01
nedjelja
travanj
2018
O međuženskim odnosima
Svi danas nešto jedu uskrsne delicije, a ja sam nakon obavezne posjete roditeljima čisto iz tradicijskih razloga i ranojutarnjeg obilatog doručko-ručka, odlučila otvoriti butelju traminca. I dušu. Jučer smo na rođendanskim kolačima u jednom od centara koji ima garažu,(kišilo je, pa da ne kisnemo), sjele nas tri i lamentirale o bitku. Oko nas su bili neki drugi, užurbani ljudi koji su sumanuto zujali okolo punih vrećica i trošili svoje bonove koje su im dali poslodavci da se pošteno najedu. Nas se to baš i nije pretjerano doticalo, naši poslodavci nas nisu nagradili ni s 50 kuna jer valjda ne zaslužujemo, ali smo guštale u kavi i kolačima u jednoj od razvikanih slastičarnica u gradu. I tako smo se usput dotakli i tema o ženskim odnosima. Ono, tipa frendice, šogorice, kolegice... Moj zaključak je vrlo vjerojatno, malo ekstremniji s današnjih 40 plus kuki, od mene, naivke iz Hlebina, pred 10 godina. Jednu stvar sam naučila kroz život, a to je da smo valjda većina nas osuđeni na neku stanovitu količinu prolaznika kroz život, dok je onih trajnih, bezrezervnih, "krvibihtidaladatreba" odnosa, puno, puno manje nego što bi netko sa svog subjektivnog stajališta mogao očekivati, a svaki dan se sve više i uvjerevam u to i razočaravam u ljudsku vrstu. Uzmimo na primjer, prijateljice...koje su tu bile više desetljeća, cijelo djetinjstvo, srednju,faks, post faks razdoblje, te upoznale neke tipove zbog kojih su ostavile svoje dugogodišnje partnere, instant ostale trudne s tim zamjenskim tipom i nestale...takvu imam jednu, nadam se i jedinu u životu. Nedavno sam je vidjela na ulici i odlučila proći iza njenih leđa jer me nije skužila. Valjda sam ja jedna od rijetkih koja gleda ljude koji joj ulaze u vidokrug i ne može mi se desiti da nekog poznatog ne primjetim u moru ostalih. Očito sam tu drugačija od većine. Očito sam i njeno susretanje u zadnjem trenutku odlučila izbjeći i izmijeniti s njom par učtivih rečenica, a zapravo me više ne zanima jer ja broj nisam mijenjala otkad imam mobitel, a ona je radikalno promijenila sve, od stana, broja, pa očito i ljude s kojima se druži. Ako višedesetljetnoj prijateljici ne možeš reći da si zgranut njenim postupkom i ako ti to uzme za zlo, onda to prijateljstvo zapravo i nije bilo ono što si si utvarala da je bilo. I nema druge nego je pustiti da počiva u tvom sjećanju. Ona stara ja od pred deset godina bi zastala, učtivo izmijenila s njom par rečenica, načelno dogovorila kavu za koju znaš da se nikada neće dogoditi jer je njen današnji muž kreten koji joj ne da mrdnut nikamo, a njoj je to cool jer valjda smatra da joj na taj način iskazuje ljubav, a ne svoju bolesnu ljubomoru i krkanluk.
Ono što sam isto tako skužila s vremenom da moraš biti vraške sreće da ti se potrefi da se slažeš sa šogoricama i kolegicama. Sve to može na prvu izgledati divno i sjajno, odlazite skupa na kave, pauze na poslu, koncerte, kazališta, vikende na moru, shoppinge, wellnesse, vozikaš ih kud im se ćefne jer njima frajer ne da auto ili ga smatraju nepotrebnim troškom, još ti spomenu kako ti bolje zarađuješ od njih, pa se možeš kurčiti gotovo novim autom, a onda kad im otvoriš dušu i skuže di si mekan, počnu to koristiti protiv tebe u smislu ili da ti krenu spuštati, podmetati sitne ili krupnije propuste i na neki način da krenu izdizati sebe, ne bi li tebe omalovažavale, bilo da se radi o poslu ili tvojim životnim planovima i prioritetima. Zadnje navedeno, omalovažavanje, je naročito izraženo s kolegicama. S obzirom da radim u istoj firmi već ohoho godina, mogu reći sljedeće: NEMA prijateljstva na poslu. Nemojte niti pokušavati. Muškarac nikad neće slagati frku/podmetati drugom muškarcu. Žena ženi bude. I to je tragedija. Neke od njih su totalno prozirne, iščitavaš im zavist i prezir iz očiju, gotovo je opipljiv taj njihov jal, a deklariraju se kao veeeelike vjernice. Druge su suptilnije u tom prijetvoru, ali kužiš da se negdje usput dogodio neki switch kod njih, a ne kod tebe, pa prihvatiš taj đir, ali ubaciš jedan ogromni ignore ispred njihovog imena, dođeš, odradiš svoj posao i odeš kući, bez da se ponudiš pomoći joj njen dio. Ona stara ja, pitala bi se gdje je stvar otišla ukrivo, pokušala bih se svidjeti svima, danas me zabole kiki baš...Kao da nije dovoljno što smo manje plaćene, što manje napredujemo, žene još i jedna drugoj vole podmetati...Nije da sad otkrivam toplu vodu, svaka od nas je imala barem jednom jednu od sličnih situacija koje sam navela kao primjere iz svog života. Poanta priče je da što prije postanete svjesni prijetvornosti ljudi oko sebe, to prije ćete skužiti da vrijedi samo ona: uzdaj se u se i u svoje kljuse. Kljuse može biti vaš partner, vaš položaj, vaši stvarno iskreni prijatelji, vaš materijalni status (tko kaže da pare, nisu bitne, laže). Za sve ostalo, tu je mastercard. Otfikarite ljude krpelje i ostale nametnike iz svog života, ionako je poznato da bogomoljke odgrizu partneru glavu nakon sexa, pa nemojte biti taj koji će ostati bez glave nakon što te isprcaju. Nemojte se davat jebavat, naročito ne u mozak od strane ljudi koji vam mogu biti zahvalni što ste s njima uopće željeli provesti svoje vrijeme. Life goes on, keep your head high. I da, popila sam samo deci traminca dok sam ovo pisala...ali vama ta informacija vjerojatno nije bitna. Izgleda da dižem ovaj blog iz hibernacije. LOL.
komentiraj (2) * ispiši * #
26
ponedjeljak
veljača
2018
Mrgud post
Ne znam za vas, ali skužih jednu stvar. Ljudi su mi strašno počeli ići na živce. I to već dulje vrijeme. Tu, naravno, ne mislim na ljude koje volim, koji su mi prijatelji i na koje se ne mogu naljutiti jer su mi se previše zavukli pod kožu. Kažu da su prijatelji obitelj koju si biraš sam i to mi je baš lijepa definicija :) Prvenstveno pod tima koji mi idu na onu stvar, mislim na ljude s kojima si prisiljen provoditi vrijeme tipa kolege s posla, ekipa koja bezglavo hoda po trgovinama, gura se na blagajnama, psuje i priča sama sa sobom u prometalima. . Nemam više volje komentirati išta s ikim tijekom tih osam sati koliko sam prisiljena biti tamo u toj zgradi. Teme o kojima se priča, meni su nebitne i nimalo me ne fasciniraju, apsolutno me nije briga za njihove kolače, ajvare, pekmeze, kiselo zelje, djecu, muževe, buduće muževe, zimske sportove koje prakticiraju da bi zadivili druge koji čmrlje doma u siječnju i kukanje o skupoći autoputa u državama gdje idu žderat kobase na 2000 m, a pritom znam da iako neke troduplo manje rade, zarađuju više od nas koji rintamo ko sivonje da bi nadoknadili sva njihova izmišljena bolovanja. Kozmička nepravda. Nemam volje slušati priče po tramvajima, nemam volje gledati anemičare, barbike i popadiju koja nam kroji sudbinu jer smo mlitava skupina kretena. Cijela nacija u kompletu. Ne znam da li je u pitanju zimska depra ili je vrijeme da se maknem negdje. Kapnem tu nakon predugo vremena i onda napišem ovakav nadrkani post. Nemam pojma, možda me popusti nadrkanost ako ju izbacim u bespuća internetske zbilje. I sad sam samu sebe dodatno nadrkala jer sam se sjetila krive ćube. Odoh opet u anonimnost. Aj' bok :)
komentiraj (2) * ispiši * #
29
utorak
studeni
2016
Selfie manijaci
Da ovaj svijet ide u vražju mater otkad su smartphonovi uzeli maha nije novina. Da se ja svaki dan tome iznova čudim, također nije novina. Na dizanje ovog bloga iz mrtvih potakla me zapravo jedna crtica iz života, a trajala je nekoliko minuta. Možda ona i neće biti toliko bitna vama, ali meni sasvim dovoljna da skužim koliko su ljudi jebeno isprazni i mutavi i da se stvarno osjećam kao da sam s nekog drugog planeta. Dođem ja na bazen ovaj vikend u jedno od mjesta gdje se može ići na bazen u ovom gradu. I tako to, dolaze ljudi iz raznih pobuda, neki zbog zdravlja jer stvarno vole plivati, neki zbog namakanja ko da su u Krapinskima na rehabilitaciji, neki zbog sauna, neki zbog ležaljki oko bazena jer se fino možeš izvaliti i gledat trbušaste djedice ili mlade komade oba spola. Iste face kolaju tim mjestom godinama i većinu ih već znam po faci, a neke i po imenu. Sve u svemu, to mjesto nije ništa pretjerano eksluzivno, čak i pomalo zrelo za renovaciju jer tisuće ljudi onamo dolaze godinama i trgaju inventar, kvake, ogledala. Uglavnom, teta, plavuša, izgledajuće starija od svojih cca 40 i neš sitnog, možda 45 maximalno, dolazi u badiću do izlaza u spa zonu. Popravlja si badić, navlači donji dio na bokove više i divi se s ogromnim samozadovoljnim osmijehom odrazu svoje guzice u ogledalu. Prođem prvi put jer je wc odmah pored, obavim uriniranje i izađem opet prema garderobi...U međuvremenu se garderoba malo raščistila i stišala od čavrljanja posjetiteljica, a ja začujem zvuk fotića na mobitelu. Navirim se iza ruba svog ormarića, a gospođa izbacila laganoviseću cicu iz badića, isplazila jezik kao da će si ju liznut sama i očito ima vrući viber chat s nekim obožavateljem. Sad me već zainteresirala situacija i lagano se cinično iscerim sama sebi u tišini kutem usana i nastavim provirivati....Pao je i belfie te šatro fatalne plavuše koju prije nisam viđala jer očito nije stalni član. Ako niste znali, belfie - to je guzni selfie. Kad sam sebi slikaš dupe jer ti je kao hoooooot pozadina i baš si zatelebana sama u svoje dupe. A žena je bila sve samo ne hot, budimo realni. Nije da ne mislim da se s 40 i kusur može dobro izgledati, dapače, i sama sam u toj dekadi, ali jbte, otkud si ti ženo pala, s koje planete? Imaš li doma kupaonu pa da frajeru pošalješ ako treba i ono s prednje strane, možda i iz žablje perspektive? A ona škljoca svoj pakšu i dalje i gleda koji je kut bolji i ne da se smesti...Zanimljivo je ponekad ljudi počinju doživljavati javna mjesta kao svoj dnevni boravak. I nemojte misliti da sam neka konzerva, nisam nimalo. Lagala bih da nisam ni ja nekom od svojih frajera koji su mi prošetali kroz život poslala neku fotku, manje ili više slobodniju da me se sjeti dok sam ili je on daleko, ali nisam to nikad radila iz svlačionice s hrpom žena okolo. Činjenica je da su ljudi postali odvratna, samoljubiva, narciosidna stoka. Još gluplja stvar koju rade je da dođu pred neku poznatu građevinu, tipa, šta ja znam, Fontana di Trevi i onda umjesto predobre fontane koja je vanserijsko čudo arhitekture vidiš glavurdu, dvije ili više njih s naznakom fontane u pozadini. WTF? Ako žele pojačati dojam, onda još lagano uvuku obraze kako ne bi izgledale kao da im je ta prazna glavica predebela i napuće ćubice da izgledaju ko Ciganovićeve. I onda si misliš, jesam li ja premalo narcisoidna ili ovo sve skupa oko mene više nije crno bijeli svijet, izgleda da je samo crn...Još jednu glupost sam zaboravila. Lovljenje pokemona. To je tek glupost nad glupostima, gledaš pomahnitale ljude koji trče čudnim putanjama i gledaju u ekrane....Na kraju mogu zaključiti samo jedno, a to ću učiniti parafraziranjem jednog poznatog stiha jednog poznatog banda koji se, nažalost, raspao: it's the end of the world as we know it...(but I don't feel fine)...
komentiraj (14) * ispiši * #
