Ponos & predrasude

Nema šanse da počnem ovdje nešto trkeljat', a da se na početku ne pohvalim. Položih svoj tečaj fotkanja, analogne, digitalne fotografije i photoshopa. Moj nastup pred komisijom, a osjećala sam se ko u dobrim starim danima studiranja (eeee, da mi se vratit u te dane), je bio daleko lošiji od dana kada sam bila ponešto mlađa studentica (endem na faksu, rodom iz metropole među gomilom „dojdeka“), ali razlog tome je bio moj vlastiti tempo života i rada i premalo vremena da sve još (barem) jednom onako temeljito ponovim pred taj sudbonosni tren ispita. Mislim, mogla sam i bolje sve to ispolagati, ali nije bilo tako loše, možda sam samo previše samokritična. Eto, pred par dana sam stekla svoje treće zanimanje po redu. Ja, kao ja, uvijek se izvučem na svoju blagoglagoljivost. Prošli vikend, imala sam prilike slučajno vidjet dvije nove bebe mojih dragih ljudi, doduše, obje su već prešle godinu dana, a da ih ja dosad nisam vidjela. Znam, čini se nemoguće, ali tako je. Nekako ispadne da sa svojim nabrijanim rasporedom obaveza na poslu i izvan njega ih nisam uspjela vidjeti dosad. Žao mi je što je tako ispalo, ali tak' je kak' je. Prihvatit ću sve kritike novopečenih (ili već staropečenih?) roditelja, ako ih bude, ali znam da im je možda i nemoguće, shvatiti moj ludi raspored. Oni sad imaju druge prioritete. Moj prioritet je uvijek bio, a i sad je, raditi na sebi. Učiti ili stvarati nešto novo, razvijati svoju kreativnost u okvirima svojih financijskih mogućnosti. Oba bebača su dečkići, pa me opalilo razmišljanje o tom sudbonosnom spajanju muškog spermića i ženske spolne stanice u doba ovuliranja potencijalne majke. Ispočetka, nakon plave crte na testu, spike krenu, samo nek je zdravo. Onda se malo stvorenje dovede (meni fascinantnim normalnim putem jer mi nikad ne bude jasno kak se to tak' da raširiti) ili carskim na ovaj ludi svijet. Ali, ako je i muško, tim bolje. Žensko dijete je nježnije, mirnije, poslušnije, a kad ih lupi pubertet i počnu izlaziti, treseš se duplo više nego kad imaš muško dijete. Vjerojatno zato što znaš da su curice povodljivije, zaljubljivije, romantičnije i naivnije od dječaka, ukoliko je to danas više uopće moguće uz svo ovo bombardiranje spolnošću iz medija, s neta i sl. Za muško dijete, osim zadrtim hrvatinama važnog zadržavanja obiteljskog prezimena, se ne moraš brinuti da će ti jednog jutra, dok mamuran ispijaš svoju prvu kavu, izjaviti da je u drugom stanju s 18 godina. Moj stari je zadnji izdanak svoje loze. Sina nema, ima dvije kćeri. Jedna blizu 3 banke, druga već prešla 3 banke. I ponosan je na njih jako. Ili se folira barem dobro. Obje sa završenim fakultetima i stalnim poslom u dobrostojećim firmama. Nije da ne bi mogle naći još i bolje plaćene poslove, ali nekako smo se uljuljkale u ovo stanje kronične neispavanosti od ponedjeljka do petka i u to da smo relativno bitan kotačić u mehanizmima svojih firmi. Barem dok jedna od nas prva ne pukne i ode radit za duplu paru nekamo drugdje gdje će materijalno znati nagraditi uloženi trud i ulaganje u sebe. Ako takva firma uopće postoji u našem okruženju. Ja baš nisam sigurna. Nikad nismo koristile nikakve veze i vezice, pa je samim tim i njegov ponos veći. A gdje su tu predrasude? Muško dijete uvijek je bilo povod za jače pijančevanje u obitelji dok mama još pokušava doći k sebi. Muško dijete je nasljednik prezimena. Muško dijete mora bit pljunuti otac, likom, dijelom (i propustom). Muško dijete mora biti odgajan od malena da nikada ne plače i ne iskazuje osjećaje jer je to bapski i žene vole mačo tipove balkanskog smjera. Isto tako, blože sačuvaj, da bi muško nešto radilo od kućanskih poslova ili slinilo nad nekom žemskom kad ga pukne nesretna ljubavna priča. To nije cool. Isto kao ni ne pratiti nogomet i oblokavat se. B(l)ože, hvala ti što postoje iznimke od tog pravila.
Sincerelly yours,
Snoopyshist