Marketing
LUTRIJA
Bijah nešto nezainteresirana za događaje ovdje pritisnuta svakodnevnim životnim nedaćama. Neću sad kukat i slagati naricaljke i deseterce o tome jer sam ponovo prpošnog raspoloženja. Ne, nisam ja dobila na lotu niti ga igram uopće. Nikad, ama baš nikad. Čak ni onda kad ga svi uplaćuju jer se polakome na veeeeelike moguće dobitke. Pa mi tako zapalo za oko kako je tamo neki David u V.B. dobio 1.000 000,00 Ł (ovaj znak za funtu je čudan ispo) na lutriji. To ti dođe negdje oko 12 milja kuna. Sve bi bilo cool i super da lik nema tu (ne)sreću biti oženjen. Pa tako, pun nade u bolje sutra, vjerojatno ganut ogromnom sumom i puno prpošniji nego ja sad, on je odlučio šutjeti o tome. Čak i pred svojom zakonitom. Kad mu je ime nekak' isplivalo u javnost, lik se opravdao da on svoju ženicu voli, ali da joj je dobitak prešutio jer se bojao da bu ona, jel', sve spiskala. I tako… Čovjek i dalje živi u socijalnom stanu (odmah mi prođu kroz glavu one odurne tapete iz „Mućki“ čim pomislim na britanske socijalne stanove) i šljaka u nekoj tvornici. Jednostavno, ne mreš bilivit. Sad, ima dvije mogućnosti zašto je tako postupio: možda ova fakat sumanuto voli trošit pare, a možda je ovaj bolesno škrt. Onako, kad mu se pogleda faca, lagano se vidi po njuški da je neka sirovina, ali da i dalje živi tamo gdje živi i dalje šljaka…Hm..možda nema ideje što bi s tolikim parama. Možda mu sami rad kao takav pričinjava zadovoljstvo, u što sumnjam…Pokušavam zamisliti što bih ja s tolikim parama, ali s obzirom da ne igram, nemam šanse ni dobit, ali ću bar malo mašti dati oduška. Dakle, prvo bi došle na red porezne olakšice: dakle, ono što upisujete u rubriku dana darovanja u poreznoj prijavi..Eh, tu bi došlo par udruga u obzir koje simpatiziram, onda bih uplatila neku bijesnu rentnu štednju i životno osiguranje jer bi me zasigurno, tako bezobrazno bogatu netko htio vidjeti mrtvu ili bar sakatu, pa da spriječim potencijalne ubojice, reketare i kostolomce, onak usput… Eh, onda bi išla na oplođivanje para, odnosno, kupnju dionica. Tu bi već trebala šaptače kaj kupit, naravno, kupovale bi se samo blue chips dionice…malo naše (dobro, tu se još i nekaj kužim), malo strane. Eh, onda bi trebalo malo stati na loptu i uživati pa bi uslijedilo jedno bjesomučno putovanje oko svijeta bar godinu dana. Dobro, dvije godine..ipak bi si dala malo više oduška na egzotičnim destinacijama tipa: Tahiti, Hawaii, Bahami, Bali, Mauricijus i sl. Eh, onda bi kupila viletinu na Prekrižju koju bi uredila u stilu hollywoodskih tetki i stričeka i za dobre pare ju zrentala diplomatima neke države s najvećim rezervama nafte na arapskom poluotoku. Opet puna para i ne moram niš radit, samo svakog 1. u mjesecu pobirat lovu, uslijedili bi bjesomučni wellnessi dan za danom i kupovina privatnog aviona. Onak malog, slatkog… Kojeg vraga će ti auto uopće. Lijepo ih preletiš i smiješ se raji dolje. Poliješ ih pivom dok čekaju na Vukovarskoj. Ma, zapravo, ne bih ja ni živjela više tu..Otišla bi negdje gdje nema bljuzge, snijega, molitve onom gore da ujutro upališ auto i gdje cijelu godinu nosiš kratke rukave i rolaš…Imala bih naravno, onak cottage izvan grada, cijelu u drvu, prizemnicu velike kvadrature, ogromno imanje s puno napuštenih pasa, mačaka i par konja. I vinograd. Svoj vinograd. S probranim sortama. Uh, opet zabrazdih…Slatka su ova snatrenja nakon posla, jelda?
Naravno, prvo bih dala otkaz...hehehehehe.
Post je objavljen 08.03.2006. u 20:04 sati.