Proljeće, konačno!

Eto, moglo bi se reći da nam se konačno ukazalo danas, bar na kratko. Popodne se nešto naoblačilo, bar na mom dijelu neba iznad metropole. Ne znam kak vi, ali ja sam dobila danas neodoljivu želju za kretanjem, pumpanjem guma na biciklu i brisanjem prašine nakupljene preko zime na istom. Na kraju to nisam učinila,ali sam se primila proljetnog pospremanja..onog vanjskog. Svi vi koji imate (ne)sreću živjeti u kućama koje k tome imaju veliki vrt (moj je još i brdovit), dobro se spremite..Naime, primih se danas grabljanja lišća. Sad kad sam sjela uz komp već lagano osjećam posljedice. Dlanovi su mi lagano otvrdnuli od tih motičica, grablji i tačkanja gore dolje po gruntu. Baš si mislim kak bi bilo lijepo imati jednog mišićavog vrtlara oko metar devedeset pa da ja ispijam pifce i gledam ga iz ležaljke dok on radi to što sam danas radila ja..A s obzirom da iza svake fizikalije treba dobro zamezit, a ja obožavam kinesku klopu evo vam prilažem i omiljeno jelo meni drage osobe. Daklem:

PROLJETNE ROLICE (OKO 24 KOM ISPADNE)

vrijeme pripreme i kuhanja: 47 minuta (u mom slučaju pomnožiti x3) :)

Treba vam:
1 paket velikih kora za rolice (mislim da bi i one s placa poslužile svrsi)
2 sušene crne kineske gljive, namočene
(pogledajte u Billi ili specijaliziranim dućanima za to)
120 g pilećih prsa bez kožice
2 žlice biljnog ulja
2 sitno nasjeckana luka
100 g narezanih bambusovih mladica (nije da reklamiram Billu, ali tamo ima najbolji izbor kerefeka za istočnjačke kuhinje)
1/2 narezane crvene paprike
120 g narezanih sojinih mladica
1 žlica tamnog soja sosa
1/2 žličice šećera
ulje za prženje

Postupak pripreme:
1. Odvojit kore, svaku izrezat na 4 kvadrata i pokriti ih
2. Iscijediti vodu iz gljiva, stručke odrezati, a klobuke sitno nasjeckati. Izrezati piletinu na sitne komadiće.
3. Zagrijat tavu s uljem i ispržit gripozno pile, gljive, luk, bambusove mladice i papriku dok picek ne problijedi. Onda dodat sojine mladice i kratko prepržiti još. Onda umiješat soja sos i šećer i stavit hladit.
4. Staviti punu žlicu nadjeva na svaki kvadrat kore i preklopit preko njega prvo jedan kraj kore, a onda oba bočna tak da dobiju oblik kladice. Krajeve uronit u vodu da se drže zajedno.
5. Pržit rolice u umjereno toplom ulju kako bi dobile zlatnu boju, ocijediti dobro i poslužiti..

Da vam bude još više apetitlih, evo i fotke kak to zgleda...

Izgubljena vojska spasa

Pita me neki dan kolega koji ima 50 i kusur godina jel mu mogu dati kutiju papira za printanje. Rekoh ja, uzmite, nema problema. Kaže on, reci slobodno šefovima, nije za mene, nego ja ću to odnijeti svojim dečkima u HVIDRU.Rekoh ja, ma uzmite tri odmah, ionako ih uvijek ima dovoljno na lageru. I sam je bio na ratištu, nikada se nije time hvalio niti išta od države dobio za to. Častan je i vrijedan čovjek, omiljen u firmi radi svoje izravnosti i snalažljivosti kada se pojavi neki problem u radu. Svima sve skreše u facu, a čak i kada to što kolegama kaže im ne paše, nitko mu ne zamjera jer im uvijek kaže istinu koja ih zna zaboliti. Na kraju mu se još i ispričaju. Jako ga cijenim, kao da mi je otac. Zapravo je žalosno da udruge ljudi koji su branili ovu državu sada moraju živjeti od doniranja uredskog materijala. Dođe ti da se rasplačeš. Hrpa ih je koji su svoje vojne penzije zaradili preko raznih veza i vezica, dobili stanove, povlastice za aute, a ničime to nisu zaslužili. Još mi je u sjećanju ona slika kad je lik donio svoju nožnu protezu u Ministarstvo branitelja jer su mu srezali prava. Ti ljudi su izigrani, ništa drugo. Borili su se, bili ranjavani, osakaćivani, ginuli dok su glavonje svoje sinove sklanjali po inozemstvu. Kad su se vratili u normalan život, dočekali su ih otkazi u sumnjivo privatiziranim tvrtkama. Ponudili su im kredite za pokretanje poslova u poljoprivredi, no malo tko je u tome uspio. Da li je stvar loše poduzetničke ideje i njene realizacije ili prevelikih kamata ne znam, jer nisam pobliže upoznata s tim. Koliko ljudi je otišlo živjeti na područja od posebne državne skrbi, a danas žive od Caritasovih donacija i prehranjuju se u pučkim kuhinjama...I onda svako malo čujemo kako se jedan od tih ljudi ubio, raznio bombom, poubijao svoju obitelj, štrajka glađu, nemoćan da išta promijeni. David protiv Golijata. Općenito vlada nekakvo nezadovoljstvo u ovoj našoj državi, a ovim ljudima je definitivno najteže. Sve što ću na kraju ove pričice reći je da suosjećam s njima jer sam i sama mali čovjek koji ne može učiniti neke velike promjene, ali ću im i dalje donirati papire. To je najmanje što mogu. Voljela bih da mogu učiniti više, ali možda ponekog od vas ovaj post natjera na razmišljanje, možemo li svi skupa učiniti nešto više...Dovoljno je bilo vidjeti kako su mediji pomogli onom samohranom ocu koji je gladovao kako bi posjećivao svoju kćer u bolnici da bi na kraju priče dobio toliko toga da je i on pomogao drugim socijalno ugroženim obiteljima. Mali čovjek velikog srca. Prava rijetkost u ovom socijalno neosjetljivom svijetu gdje svi glavonje gledaju samo svoje interese i trče za lovom.Po mogućnosti onom poreznih obveznika.

Kako spojiti hobby i kućnog ljubimca

Boje su u nama...pardon, meni..

Iako je kasno već lagano i ja sam umorna ko pseto jer sam na šugavom poslu bila skoro 12 sati i slova i komp mi već plešu pred očima na neki samo njima znani house, happy sam. Boje su u meni. I sve odreda su vesele. Roza, žuta, narančasta, crvena ponajprije jer mi je to oduvijek bila omiljena boja, a s obzirom da sam prirodna ("rasna"-hahahaha) crnka, oduvijek su padali komentari da taj dan dobro izgledam kad bi nekaj takvog navukla na svoj "viti" torzo. Naime, desilo se nešto lijepo. Na poslovnom planu. Smanjit ću si opseg posla bar za trećinu, plaća će mi ostati ista, a nadam se da će i radno vrijeme biti normalnije nego dosad. Da, da..dobih premještaj među normalnu ekipu u firmi. Za nagradu samoj sebi za besprijekoran nastup, glasovno ujednačenog tona i nimalo straha i smišljenog teksta prije toga sudbonosnog trena pred upravom, počastit ću se možda masažom, možda frizerom, a možda poštenom manikurom i pedikurom. Za cijeli wellness vikend nemam sad "vremena". Sve, u svemu, let's hope for the best..Još jedna potvrda da me onaj gore, nazovimo ga kako hoćete prema vlastitim afinitetima, voli..
A sad odoh u brojače ovčica...Sutra je novi dan.Predzadnji. Jupiiiii!!!!!

The land of the free and the home of the brave

Danas imam strah od telefona, mobitela i maila. Naime, zvali me jučer s jednog od onih siteova za green card. Da pojasnim, cijelu stvar sam ispunila i platila pred nekih 4-5 godina, čisto iz znatiželje, uljuljanja u očaj izazvan tadašnjim radnim mjestom. Od tad ništa. Do jučerašnjeg kasnog poslijepodneva. Jučer ja, naravno, (imamo Hrvatsku!), radim neplaćeni overtime, zvoni mobitel. Predstavi se koka uredno, veli otklem zove, ženska se raspričala, (meni stoji otvoren dokument nad kojim mozgam već sat vremena otvoren na ekranu ) i kaže mi da sam jako visoko rangirana za to prema tim nekim njihovim kriterijima, nudi brda i doline, posao, njihovu pomoć kad stignem tam,pomoć oko papirologije, samo kaj mi nije rekla da me čeka karijera u Hollywoodu, bla bla bla. Ja bi joj samo trebala sad pomoći da ispuni moju aplikaciju za zelenu kartu koja će vrijedititi idućih 10 godina. Iskreno, znam da je američka ambasada svojedobno (correct me if I'm wrong) imala zabadava te lutrije za green card. Nisam nikad to tam ispunjavala pa ne znam sa sigurnošću da li je bilo za džabe. Eh, to zadovoljstvo košta određeni broj US $. 199,00 only. Velim ja njoj da nemam danas kartice sa sobom. Pita ona mene kak mogu izaći iz kuće bez kartice? Velim ja da sam ostavila novčanik ujutro u brzini na stoliću i da uglavnom rintam ko crnac i nemam vremena radit shopping za vrijeme pauze jer je i ne koristim dulje od 10 minuta. Rekoh joj da i imam dva novčanika otkad su mi maznuli jedan u kojem je bilo sve pa sam se opametila. Eh, danas se desilo da je onaj famozni s karticama osto doma jer sam večer prije zbrajala slipove koji će mi doći na naplatu za moj famozni trio master-american-diners. Isto tako, rekoh joj da imam ovdje steady job (to je danas upitan pojam, ali recimo da je tako) i da sam to tada ispunila u trenutku očaja radi tadašnjeg posla. Reče ona da se mora posavjetovati sa svojim supervisorom i da će me zvati kad dođem doma. Isključih mob naravno nakon toga. Otišla na svoj tečaj fotkanja koji traje do kasno u noć. To je, ljudi moji, pravi gušt, a ne vaša prazna obećanja i pobiranje love za "hlebince" poput mene onomad pred određeni broj godina. Iako, vjerujem da bi ih bilo koji bi popasli ovo for the second time..

UPDATE:
Naravno da su opet zvali. Naravno da sam ih otkantala. Rekoh im da me ne gnjave više i da ne sjedim samo kod telefona čekajući njihov poziv. I da imam život i posao i ovdje. Na kraju više nego "ugodnog" razgovora u kojem me nazvala neozbiljnom, a ja nju iznuđivačem novaca za naivne mi je poklopila slušalicu.

LUTRIJA

Bijah nešto nezainteresirana za događaje ovdje pritisnuta svakodnevnim životnim nedaćama. Neću sad kukat i slagati naricaljke i deseterce o tome jer sam ponovo prpošnog raspoloženja. Ne, nisam ja dobila na lotu niti ga igram uopće. Nikad, ama baš nikad. Čak ni onda kad ga svi uplaćuju jer se polakome na veeeeelike moguće dobitke. Pa mi tako zapalo za oko kako je tamo neki David u V.B. dobio 1.000 000,00 Ł (ovaj znak za funtu je čudan ispo) na lutriji. To ti dođe negdje oko 12 milja kuna. Sve bi bilo cool i super da lik nema tu (ne)sreću biti oženjen. Pa tako, pun nade u bolje sutra, vjerojatno ganut ogromnom sumom i puno prpošniji nego ja sad, on je odlučio šutjeti o tome. Čak i pred svojom zakonitom. Kad mu je ime nekak' isplivalo u javnost, lik se opravdao da on svoju ženicu voli, ali da joj je dobitak prešutio jer se bojao da bu ona, jel', sve spiskala. I tako… Čovjek i dalje živi u socijalnom stanu (odmah mi prođu kroz glavu one odurne tapete iz „Mućki“ čim pomislim na britanske socijalne stanove) i šljaka u nekoj tvornici. Jednostavno, ne mreš bilivit. Sad, ima dvije mogućnosti zašto je tako postupio: možda ova fakat sumanuto voli trošit pare, a možda je ovaj bolesno škrt. Onako, kad mu se pogleda faca, lagano se vidi po njuški da je neka sirovina, ali da i dalje živi tamo gdje živi i dalje šljaka…Hm..možda nema ideje što bi s tolikim parama. Možda mu sami rad kao takav pričinjava zadovoljstvo, u što sumnjam…Pokušavam zamisliti što bih ja s tolikim parama, ali s obzirom da ne igram, nemam šanse ni dobit, ali ću bar malo mašti dati oduška. Dakle, prvo bi došle na red porezne olakšice: dakle, ono što upisujete u rubriku dana darovanja u poreznoj prijavi..Eh, tu bi došlo par udruga u obzir koje simpatiziram, onda bih uplatila neku bijesnu rentnu štednju i životno osiguranje jer bi me zasigurno, tako bezobrazno bogatu netko htio vidjeti mrtvu ili bar sakatu, pa da spriječim potencijalne ubojice, reketare i kostolomce, onak usput… Eh, onda bi išla na oplođivanje para, odnosno, kupnju dionica. Tu bi već trebala šaptače kaj kupit, naravno, kupovale bi se samo blue chips dionice…malo naše (dobro, tu se još i nekaj kužim), malo strane. Eh, onda bi trebalo malo stati na loptu i uživati pa bi uslijedilo jedno bjesomučno putovanje oko svijeta bar godinu dana. Dobro, dvije godine..ipak bi si dala malo više oduška na egzotičnim destinacijama tipa: Tahiti, Hawaii, Bahami, Bali, Mauricijus i sl. Eh, onda bi kupila viletinu na Prekrižju koju bi uredila u stilu hollywoodskih tetki i stričeka i za dobre pare ju zrentala diplomatima neke države s najvećim rezervama nafte na arapskom poluotoku. Opet puna para i ne moram niš radit, samo svakog 1. u mjesecu pobirat lovu, uslijedili bi bjesomučni wellnessi dan za danom i kupovina privatnog aviona. Onak malog, slatkog… Kojeg vraga će ti auto uopće. Lijepo ih preletiš i smiješ se raji dolje. Poliješ ih pivom dok čekaju na Vukovarskoj. Ma, zapravo, ne bih ja ni živjela više tu..Otišla bi negdje gdje nema bljuzge, snijega, molitve onom gore da ujutro upališ auto i gdje cijelu godinu nosiš kratke rukave i rolaš…Imala bih naravno, onak cottage izvan grada, cijelu u drvu, prizemnicu velike kvadrature, ogromno imanje s puno napuštenih pasa, mačaka i par konja. I vinograd. Svoj vinograd. S probranim sortama. Uh, opet zabrazdih…Slatka su ova snatrenja nakon posla, jelda?

Naravno, prvo bih dala otkaz...hehehehehe.

Napokon doma

Samo da vas pozdravim i padam u nesvijest... :)

Update:

Fale 2 posta. Možete ih naći OVDJE.