Pita me neki dan kolega koji ima 50 i kusur godina jel mu mogu dati kutiju papira za printanje. Rekoh ja, uzmite, nema problema. Kaže on, reci slobodno šefovima, nije za mene, nego ja ću to odnijeti svojim dečkima u HVIDRU.Rekoh ja, ma uzmite tri odmah, ionako ih uvijek ima dovoljno na lageru. I sam je bio na ratištu, nikada se nije time hvalio niti išta od države dobio za to. Častan je i vrijedan čovjek, omiljen u firmi radi svoje izravnosti i snalažljivosti kada se pojavi neki problem u radu. Svima sve skreše u facu, a čak i kada to što kolegama kaže im ne paše, nitko mu ne zamjera jer im uvijek kaže istinu koja ih zna zaboliti. Na kraju mu se još i ispričaju. Jako ga cijenim, kao da mi je otac. Zapravo je žalosno da udruge ljudi koji su branili ovu državu sada moraju živjeti od doniranja uredskog materijala. Dođe ti da se rasplačeš. Hrpa ih je koji su svoje vojne penzije zaradili preko raznih veza i vezica, dobili stanove, povlastice za aute, a ničime to nisu zaslužili. Još mi je u sjećanju ona slika kad je lik donio svoju nožnu protezu u Ministarstvo branitelja jer su mu srezali prava. Ti ljudi su izigrani, ništa drugo. Borili su se, bili ranjavani, osakaćivani, ginuli dok su glavonje svoje sinove sklanjali po inozemstvu. Kad su se vratili u normalan život, dočekali su ih otkazi u sumnjivo privatiziranim tvrtkama. Ponudili su im kredite za pokretanje poslova u poljoprivredi, no malo tko je u tome uspio. Da li je stvar loše poduzetničke ideje i njene realizacije ili prevelikih kamata ne znam, jer nisam pobliže upoznata s tim. Koliko ljudi je otišlo živjeti na područja od posebne državne skrbi, a danas žive od Caritasovih donacija i prehranjuju se u pučkim kuhinjama...I onda svako malo čujemo kako se jedan od tih ljudi ubio, raznio bombom, poubijao svoju obitelj, štrajka glađu, nemoćan da išta promijeni. David protiv Golijata. Općenito vlada nekakvo nezadovoljstvo u ovoj našoj državi, a ovim ljudima je definitivno najteže. Sve što ću na kraju ove pričice reći je da suosjećam s njima jer sam i sama mali čovjek koji ne može učiniti neke velike promjene, ali ću im i dalje donirati papire. To je najmanje što mogu. Voljela bih da mogu učiniti više, ali možda ponekog od vas ovaj post natjera na razmišljanje, možemo li svi skupa učiniti nešto više...Dovoljno je bilo vidjeti kako su mediji pomogli onom samohranom ocu koji je gladovao kako bi posjećivao svoju kćer u bolnici da bi na kraju priče dobio toliko toga da je i on pomogao drugim socijalno ugroženim obiteljima. Mali čovjek velikog srca. Prava rijetkost u ovom socijalno neosjetljivom svijetu gdje svi glavonje gledaju samo svoje interese i trče za lovom.Po mogućnosti onom poreznih obveznika.
Post je objavljen 24.03.2006. u 15:40 sati.