Sport i glazba

Nema me opet. Ne pišem ništa. Ne znam ni sama gdje sam više.Doma najmanje. Privodim lagano kraju svoju školicu, predavanja su mi svaki dan. Na poslu radim ko mrav. Spavam po 4-5 sati. Jutro mi dođe prerano, a petak mi je uvjerljivo najgori dan jer sam do tada već lagani zombi s tamnim kolobarima ispod očiju. Nikako da se oporavim od teambuilding vikenda, gdje je do izražaja najviše došao timski duh u ispijanju golemih količina alkohola nakon što smo doslovno pomeli u nogometu ostale ekipe. Zanimljivo mi je bilo gledati kolege kak su se nacvrcali. U takvim trenucima pokažu neku svoju stranu za koju nisam znala da je uopće imaju. Neki iz mirnih i povučenih postanu razuzdani partijaneri koi plešu po stolovima,neki se late mikrofona i potjeraju pjevačicu sa pozornice, neki zabriju s nekim ženama koje pokupe usput, a nikad ne bi čovjek rekao da je u stanju učiniti takvo što jer već naveliko razmišlja o uplovljavanju u mračnu luku, treći pod utjecajem alkohola počnu bacati otrovne komentare o kolegama, a predstavljaju se kao dobrice. Koliko god ljudi prijetvorni bili, alkohol zna imati i pozitivnih učinaka. Pokaže pravo lice osobe, makne im onaj poslovni izraz s lica. Ja sam sve to promatrala s osobitim zanimanjem i pijuckala mineralnu vodu cijelu večer. Imala sam mission sve to posnimiti pa je valjalo ostati trijezan. U svakom slučaju, vikend je bio vrlo naporan, s obzirom da smo umjesto predviđenih 4 sata, putovali dobrih 9 do cilja, jer se stajalo na svakoj benzinskoj po putu radi friških zaliha cuge i ispišavanja prethodno ispijenih, a onda i kad smo konačno stigli tamo spavalo se na jedno oko i po par sati. Znate kako to već biva, muški kad ostave žene i dječicu doma, ko da si ih pustio s lanca. Žemskinje su ovaj put imale moral na visini. Vidjet ćemo na nekom idućem jedrenju, raftingu ili skijanju hoće li tako ostati i ubuduće. Osobno, čisto sumnjam.