25
nedjelja
lipanj
2006
Krije li se u svima nama Brad Pitt?
Za ovaj post nadahnuće me puca već par dana. Jedan od uzroka je jedan sasvim neočekivani prekid dvoje ljudi. Onak' ko iz vedra neba. Iniciran s muške strane. Riskiram da me proglasite nabrdanom na cijelu mušku populaciju, ali činjenice koje slušam s više strana iza svega govore da su muški uglavnom manje sposobni sjesti za stol i raspraviti o mogućim problemima u vezi. Isto tako, uglavnom se dešava da se o tome šuti radi mira «pri hiži», a ako se razgovor povede, oni su obično ti koji se dižu od stola ili prešućuju nezadovoljstvo nečime u vezi. Tu njihovu prividnu ravnodušnost ili bolje reći nezainteresiranost za raspravu, oni uglavnom tumače kao žensko kompliciranje situacije, no to ne znači da je oni ne pokušavaju riješiti na neki svoj način. Kopaju oni rješenje itekak. Jedan od najprihvaćenijih obrazaca takvog ponašanja ja zovem hladan tuš. Takvim potezom riješe dva problema odjednom: na prvu prigovorenu sitnicu, strašno burno izreagiraju, a ujedno im to bude i razlog da se skonta da «ovako više nema smisla «. Obično si u međuvremenu stvore neku vrstu zaleđa u smislu sigurnog uleta na novi teren, a ja ću biti malo prostija i reći među novi par nogu. Stvarno ne znam za par koji se bar jednom nije posvađao, makar i oko sitnice, ali isto tako ne mogu ne primijetiti da su danas partnerski odnosi napeti ko žice na gitari. Veze i brakovi se raspadaju radi «neslaganja karaktera» uglavnom. Pa gdje ti je mozak bio da skužiš kakav je prije nego li je stvar postala ozbiljna? Očito je pitanje braka postalo zapravo pitanje tolerancije. Pa tko tolerantniji, duže izdrži. A tolerancija kao takva iščezava jer smo očito postali previše potrošačko društvo, pa tako ispada da se izjednačava zamjena novog automobila s novim partnerom. Možda sam navela malo banalnu usporedbu, ali samo hoću naglasiti da se gube moralne vrijednosti i međusobno poštovanje, tolerancija i razumijevanje. Jednako tako, svi mi imamo predodžbu osobe kakvu mi stvarno želimo imati kraj sebe, a svaki dan se imamo prilike uvjeriti u to kakva ona u stvari jest i koliko naš partner odskače od te ideale. Ma koliko truda uložili u to, ne možemo promijeniti partnera prema svojim nekim mjerilima, eventualno neke konture ili navike onako fino oblikovati, opet ovisno o njegovoj «podatnosti» i spremnosti na prilagodbu. Pogotovo ako u vezu krenu dvoje formiranih ljudi..Makar je i formiranost i odraslost tema za jedan novi post A čemu ovaj naslov?
Pa eto, Brad i Jen su meni bili sinonim za ljubav koja je izvirivala iz svakog njihovog zajedničkog pojavljivanja u javnosti, svaka fotka odisala je nekim fluidom između to dvoje ljudi, ljubavlju i pozitivom. Bar meni....Znam, znam, oboje su glumci reći ćete, ali neke stvari ne možeš glumiti. Naravno, uletila je treća osoba između, brzopotezno se postalo tatekom i na tim njegovim novim fotkama s ho-ruk ženom i klinkom na onom krevetu, meni taj čovjek više nije isti. Istina, te fotke su režirane, ali meni taj čovjek više nije nimalo privlačan, nekako mi je postao odbojan i djeluje hladno. Kao da još nije svjestan sve te promjene oko njega koju je sam napravio. Na stranu to što je njegova friška partnerica jedna od najljepših žena svijeta, ona je stvarno «hot « do ibera, ali s obzirom na cijeli cirkus koji je nastao od toga, meni je Jen daleko draža. Uostalom, vrijeme će pokazati koliko će ta priča opstati. Što bi reko Gundulić, stalna na tom svijetu samo mijena jest. Zato se često dogodi da kad mi netko kaže da je siguran 100% da ga/ju partner ne bi nikada prevario, ja obično odreagiram dignutom obrvom. Danas više ništa nije sigurno..osim da ćemo umrijeti. Na nama je samo da si odredimo scenarij svog vlastitog filma do trenutka kada ćemo brojati vijence odozgo.
komentiraj (12) * ispiši * #
21
srijeda
lipanj
2006
Hej Žače Houdače..
bravo za 12 kg manje..(ah te polužute novine)
bravo za želučane balone..
bravo za viceve o gore navedenom,
bravo za +35 vani koji nikako da se unormale, ali nema veze, znojenje je zdravo,
bravo za sutrašnji neradni Dan antifašističke borbe ili kak se već točno zove
bravo za jordanskog podravca (vidi listu dragih blogera ta tlane) kod kojeg upravo idem na pifce i last but not least:
bravo za stari godišnji kojeg moram iskoristit do 30.-tog.
Toliko danas od mene. Prevruće je za sjediti u zatvorenom ako nemaš klimu.
komentiraj (4) * ispiši * #
18
nedjelja
lipanj
2006
Predljetni fever
Potaknuta današnjim usponom na Sljeme kad sam skoro ispustila dušu od vrućine, odlučih napisati koju o zdravom životu. Svi su sad u nekoj fazi dotjerivanja svojih tjelešaca pred sezonu vamos ala playa. Svi ženski, muški i unisex časopisi vrište s naslovnica skinite 5 kg u 5 dana. Akonto njihovog broja, toliko ih se namnožilo da više nemam ni približnu predodžbu o njihovom mogućem broju. Samo letimičnim pogledom utvrđujem da svi pišu o istim temama. Ponajviše o trudnoj Lani Pavić s onim s kojim se navodno nije kerebečila dok je bila u mraku s onim što bi kao trebao znat prepoznat prave ljude. Sa svakim hodat 3 mjeseca i ženit se ili štancat klinca, sasvim je dovoljno materijala za napise u jednom od tih magazina. A i nama sitnoj raji da se još jednom potvrdi činjenica da se žene lepe na pare ko muve na lepak. Ja sam se samo htjela malo rashladiti i priuštiti gđici. Pas poštenu šetnju. I dobila ju je, legla je kad smo stigli kući i nije se više dizala. Svi nešto naglo smanjuju obroke, žvaču list salate pol sata, rapidno su se povećale grupe na svim vidovima rekreacije, po Jarunu rolera ko pčela u košnici. Čak nam je i Škaroruka ex ministrica pokleknula grickanju celera (znate da potiče izlučivanje toksičih tvari, ne? ) i listova salate. I sad je odma' napali da je bila na botox inekcijama ziher. Pustite ženu, da je i samo stavila više korektora na podočnjake već bi bilo bolje. Ali ona je promijenila i friz pa sad novine ne mreju vjerovat da to nije to i nagađaju. Jednostavno, taj trend uštrcavanja otrova sebi u lice, a botox to jest, meni nije jasan. To paralizira mišiće pa kao smanjuje mimiku. Pa onda valjda nakon par uboda pričaš ko šlagirani pokojnik ili Sly Stallone s onak lagano podignutom ćubicom.Možda je to nekom sexy, meni ne.To mi zgleda ko neki tik. E, da baš se da primijetiti da se grupe na pilatesima i sl. naglo povećavaju početkom godine (valjda radi grižnje savjesti zbog pretjerivanja s orahnjačama za Žićbo i radi novogodišnjih odluka da će se prestat večerat). Za najviše tri mjeseca ekipa se ustali i opet je postava ista kao i prije praznika. Toliko otprilike treba da se sezonci maknu. Anyway, dlake nakon epilacija lete zrakom, čupaju se brkovi, čmarovi, rade raznorazne frizure dolje i gore, lijepe umjetni nokti, napumpavaju sise, isisava salo, ugrađuju baloni u želuce kitova kojima inače uopće ne smeta što vicevi o njima kruže netom, eto čak je i Đapić pokleknuo pred trendom bavljenja sportom i počeo igrat košaricu. Doduše za dres je trebala količina materijala koliko i za manji šator, a tenesice mu je vjerojatno zavezala žena ili vozač jer ovakvu tibicu mogu samo imati buduće majke šestorki. A i Pastirković je postao pasionirani fan divljih voda. Krasno je to kad im mi plaćamo i raftinge uz sve žderačine. A plaćamo i reklame na CNN-u, nemam pojma koliko bi to moglo koštat ali smo ziher dobili popust na količinu jer u sat vremena se izvrte panorame dalmatinskih gradova uz milozvučne zvukove mandolina i klavijatura barem 3,4,5 puta. Sve u svemu, gdje god toćali noge, bilo na kontinentu, bilo gurajući se u apartmanu s dragim stričevima i njihovom cendravom dječicom i punicama, dok neprijavljeni čehi spavaju u drugom apartmanu, nakrkajte se bar jednom ovo ljeto dobrog roštilja, veggie ili vulgaris, vama na volju. I nemojte sad i vi jurit po balone. A kad izađete na balkone, s balonima bilo onima ispod brade, bilo u želucu,obavezno nanijeti na svaku svoju faktor. A do tada, na Sleme na Sleme, na Sleeeeemeee, noga već sama bežiiiiiiiiii...Manja je gužva nego na gradskim jezerima i pripadajućim okolnim birtijama, friškiji zrak, a pogled prekrasan.
Bilježim se sa štovanjem,
Snoopyshist
komentiraj (9) * ispiši * #
12
ponedjeljak
lipanj
2006
Nostalgija za prošlim vremenima
Danas sam nešto nostalgično i poetski raspoložena pa se sjetih jedne zakon pjesmice iz 80'-tih. Išla je nekako ovako:
'Ko te kara nek ti piše pjesme
U krajnjem kutu svoje dnevne sobe,
gdje ne može doprijeti nepozvani pogled,
na dnu svojih prepunih vitrina,
kriješ slatku fasciklu sa natpisom INTIMA.
Međ´ slikama tebi dragih lica,
gdje čuvaš svoje spomene i pisma,
sve u formi poezije stiha,
nalazi se i moja ljubav tiha.
To su pjesme nikad objavljene,
napisane zbog voljene žene,
al´ datumi na njima su stari,
već odavno nema novih stvari.
Jer umjesto poetskih visina,
iz mene izlazi samo tuga i gorčina,
i misao što se reći ne smije,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
Htio bi da budem gospodin,
i izbjegnem reakcije bijesne,
al´ reć´u ko pravi primitivac,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
Znam da čitas moje nove pjesme,
s njima se branim od samoće,
i ubacim nešto da te štrecne,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
Nadahnuti autor gore spomenutih stihova je jedan od legendarnih likova novog primitivizma, Elvis J. Kurtović. Zgodno za slušat nakon prekida ljubavnih veza kad te komad zamijeni gorim primjerkom tvog spola. Možda i istog, ovisno o vašim vlastitim afinitetima. Čovjek je ne tako davno bio priključeni član nove postave «Zabranjenog pušenja». Ima li tko informaciju gdje je nestao i što radi u životu danas? Baš me zanima. On i Gobac su mi uvijek bili inspirativni likovi iz javnog života, za razliku od većine umišljenih «faca» s estrade. Pokušala sam pronaći na netu taj jedini Elvisov izdani album, ali ga nigdje nisam našla čitavog, samo par pjesama. Ako ga netko ima u mp3 formatu, javite se na mail. Uz novčanu naknadu za vaš trud, častim pivom, mirogojčekom ili brljom, u lokalnom bircu u kvartu.
komentiraj (10) * ispiši * #
10
subota
lipanj
2006
Kako ljubav mijenja sve…
Jedno u životu ne želim. Postati depresivna domaćica. Pri tom ne mislim na našu kolegicu blogericu istoimenog nicka, nego na one žene koje i za uloške žicaju lovu od frajera. Naime, jučer sam u jeku svojih izračuna dok mi je lagano dimilo ko u crtićima iznad glavuše, dobila sms u stilu: „nisi se javila 100 godina, jesi živa, kod nas je sve po starom.“ S obzirom da mi se nije dalo tipkati, nazvala sam prvom prilikom kad sam ostala sama u prostoriji. Bolje da nisam. Ajme. Žena je valjda ispizdila već doma zadnje 3 godine. Naime, imala je dvije trudnoće za redom i sad bi kroz mjesec-dva trebala nazad ići raditi. Nekako joj se ne da. Obećali su joj prije trudnoća mjesto voditelja cijelog ureda u toj privatnoj firmi. Poznavajući opis posla koji je obuhvaćao i fizičke radove neprimjerene ženi i količinu šikaniranja koje je doživljavala prije nego što su se zaredale trudnoće, samo sam se slatko nasmijala kutem usana. Onda gospodin vlasnik može otići na Maldive u podvodni ribolov na nekih 5 godina i njoj ostaviti sve. Stvarno je žena postala hlebinka samo takva. Valjda su joj sapunice popile mozak. Sad će ona doći, on će je izgrliti i poželjeti joj dobrodošlicu i pustiti joj sve na brigu. Aha. Napominjem da su njena znanja vođenja financija ograničena, ne možeš na osnovu dobrog rezultata inventure očekivati da ti odmah daju da radiš račun dobiti i gubitka. U ove tri godine nije nimalo poradila na sebi da nešto nauči, npr. služiti se kompom. Jednostavno ne mogu pojmiti toliku naivnost s njene strane. Izbivati s tržišta rada toliko dugo vrijeme očito ostavlja trajnije posljedice nego što sam to ja mislila. Priča ona tako o višku kilograma koje ne uspijeva skinuti, ali je usput napomenula kako kad klinci nešto ne pojedu, ona to sredi da se ne baci. A i kolača mora biti svaki dan. Muža su joj premjestili na terenski posao pa je sad sama po cijele dane s djecom. Priča ona meni o svojoj svekrvi, šogoru i šogorici, njihovoj djeci punoj zaraznih dječjih bolesti i uvaljavanju istih njoj kad nekud ovi odu lumpat, natezanju oko imovine i zemljišta, kako njegovi više vole drugu snahu i pomažu im čak i financijski, njima ništa, o susjedi s kojom ćakula preko ograde o „Ljubavi u zaleđu“….neeeeeeeee, ne moguuuu. Rekla sam joj da moram ići da mi je došla stranka. (Koja mrtva stranka u pol 5 popodne u petak?). Nisam više mogla to slušati. Gdje je nestala ona vesela djevojka puna životne radosti i tolike količine upornosti da su joj svi zavidjeli na tome? Radila je preko SC-a honorarno, samostalno živjela u iznajmljenom stanu, polagala ispite, pomagala roditeljima s tom plaćom, ribala im stan svaki vikend jer joj je mama lagana čudakinja koja mrzi cijeli svijet, pa i pospremanje. Izgleda da je nestala zauvijek u pauzi između emitiranja dvije španjolske sapunice. Kao mjehurić od sapunice koji se raspukne i nestane. Ostane samo fleka na podu. I sjena od čovjeka kojeg si nekada poznavao.
komentiraj (10) * ispiši * #
06
utorak
lipanj
2006
Moj ljubimac Kićo
Heh, opet ja zabrijala na svoje mice mace. Dva mačkoljubiva posta za redom. Pretjerujem, jelda? Sorry people, mogu si dopustiti, ipak je ovo moj blog pa mogu trkeljat kaj hoću. Sjećate se da sam bila catsitter u 4. mjesecu kad je bila sterilizacija ženskog dijela čopora.. E, ovo vam je onaj mali koji je bio najkržljaviji i odbijao jesti. Ove fotke su starije nego one iz prošlog posta pa tu još ima natečen jezičac od antibiotika koji mu očito nisu pasali.Dobio je druge i sad je zdrav ko dren. I krka svoje konzervice sve u 16. Sve u svemu, izgledao je smiješno i jadno u isto vrijeme. Uglavnom, uvijek kad se išlo na pikice sjedio je na ramenu i strpljivo čekao svoj red. Bio je proglašen za najslađeg mačića u čekaonici kod veta. Ovo je samo podsjetnik na te dane...onako čisto meni za dušu jer mi i danas sjedi na ramenu dok pišem post.
komentiraj (5) * ispiši * #
05
ponedjeljak
lipanj
2006
Nova galerija
komentiraj (7) * ispiši * #
02
petak
lipanj
2006
Ponos & predrasude
Nema šanse da počnem ovdje nešto trkeljat', a da se na početku ne pohvalim. Položih svoj tečaj fotkanja, analogne, digitalne fotografije i photoshopa. Moj nastup pred komisijom, a osjećala sam se ko u dobrim starim danima studiranja (eeee, da mi se vratit u te dane), je bio daleko lošiji od dana kada sam bila ponešto mlađa studentica (endem na faksu, rodom iz metropole među gomilom „dojdeka“), ali razlog tome je bio moj vlastiti tempo života i rada i premalo vremena da sve još (barem) jednom onako temeljito ponovim pred taj sudbonosni tren ispita. Mislim, mogla sam i bolje sve to ispolagati, ali nije bilo tako loše, možda sam samo previše samokritična. Eto, pred par dana sam stekla svoje treće zanimanje po redu. Ja, kao ja, uvijek se izvučem na svoju blagoglagoljivost. Prošli vikend, imala sam prilike slučajno vidjet dvije nove bebe mojih dragih ljudi, doduše, obje su već prešle godinu dana, a da ih ja dosad nisam vidjela. Znam, čini se nemoguće, ali tako je. Nekako ispadne da sa svojim nabrijanim rasporedom obaveza na poslu i izvan njega ih nisam uspjela vidjeti dosad. Žao mi je što je tako ispalo, ali tak' je kak' je. Prihvatit ću sve kritike novopečenih (ili već staropečenih?) roditelja, ako ih bude, ali znam da im je možda i nemoguće, shvatiti moj ludi raspored. Oni sad imaju druge prioritete. Moj prioritet je uvijek bio, a i sad je, raditi na sebi. Učiti ili stvarati nešto novo, razvijati svoju kreativnost u okvirima svojih financijskih mogućnosti. Oba bebača su dečkići, pa me opalilo razmišljanje o tom sudbonosnom spajanju muškog spermića i ženske spolne stanice u doba ovuliranja potencijalne majke. Ispočetka, nakon plave crte na testu, spike krenu, samo nek je zdravo. Onda se malo stvorenje dovede (meni fascinantnim normalnim putem jer mi nikad ne bude jasno kak se to tak' da raširiti) ili carskim na ovaj ludi svijet. Ali, ako je i muško, tim bolje. Žensko dijete je nježnije, mirnije, poslušnije, a kad ih lupi pubertet i počnu izlaziti, treseš se duplo više nego kad imaš muško dijete. Vjerojatno zato što znaš da su curice povodljivije, zaljubljivije, romantičnije i naivnije od dječaka, ukoliko je to danas više uopće moguće uz svo ovo bombardiranje spolnošću iz medija, s neta i sl. Za muško dijete, osim zadrtim hrvatinama važnog zadržavanja obiteljskog prezimena, se ne moraš brinuti da će ti jednog jutra, dok mamuran ispijaš svoju prvu kavu, izjaviti da je u drugom stanju s 18 godina. Moj stari je zadnji izdanak svoje loze. Sina nema, ima dvije kćeri. Jedna blizu 3 banke, druga već prešla 3 banke. I ponosan je na njih jako. Ili se folira barem dobro. Obje sa završenim fakultetima i stalnim poslom u dobrostojećim firmama. Nije da ne bi mogle naći još i bolje plaćene poslove, ali nekako smo se uljuljkale u ovo stanje kronične neispavanosti od ponedjeljka do petka i u to da smo relativno bitan kotačić u mehanizmima svojih firmi. Barem dok jedna od nas prva ne pukne i ode radit za duplu paru nekamo drugdje gdje će materijalno znati nagraditi uloženi trud i ulaganje u sebe. Ako takva firma uopće postoji u našem okruženju. Ja baš nisam sigurna. Nikad nismo koristile nikakve veze i vezice, pa je samim tim i njegov ponos veći. A gdje su tu predrasude? Muško dijete uvijek je bilo povod za jače pijančevanje u obitelji dok mama još pokušava doći k sebi. Muško dijete je nasljednik prezimena. Muško dijete mora bit pljunuti otac, likom, dijelom (i propustom). Muško dijete mora biti odgajan od malena da nikada ne plače i ne iskazuje osjećaje jer je to bapski i žene vole mačo tipove balkanskog smjera. Isto tako, blože sačuvaj, da bi muško nešto radilo od kućanskih poslova ili slinilo nad nekom žemskom kad ga pukne nesretna ljubavna priča. To nije cool. Isto kao ni ne pratiti nogomet i oblokavat se. B(l)ože, hvala ti što postoje iznimke od tog pravila.
Sincerelly yours,
Snoopyshist
komentiraj (5) * ispiši * #
