Slaganje puzzli o princezinoj prošlosti

Drago društvo,

Kao što ste već skužili vi koji me pratite duže, ja sam veliki pasoljubac. I mace su mi cool, ali s obzirom da mi je vjernost i stalna prisutnost, te otvoreno iskazivanje naklonosti jednako bitno kod muškaraca i pasa, ( a jesam našla usporedbu!!!), moja ljubav je ipak više na strani peseka nego maca. Makar bi nekoga bila u stanju zadavit da mi nešto napravi mačkama. Ali da mi Bellici učine nešto nažao, tu bi već radile sprave za mučenje iz najboljih dana inkvizicije. Elem, htjedoh vam ispričati kako je zapravo internet super stvar.
Postoji jedan web site za savjete i slike kućnih ljubimaca. Moja dama tamo ima svojih 13-14 slika. Jednom prilikom sam postavila tamo neki upit. Jučer otvaram nakon sto godina mail koji sam tamo ostavila kao prijavu i kojeg rijetko otvaram. Nalazim poduži mail s upitom kako je i gdje pronađen moj pas. Čovjek kaže da je uvjeren kako je to bila njegova ljubimica koja je netragom nestala skupa sa labradoricom koja im je također bila kućni ljubimac. U istom danu obje nestale bez traga. Ljudi u komi, …zovu, traže, lijepe oglase, zovu radio…ko da su obje u zemlju propale. Bilo je to u 10 mjesecu 2003.
….Prekid programa….
Sredinom 7. mjeseca 2004. pronalazim oglas da se mlada seterica pronađena pred cca mjesec dana daje u dobre ruke i unatoč opakoj konkurenciji potencijalnih udomitelja, dobivam je ja. Ja, koja sam irskog setera oduvijek željela imati, ali ga nisam nabavljala sve dok moj 16-godišnji metuzalem „avlijaner“ nije umro prirodnom smrću…Toliko nas je to ubilo da su neki ukućani rekli, nikad više pas. Yeah, right ! Sjedam u auto već zaljubljena u njenu jedinu sličicu koja je bila objavljena na webu i pičim po nju u Križevce gdje su joj privremeni udomitelji osigurali štenjenje i oporavak jer je bila izgladnjela i ispijena takva skotna, možda i dehidrirana, nađena polumrtva, ispovraćana od blata koje je valjda jela jer nije imala što drugo, s konzervama zavezanim za rep kako bi je lokalni „ljubitelji životinja“ otjerali od kuća u kojima je željela potražiti pomoć. To mršavo stvorenje me pogleda svojim tužnim okicama dok sjedi na fotelji i pada ljubav na prvi pogled uživo. Nazvali su je Bella. Leži na fotelji u kući tih dobrih ljudi koji već imaju irca-dečka i ne mogu je zadržati jer je gospon pas jako ljubomoran na uljeza. Daje capu, mazljiva je…vidi se da je s tim psom rađeno i da je jako poslušan i odgojen. Sjeda u auto kao da se svaki dan njime vozila. Nakon prvih mjeseci prilagodbe, nabave svih njoj potrebnih sitnica, lijekova, odlazaka veterinaru (kojeg se ni dan danas ne boji, a niti je tada), ona se opušta, počinje normalno jesti i postaje centar zbivanja u kući, babysitter malim mačićima kojima glumi mamu dok ova švrlja negdje. Licka ih, pazi i mazi..Svi smo sretni u tom suživotu psa i mačaka. Šetamo se, igramo se, iščetkavamo se, vozimo se u autu, slikavamo ih..

..Nastavak programa…
Taj poduži mail pun emocija za mog peseka i opisa koliko im je značio te više nego detaljnog opisa njenih navika gotovo me bacio u plač. Došao drugi mail, još detaljniji. To je ona. 100%. Reagira na iste naredbe, voli istu hranu, ima iste reakcije kad napravi neku nepodopštinu… Zvala se Greta. K njima je dolutala kad je bila 3-4 mjeseca staro štene. Zazivam je tim imenom s vrha stepenica ispred mog ulaza. Ona strigne ušima, pogleda me čudno i zalaje na mene, što nikad ne čini, osim kad kasnim sa njenim izlaskom van u šetnju. Ali, bilo je prerano još za to. Čovjek mi priznaje da sjedi ispred kompa tamo negdje u Africi gdje ga je posao naveo i plače. Kolege ga čudno gledaju. Sretan je što je živa, zdrava i u dobrim rukama, ali su mu se probudile sve one emocije kad su je izgubili i tvrdi da i dan danas ima njenu sliku kraj uzglavlja. Kaže da je bila nešto posebno.I vjerujte mi da je tome tako. Imaju 4 nova psa, nju bi uzeli također da kojim slučajem nije prošlo toliko vremena otada, ali ona je sad moja i ne žele niti njoj niti meni više šokova prirediti. Niti ja niti ona to ne zaslužujemo. Iskreno, ne znam kako bih podnijela da mi ju netko ispred očiju odvede sad kad znam kroz koji je pakao prošla. Sad ju volim još više. Eto, puzzle su se posložile. Jedino ne znam kako je prošla ta zima između studenog 2003.-lipnja 2004. kad je ostala skotna negdje. Bolno mi je uopće razmišljati o tome kako se smrzavala, što je jela i što su joj sve radili da je otjeraju od kuća. A ona je samo tražila pomoć i ljubav koju je dobila od mene i mojih u ogromnoj količini. Privremeni udomitelj i prvi vlasnik su udaljeni 50 km jedan od drugog. Oni koji nemaju niti su ikad imali psa, vjerojatno sad misle da sam luđakinja koja umjesto da gura kolica s vlastitim potomcima šeta pese i hrani tuđe, ali baš me briga…Sve u svemu, da nije bilo njenih slika na tom siteu, on je nikada više ne bi pronašao. Pitam se samo, a pitam i vas da li da je odvedem da vidi bivše vlasnike? Ima li netko takvih iskustava?
Toliko o mojoj princezi…galeriju slika imate lijevo..