24
srijeda
svibanj
2006
Sport i glazba
Nema me opet. Ne pišem ništa. Ne znam ni sama gdje sam više.Doma najmanje. Privodim lagano kraju svoju školicu, predavanja su mi svaki dan. Na poslu radim ko mrav. Spavam po 4-5 sati. Jutro mi dođe prerano, a petak mi je uvjerljivo najgori dan jer sam do tada već lagani zombi s tamnim kolobarima ispod očiju. Nikako da se oporavim od teambuilding vikenda, gdje je do izražaja najviše došao timski duh u ispijanju golemih količina alkohola nakon što smo doslovno pomeli u nogometu ostale ekipe. Zanimljivo mi je bilo gledati kolege kak su se nacvrcali. U takvim trenucima pokažu neku svoju stranu za koju nisam znala da je uopće imaju. Neki iz mirnih i povučenih postanu razuzdani partijaneri koi plešu po stolovima,neki se late mikrofona i potjeraju pjevačicu sa pozornice, neki zabriju s nekim ženama koje pokupe usput, a nikad ne bi čovjek rekao da je u stanju učiniti takvo što jer već naveliko razmišlja o uplovljavanju u mračnu luku, treći pod utjecajem alkohola počnu bacati otrovne komentare o kolegama, a predstavljaju se kao dobrice. Koliko god ljudi prijetvorni bili, alkohol zna imati i pozitivnih učinaka. Pokaže pravo lice osobe, makne im onaj poslovni izraz s lica. Ja sam sve to promatrala s osobitim zanimanjem i pijuckala mineralnu vodu cijelu večer. Imala sam mission sve to posnimiti pa je valjalo ostati trijezan. U svakom slučaju, vikend je bio vrlo naporan, s obzirom da smo umjesto predviđenih 4 sata, putovali dobrih 9 do cilja, jer se stajalo na svakoj benzinskoj po putu radi friških zaliha cuge i ispišavanja prethodno ispijenih, a onda i kad smo konačno stigli tamo spavalo se na jedno oko i po par sati. Znate kako to već biva, muški kad ostave žene i dječicu doma, ko da si ih pustio s lanca. Žemskinje su ovaj put imale moral na visini. Vidjet ćemo na nekom idućem jedrenju, raftingu ili skijanju hoće li tako ostati i ubuduće. Osobno, čisto sumnjam.
komentiraj (10) * ispiši * #
14
nedjelja
svibanj
2006
Ovotjedne muke po Dijani
Nije me bilo neko vrijeme tu, pa reko' da nabacim par redaka. Gosn' Murphy me jako voli u zadnje vrijeme. Sranja uvijek dolaze u množini. Da krenem od kraja. Jučer mi se ničim izazvan zgasil auto kad sam krenula doma s posla. Neki dan se ista stvar desila nasred Vukovarske, s tim da sam tada uspjela upalit ponovo. Rekoše muški na prvoj pumpi gdje sam stala da se vjerojatno radi o filteru goriva. To je valjda negdje u podvozju pa ja to ne vidim. Znam di se nalazi onaj za zrak. Dabogda pocrkali svi oni koji tvrde da je Inino gorivo na evrpskoj razini kvalitete goriva. Moš mislit. I tako to, došlo dva para ruku pa su me izgurali u sporednu slijepu uličicu dok ne dođe striko mehaničar u ponedelek s onim kamionom za šlepanje. Došo je striko mehaničar i u petak kod mene na posao nakon što se prvi put zgasio pa me lagano čudno pogledao jer je sve šljakalo ko urica. Valjda se tutač prepao stričeka koji će sad nešto šrafati po njemu. Ja ispala bedaček. Sama ga nisam mogla zgurati s ceste jer je bila lagana uzbrdica u pitanju. A i ona sajla od ručne (vidi prethodne postove) je još uvijek puknuta. Zar ovakvom Schumacheru ko ja uopće treba ručna? Zanimljiva mi je bila reakcija ekipe koja je prolazila dok sam ja pokušavala uzaludno pokrenut raketu. Ja u košuljici pokušavam izvući trokut i složiti ga, auto stoji s upaljena sva 4 i niko niš. Prolaze ko pored dreka na cesti. Tak mi i treba kad ne furam dopičnjake na poso. Kad ostaneš na cesti u defektu, ipak više pomaže manjak odjeće nego intelektualne sposobnosti. Da ležiš mrtav na cesti vjerojatno ni tada ne bi nitko reagirao. Osim da ležiš gola. Tada bi ziher naletio koji nadobudni nekrofil, odvuko te do prvog grma, obavio poso i produžio na pifce. Još me i neki balavac ispsovo kroz otvoren prozor da nisam normalna. A uletio sa bar 70 u zavoj. Tatekovim autom. Previše je prišteva imao da bi si sam stigao zaradit tu makinu. Ko da sam ja kriva što je baš tamo odlučio otkazati poslušnost. E, onda tu je i saga o mačkama zauzela svoj dio. Mace (bebe) su mi prehlađene za poludit. Ide im nekakva sluz iz nosa, dobile su prvu turu antibiotika, par dana je sve bilo super, a onda ispočetka, s tim da su valjda od tih prvih antibiotika dobile nekakve crvene plikove po jeziku. Sad dobivaju drugu vrstu pikica. Svaki dan idu na pelcovanje. Baš me zanima koliko bude ceh za to. Plaćam po završetku pikanja. Morat ću i ostatak društva preventivno pocijepit. Imam ih 5, pa si mislite. Idući vikend idem u Budimpeštu, fol službeno, a sve mi se čini kak me krenulo s parama, da ću nakon obaveznog dijela druženja samo gledat izloge i duboko uzdisat. Ali ako ništa drugo, fotkat ću ko sumanuta. Odradih i drugi dio tečaja, slijedi treći i finalni. Falit će mi ta simpatična kolekcija likova koje upoznah tamo. Poneki od njih me i čitaju, pa ih lijepo pozdravljam. Na poslu je također cijeli tjedan bila lagana panika, sve nešto ispremiješano mi je stiglo i nepotpuna dokumentacija pa sam „samo“ tri dana slagala stvari koje sam slala van na druge firme da bi sa smiješkom mogla odgovoriti inozemnom diši da je sve poslano i zaradila tapšanje po ramenu. Šišaš tapšanje, nisam pas, dajte mi pare! Bilo bi dobro da i mene malo ispikaju pa da se prestanem živcirati oko svega, ha? Za početak, probat ću se skulirat kupkom od lavande.
UPDATE:
Jučer kupila mp3 player za utjehu, danas ujutro izgubila poklopac tamo gdje ide baterija. Pa stvarno me hoće...
komentiraj (17) * ispiši * #
