30
nedjelja
travanj
2006
Idealan frajer i lovci na novce
Teško da postoji…pogotovo kad si posložiš kockice i znaš što hoćeš, a što nećeš imat kraj sebe. Krenimo od početka zato. Kako definirati pravog, idealnog frajera? Evo jedne od definicija s engleskog govornog područja, tko ne razumije, neću mu prevoditi jer bi ljepota izrečenog bila „lost in translation“.
Find a guy who calls you beautiful instead of hot, who calls you back
when you hang up on him, who will stay awake just to watch you sleep.
Wait for the guy who kisses your forehead, who wants to show you off to the world when you are in your sweats, who holds your hand in front of his
friends,
Wait for the one who is constantly reminding you of how much he cares
about you and how lucky he is to have you. Wait for the one who turns to his friends and says, "...that's her."
Ja ostadoh spičles pročitavši ovo. Nego, ajmo mi sad teoretizirat malo:
Pravi frajer je snažan, poduzetan, nije grub, nježan (kad to zahtjeva situacija), nije slabić, romantičan, odrješit, poduzetan, uspješan, zabavan, izvrsno se ljubi, ševi ko Rocco, uvijek pomaže komadima u nevolji, radi sve kućanske poslove i one oko kuće i auta i u njegovom srčeku uvijek ima mjesta samo za jednu, makar ju dočekao i pred penziju. Ako već niste naišle na takvog, drage moje, možda imam par tips & tricks kako da od nesavršenog, ili bar onog koji je blizu tome napravite-njega. Idealnog. To je težak zadatak, još i teži ako dotičnog nema ni na vidiku, ali kaj sad, nećemo cjepidlačit. Bude došo. Raznorazni rabbiti vam mogu popunit praznine u međuvremenu. Osim onih emotivnih, ali o tome ovdje nije sad riječ. Već će se jednom pojavit neki pogodan za dresuru, iako je s dečkima, ko i s pesekima slučaj, što kasnije dresura počne, manji su izgledi da će brže naučiti trikove. Prvo bi trebalo, recimo, sredinom dvadesetih kad se smire strasti s fakultetom (ipak se podrazumijeva da uz gore navedene odlike ima i neki faks, makar ne imo dana staža u struci, ali vašoj mami će to super zvučati) i gubljenjem živaca oko ispita, poradi na sagorijevanju kalorija od nezdravih gableca i hrane iz SC-a na kojoj je živio dugi niz godina. Daklem, psihofizičke pripreme koje uključuju teretanu bar 2-3 puta tjedno po par sati, česti obilazak trgovina s vama, kina, kazališta, koncerata, možda čak da mu uvaljate koju knjigu s lagano feminističkim gledanjima na svijet. Tek toliko da skuži kak ženski mozak funkcionira u pauzama između svojih vrlo važnih dnevnih zadataka i ispijanja pive s dečkima u birtiji preko puta firme iza radnog vremena. Podrazumijeva se da će super zarađivati i čim plaća sjedne, dati vam svoj maestro čiji pin će vam postati mantra ili još bolje dići cash na bankomatu da to ne morate vi. Osim u slučaju da zarađujete vi više od njega. To je super stvar za hranjenje ega sam tak. Možete ga i ucijenjivati da mu ne date lovu za kladionicu, danas je to izgleda popularno- dizat pare, a ne zaradit ih sa vlastitim sivim ćelijama i 10 prstiju. Nemam pojma. Znate da biježim od klađenja i ne pratim sport uopće. Ak to prije nisam napisala, sad znate.
A sad sitnice koje čine pravu frajerčinu.
Važna sitnica kod stvaranja imagea pravog frajera je upaljač, pod uvjetom da puši, ak ne puši, bad, možda će vas i nadživit, što i nije tako loše jer bar možete ušparati u slučaju da ne uplaćujete posmrtnu pripomoć ili nešto tog tipa. Ako fura Zippo, pokazuje da mu nije žao dat malo više para za sitnice (znači povedite ga u shopping obavezno sa sobom), a i zaplit vašu pljugu (ili đogs, kaj ja znam kaj vi pušite) uz jednu dignutu obrvu s njegove strane zna biti jako zavodljivo, bez da zatražite same od njega da vam pripali. Jeftiniji upaljači mogu biti i višefunkcionalni..npr.može s njim otvarat pive, ali je totalno bezveze ak čep pri tome ne preleti cijelu prostoriju.
Druga bitna sitnica su ključevi od auta. Jeste skužile koliki ogromni postotak frajera ih mora držati na stolu u birtiji? Nevjerojatno! Još ak je privjesak neki teži obavezno će lupiti njima o stol, nek koke vide da ja vozim mercedesa kola. Uostalom, to je ionak mamac za sponzoruše naivne početnice, jer moš’ ti imat i privjesak od formule, a ulicu dalje od birtije ti stoji Yugo 45 Koral. Ili motokultivator. Isto tako kod ključeva je bitno da ih ima mali milion u buntu pa da krene objašnjavat koji je od koje nekretnine. E, ak skužite da vas to između redaka poziva u svoju viksu s divnim pogledom na grad, koja eto, sad stoji prazna, a inače u njoj samo meditira i piše memoare (na to će klinke past ko pokošene), a preko zime tu i tam dođe skuhati vino iz vlastitog vinskog podruma i malo odmoriti dušu sjedeći ispred kamina, na vama je hoćete li otići “meditirati” s njim. Vrlo lako bi se moglo desit da kamin postane ona bijela peć na drva koju su korisitili nekad na selu ko štednjak, a ako k tome nije vidla dimnjačara dugo, mogo bi vas i otrovat ugljičnim monoksidom. A meditacija bi vrlo lako mogla biti zamjenska riječ za triježnjenje kad mu je bad uopće proći do vlastitog stana koliko se skršio tu večer. Vlastiti vinski podrum bi se vrlo lako mogao pretvoriti u vlažnu klet koja smrdi po plijesni gdje ima flaširanog “Ribara” i inih vinskih patvorina, a inače umjesto velikih drvenih bačvi vrlo lako moguće da ćete tamo zateći pop art dekore i namještaj iz 60.-tih koje su njegovoj mami smetali u stanu. Na vama je da prihvatite rizik. Pravi frajeri uvijek će imati i victorinox, iliti švicarski nožić u slučaju da treba zašerafit vaše fake Gucci naočale s placa, mobitel na akciji za jednu kunu ili u krajnjem slučaju, da nareže špek koji ste našli u viksi. Ak ima i luka koji se nije smrznuo preko zime, idealno. Jedino ćete ga morat poslat po kruh do prve trgovine, naravno, inzistirat ćete na onom sa 17 vrsti sjemenki odozgo i da bude raženi. Nije bitno ako je praznik. Nek prolufta misli i shvati koliko mu falite dok odvozi tih 20 km do prve trgovine. Naravno, na sebi će morat imat jaknu ala Marlon Brando, u džepu koje ćete pronaći par papirića s brojevima svakakvih Lanica, Fanica i sl., ali samim time osjećat ćete se povlašteno što se baš vi provele ovaj dan s njim. Po završetku krkanja špekom i lukom, on će zavodnički ubacit čačkalicu u usta da vas u potpunosti zadivi i obori s nogu. Nakon toga ćete se laganom vožnjom u stilu najboljih akcijskih filmova vratiti u grad gdje će vas iskrcati doma mami ili cimerici i otići pod tuš, u potrazi za nekom novom za iduću večer ili vikend. Zato, drage moje, nemojte gledat koliko ima para, šta vozi, koliko nekretnina mu imaju starci, gledajte da barem približno nađete onakvog opisanog u onom dijelu teksta na engleskom jer život je samo jedan. Nećete ići u krevet s njegovim autom i njegovim stanom ili vikendicom s pogledom na grad, nego s njim kao osobom. Kad vidite neki od gore opisanih rekvizita, bježite glavom bez obzira od takvog. Život je samo jedan i bolje ga je kvalitetno provesti sam kao single, nego imati nekog samo radi zadovoljenja forme kraj sebe i materijalnih dobara. I zato, cure ( a i dečke u novije vrijeme), lovce na novce, nikada neću biti u stanju shvatiti. Valjda zato što sam sve što sam stekla u životu, zaradila sama. Bez sponzora. Ako izuzmemo amex i diners prodaju na rate malih i većih dobara koji su me kratkoročno sponzorirali, ali sam im sve uredno vratila. Shvatili ste naravno, da je većina posta bila sprdačina, zar ne? Osim opisa g. Righta negdje s početka. Ako ga imate pored sebe, bravo za vas. Ako ne puno sreće u potrazi.
komentiraj (11) * ispiši * #
28
petak
travanj
2006
Opet produženi vikend-jupiiii!
Drago društvo, mislim da bi se svi lijepo mogli počet navikavati na ove neradne ponedjeljke, ha? Nisam baš nešto bila aktivna tu u zadnje vrijeme, pa ću sad pokušati ispraviti grešku. Evo malo vijesti iz nesvijesti (ipak je petak i neispavanost je akumulirana u opako velikoj količini): mace su super, fascinirana sam njihovim brzim oporavkom nakon sterilizacije, već skaču po magnoliji u vrtu sve u 16 i bruse svoje pandžice po mom prozoru. Danas mali bijeli mačić, Cufo, ide novom vlasniku. Još ne znam kako će mama mačka reagirati na rastanak, ali ga novi vlasnik nestrpljivo očekuje. Novom vlasniku sam kupila i košaru za macu s jastukom i wc-om za mace u Pet centru. Nadam se da će se mali vražićak dobro snaći u novom okruženju jer ipak iz kuće s velikim vrtom ide u stan. I to u Novi Zagreb, dosta visoko. Nadam se da neće bit tako lud pa pokušati skočiti dolje. Eto par sličica životinjskog carstva. Mislim da ću uspjeti udomiti i žutog mačića, u nekim sam pregovorima, a ovaj sivi, koji ima najslabiji apetit, najtiši je, ali i najmazniji će ostati nama. Nadam se da ćete se svi lijepo odmoriti, naspavati, napiti i najesti, možda i roštiljček kakav padne ak posluži vrijeme (bar u mom slučaju). Vidjet ćemo. Najbolje je kad se sve dogovori onako spontano..U svakom slučaju, iduća 3 dana ne želim ni pomisliti na posao.
Jedan vic za kraj:
Sjede 2 patka pedofila pred ulazom u birtiju i pita jedan drugog:
- "Jel' bi kar'o sta?"
- "Dapace."
komentiraj (4) * ispiši * #
21
petak
travanj
2006
Dvostruka mjerila
Nazvala me pred par tjedana jedna moja prijateljica s kojom se jaaaaako dugo nisam vidjela jer baš ni ne živimo blizu, ali se puno češće čujemo. Raspala se koliko je duga i široka ispred firme.Završila u gipsu do guzice. Došla ja do nje, a ona počela kako joj nema tko pomoći, kak je ovaj njen niš koristi, kak nije dobila ni štaku u bolnici i tako to. S obzirom da je žena obrazovana, pametna, sposobna (u svojih 40 i sitno stekla je sama dva stana, gradila karijeru, podigla kćer na noge, vozi uvijek solidne aute više klase..sve je išlo ko po špagi uvijek). Ima komada kojim baš nije zadovoljna jer se ne vide onoliko često koliko bi to ona željela, a i ne živi u Hrvatskoj pa je cijela stvar i malo kompliciranija radi toga. Sve u svemu, ispada da kad god je neko sranje u igri, ostaje sama prepuštena sebi. Iskomentirale smo kako su ljudi zapravo gadovi. Kad zoveš na žderačinu, roštilje povodom "majmunova" i sl. eto ti ih 50-60 ak treba, kad zoveš na betoniranje ili pomoć pri selidbi-moš' ih nabrojat na prste jedne ruke. Ako. Obično na kraju ispadne da moraš pozvat firmu s kamionom za selidbe iako ti bar 4 frenda imaju kombije. Isto tako činjenica je da protekom vremena sve lakše uvidiš tko ti je pravi prijatelj i da opako smanjuješ njihov krug. Jedno je biti rame za plakanje, a drugo biti nekome jamac. Pa te izigra, pa ti na kraju završiš na sudu jer dotični nije plaćao kredit. Imam takav slučaj u obitelji. Čovjeku je supruga umirala od raka, digao je kredit da joj olakša zadnje dane i nakon borbe s opakom bolešću umrla je u roku godine dana. Rate su stizale, on ih nije plaćao. I sad ja moram pisati podneske i savjetovat šta i kako reći na raspravama...izgleda da je i suosjećanje i prijateljstvo u ovom slučaju pobijedio-novac. Ružno je to, ali ispada ipak da money makes the world go round kako god okreneš. Da se vratim na onu frendicu s početka: žena se osjeća izigrana i iskorištena. Ovdje je samo da kad on odluči doći, bude tu, da se provedu i da si on upotpuni raspored kad dođe u Zagreb. Bez brige, tip nije oženjen, ima krasan posao u Austriji, odraslu djecu, sve bi trebalo biti super. Ali nije. Izgleda da apsolutno sve u životu postaje privid...kad se o međuljudskim odnosima radi...valjda sam zbog toga zadnje postove i posvetila životinjama...nesvjesno.
komentiraj (13) * ispiši * #
20
četvrtak
travanj
2006
Catsitter
Eto,
nema me neko vrijeme, uzela sam godišnji koji odrađujem radno kao mačkositter. Naime, dvije mace (cure) su morale na sterilizaciju pa sad pazim na njih dok rane ne zarastu..Meni je to uvijek teška odluka, ali čitajući vaše komentare iz prethodnog posta uviđam da je to u stvari najbolje što im možemo napraviti iako mi se srce slama kad vidim kako ih lovi anestezija..Čisto sumnjam da netko od vas svojevoljno ima 12 mačaka, a isto tako, više ni veljača nije isključivo doba parenja za njih pa stoga ni hormonske injekcije koje sprečavaju estrus nemaju neke svrhe. Lutalica ima previše, kako mačaka, tako i pasa..pogledajte samo na blog malemace..Ne znam koliko bi trebala biti bezosjećajna da onakva mala bespomoćna stvorenja izbacim na ulicu..Isto tako, prateći blog dotičnog spasitelja mačaka (čovjek je stvarno angažiran oko njih), uviđam da udruge koje bi trebale skrbiti o takvim stvorenjima zapravo samo gledaju druge interese-one vezane uz vlastiti džep i što veće moguće isisavanje love iz gradskog proračuna. Moje mace su sada mirne što se tiče daljnjih potomaka. Ova trojica harambaša (vidi na blogu kod Nacrtanog negdje u arhivi) su njeni zadnji potomci..Jednom sam pronašla budući dom, drugi potencijalni udomitelj je odustao "zbog staraca koji neće više čuti za mačke", a treću žutu mačkicu (jedinu curu) sam odlučila ostaviti sebi..Zato imam molbu na sve vas, ružno je izbacivati životinje na cestu, još gore ih daviti ili mučiti, riskirajte tih 350 kn za sterilizaciju ženke mace i imat ćete i dalje svog ljubimca..Ako imate mačka cijela stvar koštat će vas i manje. Možda ćete se time odreći jednog ili dva izlaska, ali nećete morati skrbiti o neželjenim potomcima vaših ljubimaca. Sterilizacija kuja je dosta skuplja, oko 800-900 kn, ali također isplativa, pogotovo ako živite u kući gdje svako malo zaluta neki potencijalni šarmer vaše ljubimice i ne da vam noćima spavati (a ni njoj)..Pročitala sam negdje da jedna mačka i njeni potomci u svojim reproduktivnim ciklusima mogu na svijet donijeti 40 000 novih mačaka, a jedna kuja i njeni potomci oko 20 000 novih peseka..zbog tih alarmatnih brojki nikada neću sterilizaciju/kastraciju smatrati nečim čime činimo zlo životinjama već načinom spriječavanja patnje i smrti njihovih potomaka jer,ruku na srce, ne vole svi životinje..sjetite se onih odurnih članaka iz dnevnih novina o kojima je pisala Vulgar..Eto, sve vas lijepo pozdravljam, odoh na kontrolu s curama kod veterinara...
komentiraj (8) * ispiši * #
12
srijeda
travanj
2006
Pomozite macama ako možete
komentiraj (10) * ispiši * #
11
utorak
travanj
2006
Stih zanimljivog sadržaja
Nešto se zapričasmo neki dan, pa smo se sjetile jednog starog stiha iz 80-tih koji je išao ovako nekako:
Čovjek u životu ima dvije ljubavi,
jedna mu kuha, a druga mu je sudbina.
Unatoč prividnoj banalnosti, ima tu nešto..Šta vi mislite?
komentiraj (8) * ispiši * #
07
petak
travanj
2006
20000 “ hlebinaca“
Daklem, ljudi moji, ne imajući pojma da je jučer bio dan D, krenula ja obavit nešto sa službenim autom na staru Samoborsku. Kaj ja mogu, nisam gledala u novine. Do danas. Poludila sam jer mi je do firme trebalo dobrih sat i pol, a nije još bilo 4 kad svi nahrupe doma. Prije nego što sam izgubila živce do kraja stojeći u Škorpikovoj da izađem na autoput odlučih se okrenut i vratit sporednim ulicama pa prek Podsljemenske zone nazad do firme. Sad znam koji je bio razlog. Otvorio se još jedan u nizu trgovačkih centara. Ovaj put austrijska Kika. Ne kužim, ali stvarno ne kužim mentalitet naše raje kad se otvara nešto novo. Svi nahrupe ko stoka. Šta su se svi polakomili na besplatne čokoladice ili? Navodno je ekipa čekala pod kišobranima još prije 8 ujutro. Gubila su se djeca u gužvi, ekipa stajala u koloni pred ulazom, parking prekrcan, čak je i jedna koka dobila trudove jer je došla po dječji krevetić.
Čak i da je u pol cijene nego drugdje, šta je čekala 9. mjesec trudnoće da ga nabavi? Nema nijednu frendicu da joj ga zdila ako ga više ne treba? Ah, zaboravih da je out u hrvata imati nešto što je netko već koristio. Još mi ne izlazi iz glave gužva u kojoj sam zapela kad se otvarao Mercatone pred cca 7-8 godina. Opet slučajno. Rekoh nikad više. I opet se desilo isto. Pokušavam to sebi protumačiti da su ljudi u silnoj vojsci nezaposlenih i premladih penzionera došli besplatno po slatkiše (ili što su već dijelili) ili zadrijemat na novim krevetima. U svom neposrednom susjedstvu imam onaj najveći konzum. I to je bilo prestrašno, pričali mi oni koji su taj dan išli doma u normalno vrijeme. Samo da je sve za badava. Rulja navali ko ofce. Isto tako tijekom mojih studentskih dana radeći na Velesajmu, nagledala sam se ekipe koja je dolazila na izložbene štandove samo da krknu komadić pršuta ili slane štapiće. Jadno..prejadno..Koliko niže još možemo pasti?
komentiraj (14) * ispiši * #
06
četvrtak
travanj
2006
Great expectations for the weekend
Danas ujutro pada neka kišurina. Pospana. Svi su pospani. S obzirom da smo svi nekakvi meteoropati, raspoloženje je na nuli. A i akumulirani sati neispavanosti čine svoje. Bar u mom slučaju jer prek tjedna spavam po 5-6 sati. Ludi bioritam. ALI.. ipak je sutra službeni početak vikenda. Ne znam kako vi, ali ja sam prek tjedna u totalnom cajtnotu. Tri puta tjedno, ( a donedavno i pet puta), dolazim iza 22:00 doma zbog nekih svojih interesa, da ne velim godinama željenim ambicijama, zbedinam životinjsko carstvo i sebe i u krpe. I uvijek si mislim kak ću prek vikenda pročitat tu i tu knjigu, skriptu ili bar započeti, kak ću si sve pospremiti, ispeglati, prebacit nešto iz kompa na cd-e, pogledati koji film, posjetit prijatelje, otići na izlet, napravit mali beauty ritual sama sa sobom...Gotovo uvijek mi se desi da previše toga hoću, a premalo toga uspijem napraviti. I tako već godinama. S obzirom da je truli kapitalizam uzeo danak u hrvata opako, svi smo svjedoci da nam ni radni dani više ne izgledaju da radimo od 7-15 ili od 8-16 kao u dobra stara vremena. Ak se desi neko sranje na poslu, zašto se ne desi u 9:00 ujutro, nego po defaultu čuku ili pol čuke prije nego bi trebali ići doma? Eto, već dva dana se vozim s puknutom sajlom od ručne. I nemam kad otić ostavit auto na servis. Samo da velim, nije meni pukla, a i činjenica je da mi auto više nije cvijetak. Vrijeme čini svoje, pa tako se i meni čini da sam prije, bar što se tiče slobodnog vremena, si znala bolje organizirati vrijeme, dok mi sada ta dva dana jednostavno protutnje. Nisam neka spavalica preko vikenda, volim ujutro otići ranije do svoje kumice na tržnicu po sir i vrhnje, popiti kavu na brzaka, ali me gotovo uvijek u nedjelju navečer ulovi osjećaj kako sam mogla još obaviti x stvari, a nisam. I onda mi je bad. Pitam se kak ljudi koji imaju malu djecu to sve uspijevaju. Ili plate nekome da im dođe pospremiti? Malo morgen, nemaju svi para za to. Onda su te žene hobotnice s miljon pipaka. Ja nisam. Više. Namjerno sam spomenula samo žene u rečenici gore jer računam s činjenicom da su muški lijene svinje kad se tiče kućanskih poslova, iako čast svim svijetlim primjerima. Dobro je da još uvijek super brzo tipkam pa sam ovo uspjela naškrabat u 3 minute da ne eskiviram previše od posla. Recimo da mi je ovo bila gablec pauza s obzirom da sam 2 puter štangice smazala u cca minutu i pol. Odoh sad u neke druge sfere, duty calls.
komentiraj (8) * ispiši * #
02
nedjelja
travanj
2006
Slaganje puzzli o princezinoj prošlosti
Drago društvo,
Kao što ste već skužili vi koji me pratite duže, ja sam veliki pasoljubac. I mace su mi cool, ali s obzirom da mi je vjernost i stalna prisutnost, te otvoreno iskazivanje naklonosti jednako bitno kod muškaraca i pasa, ( a jesam našla usporedbu!!!), moja ljubav je ipak više na strani peseka nego maca. Makar bi nekoga bila u stanju zadavit da mi nešto napravi mačkama. Ali da mi Bellici učine nešto nažao, tu bi već radile sprave za mučenje iz najboljih dana inkvizicije. Elem, htjedoh vam ispričati kako je zapravo internet super stvar.
Postoji jedan web site za savjete i slike kućnih ljubimaca. Moja dama tamo ima svojih 13-14 slika. Jednom prilikom sam postavila tamo neki upit. Jučer otvaram nakon sto godina mail koji sam tamo ostavila kao prijavu i kojeg rijetko otvaram. Nalazim poduži mail s upitom kako je i gdje pronađen moj pas. Čovjek kaže da je uvjeren kako je to bila njegova ljubimica koja je netragom nestala skupa sa labradoricom koja im je također bila kućni ljubimac. U istom danu obje nestale bez traga. Ljudi u komi, …zovu, traže, lijepe oglase, zovu radio…ko da su obje u zemlju propale. Bilo je to u 10 mjesecu 2003.
….Prekid programa….
Sredinom 7. mjeseca 2004. pronalazim oglas da se mlada seterica pronađena pred cca mjesec dana daje u dobre ruke i unatoč opakoj konkurenciji potencijalnih udomitelja, dobivam je ja. Ja, koja sam irskog setera oduvijek željela imati, ali ga nisam nabavljala sve dok moj 16-godišnji metuzalem „avlijaner“ nije umro prirodnom smrću…Toliko nas je to ubilo da su neki ukućani rekli, nikad više pas. Yeah, right ! Sjedam u auto već zaljubljena u njenu jedinu sličicu koja je bila objavljena na webu i pičim po nju u Križevce gdje su joj privremeni udomitelji osigurali štenjenje i oporavak jer je bila izgladnjela i ispijena takva skotna, možda i dehidrirana, nađena polumrtva, ispovraćana od blata koje je valjda jela jer nije imala što drugo, s konzervama zavezanim za rep kako bi je lokalni „ljubitelji životinja“ otjerali od kuća u kojima je željela potražiti pomoć. To mršavo stvorenje me pogleda svojim tužnim okicama dok sjedi na fotelji i pada ljubav na prvi pogled uživo. Nazvali su je Bella. Leži na fotelji u kući tih dobrih ljudi koji već imaju irca-dečka i ne mogu je zadržati jer je gospon pas jako ljubomoran na uljeza. Daje capu, mazljiva je…vidi se da je s tim psom rađeno i da je jako poslušan i odgojen. Sjeda u auto kao da se svaki dan njime vozila. Nakon prvih mjeseci prilagodbe, nabave svih njoj potrebnih sitnica, lijekova, odlazaka veterinaru (kojeg se ni dan danas ne boji, a niti je tada), ona se opušta, počinje normalno jesti i postaje centar zbivanja u kući, babysitter malim mačićima kojima glumi mamu dok ova švrlja negdje. Licka ih, pazi i mazi..Svi smo sretni u tom suživotu psa i mačaka. Šetamo se, igramo se, iščetkavamo se, vozimo se u autu, slikavamo ih..
..Nastavak programa…
Taj poduži mail pun emocija za mog peseka i opisa koliko im je značio te više nego detaljnog opisa njenih navika gotovo me bacio u plač. Došao drugi mail, još detaljniji. To je ona. 100%. Reagira na iste naredbe, voli istu hranu, ima iste reakcije kad napravi neku nepodopštinu… Zvala se Greta. K njima je dolutala kad je bila 3-4 mjeseca staro štene. Zazivam je tim imenom s vrha stepenica ispred mog ulaza. Ona strigne ušima, pogleda me čudno i zalaje na mene, što nikad ne čini, osim kad kasnim sa njenim izlaskom van u šetnju. Ali, bilo je prerano još za to. Čovjek mi priznaje da sjedi ispred kompa tamo negdje u Africi gdje ga je posao naveo i plače. Kolege ga čudno gledaju. Sretan je što je živa, zdrava i u dobrim rukama, ali su mu se probudile sve one emocije kad su je izgubili i tvrdi da i dan danas ima njenu sliku kraj uzglavlja. Kaže da je bila nešto posebno.I vjerujte mi da je tome tako. Imaju 4 nova psa, nju bi uzeli također da kojim slučajem nije prošlo toliko vremena otada, ali ona je sad moja i ne žele niti njoj niti meni više šokova prirediti. Niti ja niti ona to ne zaslužujemo. Iskreno, ne znam kako bih podnijela da mi ju netko ispred očiju odvede sad kad znam kroz koji je pakao prošla. Sad ju volim još više. Eto, puzzle su se posložile. Jedino ne znam kako je prošla ta zima između studenog 2003.-lipnja 2004. kad je ostala skotna negdje. Bolno mi je uopće razmišljati o tome kako se smrzavala, što je jela i što su joj sve radili da je otjeraju od kuća. A ona je samo tražila pomoć i ljubav koju je dobila od mene i mojih u ogromnoj količini. Privremeni udomitelj i prvi vlasnik su udaljeni 50 km jedan od drugog. Oni koji nemaju niti su ikad imali psa, vjerojatno sad misle da sam luđakinja koja umjesto da gura kolica s vlastitim potomcima šeta pese i hrani tuđe, ali baš me briga…Sve u svemu, da nije bilo njenih slika na tom siteu, on je nikada više ne bi pronašao. Pitam se samo, a pitam i vas da li da je odvedem da vidi bivše vlasnike? Ima li netko takvih iskustava?
Toliko o mojoj princezi…galeriju slika imate lijevo..
komentiraj (14) * ispiši * #
