Danas sam nešto nostalgično i poetski raspoložena pa se sjetih jedne zakon pjesmice iz 80'-tih. Išla je nekako ovako:
'Ko te kara nek ti piše pjesme
U krajnjem kutu svoje dnevne sobe,
gdje ne može doprijeti nepozvani pogled,
na dnu svojih prepunih vitrina,
kriješ slatku fasciklu sa natpisom INTIMA.
Međ´ slikama tebi dragih lica,
gdje čuvaš svoje spomene i pisma,
sve u formi poezije stiha,
nalazi se i moja ljubav tiha.
To su pjesme nikad objavljene,
napisane zbog voljene žene,
al´ datumi na njima su stari,
već odavno nema novih stvari.
Jer umjesto poetskih visina,
iz mene izlazi samo tuga i gorčina,
i misao što se reći ne smije,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
Htio bi da budem gospodin,
i izbjegnem reakcije bijesne,
al´ reć´u ko pravi primitivac,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
Znam da čitas moje nove pjesme,
s njima se branim od samoće,
i ubacim nešto da te štrecne,
´ko te kara nek ti piše pjesme.
Nadahnuti autor gore spomenutih stihova je jedan od legendarnih likova novog primitivizma, Elvis J. Kurtović. Zgodno za slušat nakon prekida ljubavnih veza kad te komad zamijeni gorim primjerkom tvog spola. Možda i istog, ovisno o vašim vlastitim afinitetima. Čovjek je ne tako davno bio priključeni član nove postave «Zabranjenog pušenja». Ima li tko informaciju gdje je nestao i što radi u životu danas? Baš me zanima. On i Gobac su mi uvijek bili inspirativni likovi iz javnog života, za razliku od većine umišljenih «faca» s estrade. Pokušala sam pronaći na netu taj jedini Elvisov izdani album, ali ga nigdje nisam našla čitavog, samo par pjesama. Ako ga netko ima u mp3 formatu, javite se na mail. Uz novčanu naknadu za vaš trud, častim pivom, mirogojčekom ili brljom, u lokalnom bircu u kvartu.
Post je objavljen 12.06.2006. u 12:32 sati.