Fini mrtvi dečki

Danas sam opet čula još jednu lošu vijest. Za mene lošu, one općenite svakodnevne loše vijesti poput saobraćajki, poskupljenja, premlaćivanja, poskupljenja, novih zaduživanja- preskačem jer ne želim postati insane in the brain. Jedino što ne mogu preskočiti, sve i da hoću je Šukijeva glava u novinama, a to je samo zato jer je prevelika za svaku fotku ma koliko je cropali. Loša vijest se odnosi na zdravstveno stanje jednog gospodina koji je veliki ljubitelj mojeg psa i koji je često znao svratiti s punom vrećicom svakakvih poslastica iz pet dućana koje ona tako voli. I samo da je pomazi i poigra se s njom. A sve je počelo vrlo banalno, čuvanjem njihovog psa dok su bili na godišnjem. I on će otići jer, eto, tako valjda mora biti. Neki jednostavno moraju otići prije. A kad se takve vijesti zaredaju s više strana, to je prilično deprimirajuće jer je nedavno preminuo i otac moje drage prijateljice. Evo, sasvim slučajno, trenutno mi se vrti cd jedne grupe, meni vrlo drage čijih je 5 članova poumiralo. Naravno, radi se o EKV-u. Ne ulazim u ovisnosti pojedinih članova benda, ali činjenica je da su stvorili neponovljivu muziku, a da je rak bio jedan od uzroka tih smrti. Nažalost, ispada u puno slučajeva da kvalitetni ljudi odu prerano i da ostave neizbrisiv trag u našim mislima. S obzirom da dotični nije javna osoba, ali je divna duša od čovjeka kojem su očito odbrojani dani, ovaj post ću, barem što se muzike tiče, posvetiti svima onima koji su nas prerano napustili, a svojom su pojavom ostavili upečatljiv trag. Dakle, post je naslovljen ovako s dobrim razlogom. Evo nekoliko njih koje ja osobno smatram vrijednima sjećanja i koji su na neki način obilježili moj prolazak kroz određene faze života:

Michael Hutchence