Ne znam za vas, ali skužih jednu stvar. Ljudi su mi strašno počeli ići na živce. I to već dulje vrijeme. Tu, naravno, ne mislim na ljude koje volim, koji su mi prijatelji i na koje se ne mogu naljutiti jer su mi se previše zavukli pod kožu. Kažu da su prijatelji obitelj koju si biraš sam i to mi je baš lijepa definicija :) Prvenstveno pod tima koji mi idu na onu stvar, mislim na ljude s kojima si prisiljen provoditi vrijeme tipa kolege s posla, ekipa koja bezglavo hoda po trgovinama, gura se na blagajnama, psuje i priča sama sa sobom u prometalima. . Nemam više volje komentirati išta s ikim tijekom tih osam sati koliko sam prisiljena biti tamo u toj zgradi. Teme o kojima se priča, meni su nebitne i nimalo me ne fasciniraju, apsolutno me nije briga za njihove kolače, ajvare, pekmeze, kiselo zelje, djecu, muževe, buduće muževe, zimske sportove koje prakticiraju da bi zadivili druge koji čmrlje doma u siječnju i kukanje o skupoći autoputa u državama gdje idu žderat kobase na 2000 m, a pritom znam da iako neke troduplo manje rade, zarađuju više od nas koji rintamo ko sivonje da bi nadoknadili sva njihova izmišljena bolovanja. Kozmička nepravda. Nemam volje slušati priče po tramvajima, nemam volje gledati anemičare, barbike i popadiju koja nam kroji sudbinu jer smo mlitava skupina kretena. Cijela nacija u kompletu. Ne znam da li je u pitanju zimska depra ili je vrijeme da se maknem negdje. Kapnem tu nakon predugo vremena i onda napišem ovakav nadrkani post. Nemam pojma, možda me popusti nadrkanost ako ju izbacim u bespuća internetske zbilje. I sad sam samu sebe dodatno nadrkala jer sam se sjetila krive ćube. Odoh opet u anonimnost. Aj' bok :)
Post je objavljen 26.02.2018. u 23:50 sati.