smotani

petak, 29.03.2013.

ne prepoznajem se.....

Zadnjih dana... često, vrlo često....misli završavam sa...“ne prepoznajem se..:“... ali, ne... ne samo misli.... Iako su promjene bile vidljive i prije posljednje kontrole, iako sam, negdje u dubini sebe..... osjetio te, pozitivne promjene, ipak.... nakon spomenute kontrole kao da sam... eksplodirao.....u svakom pogledu.... I dalje, bez imalo grižnje savjesti, ili nekog zova..... iz neke navike smotam koju cigaretu puncu ... i ne, niti jednom, još nije u meni se probudila neka želja.... nije me zasvrbila u ruci da ju zapalim....i, iskreno...... makar sam tome svjedok.... ne prepoznajem se....... Odricanja nekih delicija... koje to možda u pravom smislu riječi i nisu ali koje su mom nepcu i želučeku nosile posebne okuse, doživljaje.... u početku ... sa podosta „muke“.... prerasla su u neki svakodnevni ritual u kojem, bez imalo poroka ili neke drhtavice.... zbijam šale i uživam u onom povrću na lešo, piletini na sto načina... a čak.... čak sam počeo jesti i puretinu o kojoj nikada do sada ne bi mogao spjevati jestive stihove.... ne prepoznajem se.... Pjesma kojom je uvijek ispunjen ovaj dom sada kao da pjeva neke veselije note... .sada i sam ponekad odabirem muziku.... nakon čega.... ne rijetko.... dobijem i jedan ispunjen osmijeh punice.... koja svog „sineka“ čita ko otvorenu knjigu.... i dok mi se čini da je ona sva slova ove knjige pročitala, dok ponavlja neke dijelove ne bi li mi neko gradivo „utuvila“ u glavu.... ja.... ne prepoznajem se....... Možda, nakon jednog vrlo kriznog... što zdravstvenog, što inog stanja..... postao sam kao neki zaigrani klipan.... koji se vraća u neke dane za koje sam zaboravio kako izgledaju, za koje sam zaboravio kako znaju biti topli, nježni a opet toliko „agresivni“ za svaki novi dan..... da jednostavno.... sjednem na čarobni tepih...i letim..... letim plavetnilom predivnih proljetnica koje nikako da nađu svoje mjesto pod suncem...ali, navijam za njih dok se probijaju kroz... nadam se... posljednji snježni pokrivač.... jednostavno...ne prepoznajem se... Pa... kad sam već i kod tog snježnog pokrivača.... ovaj posljednji.. donio mi je mali muskulfiber u nogama....... mali kolaps u prometu, malo prtina po ulicama, malo mokre noge... jer.... u proljeće se ne nose buce..... a ja... ja sa osmijehom.... po malo smrznut od vjetra koji kao da je nježno hladio tijelo i „štitio“ od topline koja isijava iz mene.. , mažem noge konjskom kremom.... skačem ko pravi, preporođeni trkač..... samo što nisam počeo rzati od sreće..... već sam zapjevao..... i čudim se.. .samom sebi... ne prepoznajem se Čini mi se da sam se negdje izgubio... negdje je nestao onaj moj Smotani....... prilazim ogledalu..... i pratim koji je to odraz u njemu... lice... ono je moje.... ali.... ali ovaj osmijeh koji ne silazi sa usana... čije je to?... prilazim prstima... pipam..... osjećam te prste dok u ogledalu provjeravam.... jesu li to ti... „osmijeh tragovi“?... jesu.... gledam i čudim se.... ne prepoznajem ih...... i dok sam proučavao taj lik u ogledalu... primijetio sam neke čudne oči... ne, to nisu moje oči... ove su bistre, nisu mutne... ove kao da gledaju daleko, daleko naprijed.. .a moje... moje nisu ni tri centimetra ispred sebe vidjele..... ma... čekaj... a ovaj odsjaj.... jel to od suza.... ? ako je... ipak, ipak ima nade da sam to ja.... .ali... gledam... gledam i ne prepoznajem te oči..... nisu... nisu to suze od tuge... ovo su suze od sreće.... čije su? Moje?..... ne prepoznajem se.... I dok se ja štipam, proučavam, uspoređujem.... osjećam da se u meni nešto lomi, nešto stvara..... da sam znao kakvi su efekti, učinci ovih zahvata daleko bih se ranije prepustio im.... ili.... ili oni i nisu pravi krivci za ovo stanje? Jesu.... nisu....ima toga još....ne znam....ili...ili ipak znam? Ali dok okolina uživa u ovom, konačno, ne zamišljenom, ne namrgođenom, ne „lutajućem“ klipanu.... ja... ja polako upoznajem ovo novo „lice“, ovog novog Smotanog.... koji, čini mi se.. .sad se mota na neki ljepši, pjevniji, vedriji način..... koji kao da svaki dan smišlja neku novu nepodopštinu kojom iznenađuje... ne samo sebe..... , koji.... čini mi se.... ide nekom novom ulicom... lijepo obasjanom..... širokom...... u kojoj je svaki ples...... dozvoljen..... i, dok ga upoznajem..... sve tiše izgovaram.... ne prepoznajem se..... i prepuštam se ovim valovima po kojima, čini mi se, uspijevam jako, jako dobro surfati....... Doista..... ne prepoznajem se....... a možda.... možda to i ne želim..... prepuštam se nekom novom smotanku koji kao da je jedva dočekao priliku.... potisnuti onog starog..... i podsjeća me.... jako me podsjeća.... na onog od prije više od deset godina..... malo je stariji... ali, ni malo ozbiljniji, ni malo pogrbljeniji...naprotiv... čini mi se da je neki novi eliksir..... u ovom.... novom Smotanku..... eliksir sagrađen od reda tableta, reda discipline, reda samokontrole ( bar u nekim stvarima) i.... nikako baš nikako ne smijem zaboraviti..... nekoliko redova ljubavi.... koji je ovo... predivni „složenac“....... njega.... njega već....prepoznajem....

- 14:46 - Komentari (39) - Isprintaj - #

srijeda, 20.03.2013.

Neobičan dan ;)

Krenuo sam kući.... sa laganim osmijehom koji je, što sam više odmicao, poprimao sve širi i veći oblik....a dan je počeo..... kreštanjem gavrana.... nimalo dobar znak.... moj, i tako nikakav, san prekinuo je svojom dernjavom pored prozora... pomislio sam ga gađati šlapom, zavuko glavu pod jastuk...samo si mi ti trebao.... odjednom... neki neobični mir..... pogledao sam na prozor...a ono, dvije prelijepe gugice gledaju unutra i kao da mi govore... ustaj, vrijeme je.... htio sam pogledati na mob koje je vrijeme...a ono.... Zvrrr zvrrr zvrrr ( ovoo je figurativni zvuk) ona budilica na mobu nekim očajnim zvukom označila je kraj lijepih snova (jedino me takav zvuk može, ponekad, probuditi..), sanjarenja s ove dvije gugice.... ustajanje.... spremanje...i, odlazak.... ne, ne na galge ( vješala ) ali, tako sam se osjećao.... iako sam želio vjerovati da, ako nije bolje, nije niti lošije, ipak... neki tihi i pomalo oprezan strah uvlačio se u mene.... putem sam razmišljao...“što ako...?“ ali, svaka takva misao završavala je i konstatacijom... „ma nema šanse....sve bu dobro„ . Odbio sam svaku „podršku“... vrijeme je da i ovo, prvi puta nakon kalvarije, učinim sam.... ma što bilo, vrijeme je preuzeti odgovornost u punom smislu riječi. Lako je uz podršku, lako je kad te neko stalno „prati“, podsjeća na „obveze“.... ajmo...ajmo sami...Smoto i ja.... Krenuo sam... malo su mi noge bile teške što sam bivao bliže „bijeloj“ zgradi... nervoza želuca.... malo grickanje noktiju.... promatranje lica.... neki zabrinuti, neki s velikim upitnicima iznad glave, neki u iščekivanju.... promatrao sam ta ista lica kad su izlazili.... olakšanje, još dublja zabrinutost, nonšalatnost.... taj mi je izraz zapeo za oči...tako sam i ja do prije koji mjesec izlazio sa samo jednom konstatacijom „ok, obavil sam kaj su rekli, idem sad ... moram .... ovo ili ono.... „ .. ni trenutka promišljanja o riječima izgovorenima s one strane stola... tek sada polako shvaćam koliko sam bio neodgovoran prema sebi... gledam se sada... ko pred ispit... strahujem... koću li „proći“ ili „pasti“... cijelo vrijeme pod puničinom „rukom“ da sam i htio nisam mogao „zgriješiti“.... a opet, kako je organizam to sve primio? Kako se izborio sa novom „situacijom“? sto i jedno pitanje koje me nikada prije nije mučilo.... izašla je sestra... pogledom me „prozvala“... čini mi se da ju već tak dobro znam da bi i na kavu mogli... i, ulovio sam se... htio sam zbrisati, bilo kuda, samo ne unutra. Krenuo sam olovnim korakom... pogled .. ne, ne preko obrva već preko očala, jedan kratki dobar dan i sjednite.... lagani razgovor... tek toliko da sazna „moje mišljenje“... skinite se do pasa.... skidam se i gledam di su vrata.... preslušala me, malo razgovora i poslala drugoj kolegici..jer, treba neke nalaze... ( čudno...) u tom trenutku, Anđeli i draga frendica, osjetili su da treba malo razbiti moju tremu.... kratki SMS i odmah sam se pohvalil da je prvi dio bil „zadovoljavajući“....ali, kreće onaj koji će jasnije dati sliku... uz naputak da osmijeh ne skidam s lica i još koju misao.... ušao sam na ciljano mjesto.... o, dobar dan... opet Vi.... simpatična doktorica, vedrog raspoloženja .. očito je zapamtila moj strah ali i mene... nemam pojma zakaj...ali, većina me pamti po nedisciplini, po odmahivanju rukom, po neodgovornosti prema samom sebi... i sada, sada neki totalno drugi zvuk u njihovom glasu... osjećam i njihovu podršku.... doista... nije njima lako s nama, ovakvima, svakakvima.... i opet, iste upute...skini se do pasa......skinuo sam se... legao na krevet.... uzima onu hladnu kremu, maže me... onom malom kratkom batinom prolazi po prsima.... gleda u ekran.... i ja bi gledao TV.... škaklja me... hladno mi je... pratim pokrete tog „štapa“... vraća se....stane... o Bože... zašto se vraća, zašto stoji, što nije u redu??? Ajde, završimo to.... činila mi se čitava vječnost.... odmiče se od kreveta i onim prodornim pogledom me gleda.... pa kaj ste se tak splašili? Izgledate ko da nemate kapi krvi u sebi? Nijemo sam ju promatrao.... „Jel punica vani? Htjela bih s njom malo porazgovarati....“ tek sad mi je herc počeo lupati sto na sat... "Zašto? Što nije u redu? Sam sam došao...." pogledala me u nevjerici...sam?? ooo ovo je stvarno neočekivano.... OK...obuci se... žurio sam se obuć i čut što ima za reć... sjedi... pogledala me i počela se smijati... Isuse, pa kako se možeš smijati... a ja... na iglama?? Daj, molim te, preokreni majicu, naopak si ju obuko.... OK ... to je zbog neizvjesnosti... i dok sam se ponovo preoblačio... čuo sam... kao iz daljine... "dakle, da mi je ovo neko rekao prije mjesec dana... ne bi rekla da je moguće...ne za tebe.... ali, vidi se da si pod budnim okom.... vidi se da je zavladao poseban režim, disciplina... ako sam ja, po malo skeptična, zadovoljna ... onda, vjeruj, sve je toliko „popravljeno“ da moraš biti ponosan.... i sretan." Gledao sam ju širom otvorenih očiju... po malo gubeći poneku riječ.... "čekajte, hoćete reći, nalazi nisu lošiji?" Njen pogled i veliki upitnik iznad glave uz protupitanje „a zašto bi bili lošiji? Nešto se dogodilo? Ne razumijem...“ počeo sam mucati... od sreće, čini mi se.... opet sam slušao kako se sve, vidno „ovom oku“ popravilo do neprepoznatljivosti... alii.... znao sam... znao sam da postoji kvaka.... pa nemre to baš tak biti.... nastavila je tiho... hoću vidjeti još mjerenja tlaka, friški nalaz .. krvi.... jesi to napravio.... uh, jesam...samo.... oblio me znoj, ne sjećam se da sam uzeo nalaze....ali, moja „pratnja“ koja nije bila sa mnom...sve je lijepo složila u fascikl.... hvala Vam punice.... jer, sa tim nalazom, sa mjerenjima tlaka ( nakon promijenjene terapije) i još nekim nalazima, bilo je više nego očito... napredovao sam „nekoliko mjeseci“.... Krenuo sam kući.... sa laganim osmijehom koji je, što sam više odmicao, poprimao sve širi i veći oblik....a dan je počeo..... (ovako sam počeo post....) a u tom trenutku.... osmijeh se sve više širio, neko posebno zadovoljstvo ispunjavalo me svakim dijelom tijela..... počeo sam skakutati po cesti... pa čak... i pjevušiti.... javio se moj trbuhozborac.... mali slanci, toliko da ga zadovoljim do doma.... u nekom posebnom, euforičnom, zanosu grabio sam sve brže kući.... iako sam se javio punici... imao sam neopisivu želju taj čas zagrliti ju... reći jedno obično...sasvim obično...hvala... u tom trenutku... ispred mene cvjećarnica... jedna ruža u trenu je bila u mojoj ruci...a ja, kao na čarobnom tepihu, taj čas sam se stvorio na vratima... ušao sam.... a punica.. očito, sigurno već informirana ( što me i ne čudi) sa jednom suzom u lijevom oku stajala je i promatrala me.. ko pravi klipan zaletio sam se, zagrlio ju, poljubio... i stajao u zagrljaju.... čini mi se da su i poneke suze potekle...suze radosnice... pogledao sam ju... i bojim se puno, puno tiše nego zaslužuje, zagrmio.... HVALA PUNICE... Sretan, presretan...i, zadovoljan... ne, ne pamtim ovakav osjećaj u sebi... ne za zdravlje.... doista, doista se neki klik, u onoj „cijevi“, dogodio u mojoj glavi..... ako je cijev sa svim popratnim neželjenim događajima trebala za probudit me.... zahvalan sam na tome..... konačno osjećam zadovoljstvo svoga napretka, osjećam zadovoljstvo postignutim, osjećam se ispunjeno nekim novim valovima.... valovima života koji su počeli dobrano „udarati“ u moju obalu....a ja... ja uživam u svakom tom valu...i, neočekivano.... radujem se životu .....

- 21:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.03.2013.

Omaž jednom vremenu

....Tebi.... Iako sam i prije ovog bloga „pratio te“ nisam komentirao, nismo se „znali“ iz poznatih razloga. Prošli blog bio je moja „vreča“ u koju sam istresao gorčinu, jad, bijes.... kada sam krenuo s ovim blogom pratio sam i dalje i tebe i još neke drage mi prijatelje.... mislim, koliko se sjećam, nisam se javljao ...ali ne zato što nisam htio već što sam se i sam još snalazio u drugačijem pristupu „mom dijelu svemira“... Nije prošlo dugo.... 9.11.2008. ugledao sam tvoj prvi komentar.... bio je post o danu s kumicom..... malo sam prokopao i našao ga... Preko komentara do komentara došla sam do tebe i ostala ugodno iznenađena:)Lijepo proveden dan sa prekrasnom djevojčicom.A ovo za prošlogodišnji model vjeruj mi da nema tako puno zatucanih roditelja:) Osmijeh veliki ostavljam i uživajte u današnjem danu:) 09.11.2008. (10:00) - - - - To je bilo sa nikom jednog od tvojih prošlih blogova... od tada... od tada smo razmijenili bezbroj riječi... što ovdje, što mailom, razgovorima, razmjenom mišljenja ali i životnih iskustava, događaja.... puno, doista puno toga smo podijelili i bili, u svakom trenutku, jedan drugom i dobar slušatelj ali i dobar sugovornik... o ramenu... o tome, naravno, ne trebam niti govoriti.... ali, prijatelji su tu da dijele i dobro i manje dobro... Bilo je, doista je bilo puno dogodovština i u ovom blogo svijetu ali i van njega.... nekih se prisjećam s osmijehom a nekih i dan danas sa čuđenjem.... poneke su nas dovodile do ludila i postajali smo ko zaigrana djeca danima i noćima posjećujući se, razmjenjujući vesele i iskrene komentare, misli.... toliko da su tebi i parketi počeli sve jače škripiti i, svaki put kad bi dolazio, bojao sam se da ne probudim ukućane.... dijelio sam s tobom sve svoje uspjehe i neuspjehe baš kako se to sa prijateljem i dijeli.... i ti svoje.... ova blogo veza prerasla je granice i okvire ovih kontura i svakog je dana odavala svoju čvrstinu, postojanost... temelji, ti najbitniji dijelovi svake, pa i prijateljske, građevine... vrlo su čvrsto satkani i dograđivani su najboljim materijalom.... nema tih inženjera koji bi to tako vješto projektirali..ali mi jesmo.... iskrenost, otvorenost, bliskost na jedan poseban način najbolji su materijali kojima se ovakvi temelji grade...a mi, mi to imamo..... U proteklim godinama bilo je i uspona i padova...i tvojih...i mojih.... znali smo sve... jedan drugoga bodrili i hrabrili baš kako to pravi i iskreni prijatelji čine.... znali smo... znali smo sve jedan o drugome.... shvatili smo i nedavnim iskustvom da samo iskrenost, otvorenost, povjerenje i još puno toga.... mogu i jesu zalog, siguran sam, vječnog prijateljstva... galamili smo oboje... i tu u našim „domovima“ ali i van njih.... sjećam se... ako se nismo neko vrijeme javili.... ako nismo razmijenili barem mail, ako nisam poslao bar SMS...nastala je „panika“ i ono najgore pitanje „da li se nešto dogodilo“.... ta spona, ta povezanost... nešto je što je teško opisati... ali... puno, baš puno nas je poveznica spojilo... što smo otkrili ...tek naknadno.... tvoje ime, tvoj rođendan... i te kako su isprepleteni sa meni voljenim osobama... sad bi neki rekli... to nisi ti, to nisam ja... jer kako je to moguće?.... ali, moguće je... i sigurno je da tvoj rođendan nikada neću zaboraviti... jer... kako i bih... kako kad je istoga dana ko i maloj „pišulji“ ( pod ovim sam je imenom prvi puta ovdje „predstavio“) i gle ... koincidencija... tvoj prvi glas u mom novom domu bio je upravo kada sam pisao o njoj.... sad sam sve smoto...ali, pa ja i jesam smotani... previše mi se toga sada mota po glavi da bi bio racionalan, odmjeren, primjeren... kako god to nazvali... previše emocija je u meni već nekoliko dana ... ali ne, ne mogu ne reći.... nedostajat će mi i tu ono naše vrištanje, suze, smijeh, galama, i tu će mi nedostajati tvoji ponekad provokativni izazovi nekim konstatacijama, i tu... nedostajat će mi predivne slike uhvaćene tvojim okom koje trenutak vremena, svemira, smještaju u jedan mali okvir i govore... govore cijelu knjigu..... Znam da ćemo ostati povezani, znam da nećemo zalupiti vrata jer... imamo mi i neke planove... prijateljske, molim lijepo da ne bi ko što pomislio! No, bez obzira na to... nedostajat će mi makar i tihi odlazak u tvoj dom... ali, jedno znam... vrijeme liječi sve rane... tako si me i ti učila.... , i kada one pricjele, kada ostanu tek ožiljci, sve će biti, gledano iz drugog kuta, puno jasnije.... a do tada, dok te ponovo prsti ne zasvrbe... do tada vjerno ću čuvati ove blogo uspomene...a ove druge... s druge strane bloga, siguran sam, i dalje ćemo produbljivati... jer, prijatelji ne odlaze.... ne vraćaju se... oni uvijek ostaju! A do ponovnog susreta u editorskim vodama ... jer, ove druge ćemo imati i bez editora... kako si i sama rekla, neka su poznanstva prerasla u prijateljstva a neka od njih prerasla su i granice editora... dakle, do ponovnog susreta u editorskim vodama... šaljem onu našu, največu...:!

- 21:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 12.03.2013.

bogatiji sam... ;)

Neki dan sam, nakon skoro godinu dana, morao u zgradu ( nekim svojim poslom) gdje se nalazi i dio stare firme i njenih satelita... grč koji mi se javio zbog možebitnih neželjenih susreta pokušavao sam izliječiti lijepim mislima i prisjećanjima na jednu od posljednjih kava koje sam popio baš tu, pred tom zgradom, u društvu Gali i jedne kolegice... iako i ta kava podsjeća na neke nemile događaje ipak sam klasificirao misli... dobre sačuvao, loše pljucnuo, nabacio smiješak i krenuo .... trebao sam na visoki kat... velika je vjerojatnost da će neko naletiti..... i dok sam zbrajao i molio sam da nikog ne sretnem... hop...eeee pa di si ti?' kaj ima? Di si? Kaj delaš? Kolegica... dosta brbljiva ali, sve u svemu draga, sasula me pitanjima kojima bi za odgovore trebao cijeli dan... .skraćena verzija... dobro, hvala, svugdje, svašta.... preskočila je brzinom munje.... jer... morala mi je nešto reć...ej, znaš ko se raspituje za tebe...i to... do korijena... pogledao sam ju s velikim upitnikom iznad glave... kaj ti znači to „do korijena?“ hm..a ne zanima te tko? Ma kaj me briga... gle, čul sam i naslušal se svega... fala Bogu.... pošteđen sam silnih tračeva... jer ponekad mi se čini da je puno ljudi tu nezaposleno i da im je jedini posao prčkati po tuđim životima, gurati nos di mu nije mjesto...i ono najgore, stvarati svoje „scenarije“ i širiti ih brzinom munje... gazeći pri tom sve što se na putu nađe a sve za ispunjenje nekih svojih osobnih ciljeva, liječenja nekih frustracija... ili, kaj ja znam kaj već.....doista, ponekad se pitam... kaj ti ljudi, kao neki, ne izbacuju te svoje nebuloze na druge načine... pojma nemam.. nek kopaju, trče, odu u teretanu, izbace negativnu energiju i usmjere je na nešto korisno za svoje tijelo, organizam..... nek sade, nek crtaju, pišu.... bilo kaj...a ne da svjesno i ciljano svoj film vrte kako bi bili u centru, kako bi se o njima govorilo...jer se nema po čemu dobrome o njima govoriti pa su i tračevi, laži, neistine...sasvim primjereno za njih..... ali, ma koliko moj monolog trajalo...jedva je dočekala da uzmem zrak i brzo mi istrtljala ime osobe.... mislim da sam podigo obrvu od iznenađenja... kaj..? pa kaj ona ima sa mnom i ja s njom? Došla je, čini mi se jučer, a nije, kaže da ima nekih osam godina ... doduše, hvala Bogu s njom nisam imao kontakta... ali, kaj se ona za mene zanima.... i daj, kaj ti je to do korijena?? Eee.... pa zanima ju sve, baš sve o tebi.... skoro do vremena kad si skinuo pelene.... naravno da sam se nasmijao na ovo... a kaj nju muči? Koji je njen problem? Gle stari ne znam, zato te i pitam... rekla sam T. da ti to javi jer s njom si si nekak bolji..... ne kužim ali pitala sam ju neki dan jel ona to piše knjigu o tebi? Čak se raspitivala o imovini, Sanji, koliko ste bili skupa, kada, kaj se dogodilo, imaš li sad koga.... zapravo sve želi znati o tebi. Gledao sam .... dobro, a jel znaš zakaj? Ne.. .tajanstvena je... igra se nekog detektiva...tak mi se čini.... Pitala sam ju dal te hoće zaprositi....ali odgovorila je „nije za mene“.... kako je to rekla...mislim da mi je sve nekako sjelo na mjesto.... imao sam koju za dodati što da joj „u povjerenju“ kaže... kad se neko već oće nasanjkati...molim lijepo... nek se sanjka... a kada sam čuo da je vukla paralele između kolegice i mene o velikoj „imovinskoj i inoj sličnosti“ ...e tada sam doista bio siguran koji je vjetar zapuhao.... mislim da će sa novim informacijama „iz prve ruke“ biti zadovoljna,... dobili su moju dozvolu za reć sve.... ma baš sve...osim novog radnog mjesta...sad bar neću moć reć da izmišljaju... dobit će što traže... a i bit ću i siguran s koje strane vjetar puše... i sve smo lijepo dogovorili zapečatiti jednim sokićem...kad obavim svoje posliće na koje sam, uslijed njenog monologa, skoro i zaboravio... reko sam joj da pozove par ljudi koje doista želim vidjeti...ali, po mogućnosti, u tišini (njoj to i te kako treba naglasiti )...nije baš da mi se sada glumata i viđa s ljudima koje, hvala Bogu, ne moram više viđati. Za jedno vuru vremena našli smo se u kafiću ali ne u zgradi... malo ta trane ... bilo je lijepo vidjeti i jadnog D. koji je, čini mi se, nadrapao s ovom ekipom..... što mu rade.... njegova obrana bila je vrlo slikovita „ ko da je tebi s tvojim kokicama bilo bolje, i danas se štošta od vaših doživljaja čuje“. bilo je lijepo prisjetiti se i njih koje sada užurbano kuju planove i spremaju se u privatan biznis.... naravno da sam im morao podastrijeti najnovija saznanja o napretku i da smo se, baš slatko, na njihov račun nasmijali.... no da smijeh ne bi ostao bez odjeka nazvao sam „mamu“ za pitati...“što se radi?“ i stavio ju na zvučnik.... njen monolog koji je uslijedio bio je toliko sočan i slikovit da su nam ventili popustili i prasnuli smo u smijeh.. a tek onda, kad je skužila di sam i s kim sam, imala je nekaj za dodati.... pa nismo mogli sokić popiti bez nje .. Nismo se predugo zadržali, nekih pol vure... jer, njih posao zove....lako nama slobodnim umjetnicima...ali, dogovorili smo malo druženje jedan dan, nakon posla.... u miru, bez force i pritiska suludog pitanja „jel me neko tražio?“.... Bogatiji za još jedan lijepi susret, bogatiji za nove spoznaje o ovim ljudima koji će zauvijek, ma kuda ja otišao, ostati dio mog života, bogatiji za nove tračeve o sebi, bogatiji za spoznaju o novim članovima kluba „ja sve znam“, sa smješkom sam se uputio doma..... svome „doma“ ne bi vjerovali.... prošetao sam se i usput obavio planiranu „terapiju“, pripremio neke stvari i s Tihanom se uputio punici.... njen izraz lica kada sam došao s novom rundom „pinkleca“ malo me smotao....ali kad je progovorila sve je bilo jasno „oooo opet smo se malo doselili... imaš li mjesta još u ormaru?“ ... pa kad je rekla da još barem mjesec dana moram ostati kako bi utvrdila jesam li dovoljno samo discipliniran... onda sam morao i neku laganiju robicu donijeti... pa zima ipak popušta.... A o ovoj spomenutoj samo disciplini... imam svakaj za reč... prepustila me punica sebi samom..tek iz prikrajka kontrolira, prati, pazi..... njena izjava...“zamisli da si kod sebe doma...sam.....“ totalno me pomotala....u početku mi nije rekla da bum i sam moral kuhati.... naravno, pod budnim okom da ne pretjeram s nečim ili ubacim nešto što nije na mojoj listi.... komično mi je izigravati samca i pri tom pitati...punice... jel bi dodao ipak malo papra? Kad te ja zapaprim.... Sve u svemu, dani polako izlaze iz monotonije... na vidiku je i jedan kraći put...poluprivatni.... na vidiku su svakakve akcije...ali, naravno, okrenuo sam malo prioritete u životu.... prvo ja sam sebi sa svojim zdravljem...dakle, mislim da će ranč dobiti uskoro gosta na koji dan „više“... ta proljetni su radovi na pomolu..valja se...pokrenuti A kako u svoju „knjigu“ stalno ubacujem neke misli, poslovice, citate – dokazujući da je sve već viđeno i kako sve ima već svoju „praksu“, malo sam i ovaj post začinio (kad već ne mogu hranu paprom) nekima koje po mnogo čemu imaju vezu s tekstom... Učite od jučerašnjice, živite za današnjicu, a nadajte se za budućnost! Važno je nikad ne prestati propitkivati. Albert Einstein (uvijek svi imaju opravdanja) Kad čujete da vam netko nešto priča iza leđa, to samo znači da ste barem dva koraka ispred te osobe. Fannie Flagg ( kaj sam brz) Jedini elegantan način da podnesete uvredu je da je ignorirate. U slučaju da je ne možete ignorirati, trebali biste vratiti pametnijom uvredom. Ako ne možete ni to, trebali biste se samo nasmijati. A ako se ne možete ni nasmijati, onda ste je vjerojatno zaslužili. Russell Lynes ( iako u početku i nije bilo smiješno već šokantno, priznajem, sada se sve češće smijem...ima li što ljepše od smijeha na svoj račun?) Znatiželja je osnova spoznaje i svima onima koji kažu kako je znatiželja ubila mačku ja odvraćam kako je mačka poginula na plemenit način. Arnold Edinborough ( plemenit kažeš..) Ako želite znati što ljudi stvarno misle,obratite pažnju na ono što rade, a ne na ono što govore. Rene Descartes ( eee.. mlad sam, naučit ću) Nikad ne objašnjavajte - prijateljima objašnjenje ionako nikad nije potrebno, a neprijatelji vam ionako neće vjerovati. Elbert Hubbard ( apsolvirano! Upravo to i (ne)činim!)

- 19:26 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.03.2013.

"poluvikend" po mjeri ...;)

Neki dan je pao dogovor... odvest će me na ranč...ali, samo za vikend.... za sada još nema boemštine.... još sam pod „povećalom“ .. a kako je signal loš punica nemre podnijeti da je u „strahu“ i da, ako zatreba, ne mogu nazvati... ni teorija.. ali mogu ( uglavnom) poslat SMS nije pomogla „ma gle mulca... ne daj Bože da ti nekaj je ne buš se setil ni kaj popiti, kak si pomoći a kamoli pisati SMS..“ (nastavak bum zbog moje finoće preskočil...). ekipa snova... Ivana, Tihana... čak nam se i Mladen pridružio.... kao... možda mi zatreba kakva pomoć..je, baš bum se prijatelju s tobom pomogel ...ali, nemaš pojma koliko mi je drago da si išao.... (sam ne bi mogo s njima na kraj) Krenuli smo... vrijeme nije bilo obećavajuće pa su pojedinci navijali za ostanak...ali, di ćete me sada iznevjeriti?? Pa ne može to tako... ma padale i sjekire.... doduše, samo su one i nedostajale.... Čim smo došli oduševila me transformacija prirode... kako posljednjih mjeseci sa mnom bivaju čudnovate transformatorske zgode i nezgode od onih „milih jezika“ pa čak do onih... životnih transformacija...doista, prave borbe između života i .... , i priroda je, u odnosu na par tjedana, doživjela svoje buđenje.... predivno buđenje.. .snijeg je još u tragovima vidljiv kao posljedica „zaštićene“, sjeverne strane, trava polako poprima pravu proljetnu boju, ponegdje koji listić i tek jedna mala visibaba.... ali.... nije ni čudo...sve je ko natopljeno vodom i treba još koji dan da sve „propupa“.... samo da ovu kišu zamijeni sunce... Radne aktivnosti su počele... svako svojim poslom, iako, priznajem...niti sam očekivao pomoć niti mi je namjera bila „upregnuti“ ih...ali, da je dobrodošlo..o je.... Zbog izvanrednog stanja (opet sitni problemi s vodom – što unutra što vani) unutarnji „radovi“ su imali neku svoju „skraćenu verziju“... bilo je nemoguće čistiti za dva blatonosca ( Mladen i ja) koji smo nemilice, ulazeći i izlazeći iz kuće, ostavljali poprilične lokvice... badave i brisanje cipela, badave i krpa.... ripne, prave zimske, imaju strahovitu moć pljuckanja di ne treba........miris drva koji se širio kućom dao je jednu posebnu čaroliju kišnom danu.... sve je bilo, bez obzira na male nedaće, čarobno.....no, namjera „ostati prespavati“ dovedena je u pitanje zbog malo otežanih uvjeta...iako, ne i nemogućih....no, prevagnula je kiša.... dok smo malo sjeli za stol, koji, iako nije okrugli odavao je neko posebno, viteško ozračje ..sjeli smo odmoriti, prezalogajiti.... moram priznati da me sve nekako podsjećalo na mušketire i onu poznatu „svi za jednog jedan za sve“, ali i na vitezove.......... kada se samo prisjetim scene kako je Mladen lamatao motorkom ne bi li „usitnio“ poveću granu ( da granu...pola drva) koja se, uslijed zimskih neprilika srušila...izgledao je kao da na nekom puteljku mačem brani čast svoje drage... no, to je bilo toliko komično da sam morao malo intervenirati... ne bi li spasio pilu koja mu je, čini mi se, poslužila kao mač....a mislim...mislim da je zamislio da je u nekoj prašumi i mlatarao je njom.... doista, postojala je opasnost da se povrijedi...... preuzeo sam tu njegovu „mačetu“... polako, sa ponekim odmorom...što za kašalj, što za mene.... odradio, čini mi se, dobar posao .. drvo smo maknuli .... tulipane, odnosno lukovice, uspješno sam ubacio u, čini mi se, poprilično blato.... zamišljao sam kad ( ako) procvatu šarenilo boja.... trebalo bi izgledati... a tak nekak.... Narcise su, kao i svake godine, poprilično započele svoj put u ovogodišnju cvatnju... njima doista ni miševi ništa ne mogu.... očito im lukovice ovog cvijeta nisu na jelovniku što mi daje sigurnost da će proljeće uvijek osvanuti, makar u njihovim bojama.... proljetnice.... tek jedna visibaba koja je borbu vodila s kapima kiše, svijala se pod teretom a tek se malo uspravila.. ali, čini mi se...da njihovo vrijeme, barem ovdje, tek dolazi...zajedno sa predivnim šafranima ..ali i tratinčicama, maslačcima koji svojim šarenilom boja najavljuju dane prirode.... dane u kojima uživam punim plućima....a čini mi se, ove godine kao da imam i rezervna .... bit će više mjesta za lijepe udisaje....samo da još sunce grane i probudi sve iz zimskog sna.... Iako skraćeni vikend.... pluća su udahnula prirodu i osjećam se puno snažnije..... osim mog malog nezadovoljstva zbog neplaniranog povratka... isto je izrazila i punica...jer se konačno mislila odmoriti bar jednu noć od mog kašlja...bed lak.... punice...sori ... no, čini mi se da od muke za namjestiti se u krevetu s malo jačim muskulfiberom nisam stigao ni kašljati...ili...ili je priroda ipak „uzela danak“ Kako god...kratko ali slatko zadovoljstvo i osjećaj povratka životu kojeg volim.... samo.. nekako smo razmišljali...slijedeći put mogli bi napraviti samo muški bijeg..... još mi odzvanja.... pa daj se stresi vani, a zakaj ne skineš cokule ( pa nemrem stalno skidat ih i navlačiti), isuse... nemoj takav sest na stolicu.... , jesi ti popio tabletu?,... ah...žene...s njima teško a bez njih još teže...jedino.... nekako mi je sjela ona S.W.Hawkinga „Žene imaju problem za svako rješenje“.... srećom da smo mi bili tu da im damo priliku za mnogobrojna rješenja......srećom, po nas... da su samo njih dvije bile... i najveća sreća je.... imati ih pored sebe.... uvijek

- 11:58 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.03.2013.

Zapaliti ili ne...?

Žedan sam... ja bi nešto kratko, stresno... možda malo prodrma ovu iznutricu i spremeša ove čudne pute kašlja, slijevanja sinusa i ostalih, nimalo dobrodošlih, situacija.... Ti ja dam kratko,.... evo ti nekaj dugo, bu bolje.... a neee.... opet taj čaj... punice... nemrem više .. .već sam proziran od tolike, ničim začinjene, vode... pa jeste vi normalni?? Hoćete da se pretvorim u kapi?? Ko da mi nisu dosta već dodijeljene mi transformacije... pa nemrem više kak svi svirate... ja bi malo plesal po svom... A buš, buš ti plesal po svom...ali prvo ja dirigiram... pogle kak me tvoja pljučica slušaju... čuješ li ti njih uopće kak fučkaju?! Pa naravno da čujem... pa znate li vi draga punice koliko je to treninga? Koliko treba trbuhozborcu da nauči govoriti iz trbuha.... a mislite da je išta lakše naučiti fučkati plućima i s vama razgovarati? Bolji sam od nessice... dva u jedan ... ti ja dam dva u jedan...klipanu... ajmo.. pripremila sam sve... za inhalator... isuse... pa kaj baš moram.... pa mulac jedan... još pitaš?! Pa ne mogu ni noću ni danju od tvog kašlja i tuluma u plućima spavati.. tornjaj... podvio sam rep, uvukao klješta... i krenuo.... juh...kak mi je lepo sve složila... jedan zagrljaj, velika pusa i onako usput... punice.. a da vi prvi malo.... OK, OK... shvatil sam... ne morate niš govoriti... palim makinu.... nabio sam ono čudo na nos i usta... probo se malo švercati...ali, žandar iznad glave.... i samo lagani dodir po ruci ... znal sam... .sve vidi... ok... ma mogu ja to... i dok sam lepo polako udisao te pare.... pomislil sam kak bi bilo lepo da je to neko fino vinčeko... joj... dobro, dobro... dišem... ne smješkam se.... kako mi kašalj nije dozvoljavao terapiju u onom vremenu koliko bi bilo preporučljivo... vrlo sam brzo.... dobio dozvolu.... „za početak je dost... ajde... briši sad u krevet ... ne leći!!! Podigni malo jastuk... i miruj bar malo.... „ mislim da je u bradu promrmljala...“ i zaspi... bar malo.“... istina... cijele sam dane, manje više u i oko kreveta...ali, slabo, doista slabo spavam... iako moja teorija o spavanju...“jednom se bum i naspaval“.. .sada ne pije vodu... jer, čini mi se... da sam kronično pospan... pobrinuli su se i dragi prijatelji pojasniti mi kako postoji još razloga zbog kojih bi vrijedilo malo ubiti oko.... ... ( ovo sam dobio sa nekoliko strana svijeta.... očito mi svi žele nekaj poručiti ) I sad.... pokušavam se siliti.... i znam, zaspal bum ko beba snom pravednika... jer, čini mi se, što od meda, rotkve, što od sirupa, što od inhalacije... ak niš drugo, bar bum malo ubil oko.... kaj? Pa nema veze kaj je dan..... a nije, noć je? Još bolje.... bar bu se neprijatelj zbudil.... Kako god, glede ovog kašlja imao sam otvorenu raspravu s punicom i njenom frendicom, pulmologom.... pa sad... ma kako one to objašnjavale, crtale, doktorirale.... ja, mali od palube, nikak nemrem shvatiti da je normalno kaj tak kašljem.... jer... sam prestal pušiti?!?!?! Činjenica da nisam ovak zavijal, nit su pljućica pjevala i svirala ko da ih je sto šrapnela pogodilo, kad sam pušil i preko četiri, pet kutija dnevno.... a sada... već... jen, dva, tri, četiri meseca ne pušim... i na... svirači nikako stat, kao da se zagrijavaju za koncert... u najmanju ruku... hladnog piva... e sad... kak to meni tupanu objasniti? Muči me... zapaliti ili ne.... ma ne, nije mi do cigarete...ali, prestal bum kašljati.... Argumenti su na mojoj strani ... a svi se bore protiv njih... pih... nije ni ova bitka jednostavna...ali, sastavni je dio rata.... i da bi njega mogao iznijeti na leđima... i ovu bitku moram dobiti... jednu po jednu.... Kako god, dan po dan sa novim spoznajama i iskustvima.... ma kako se možda činilo drugačije, zdravlje ipak napreduje u dobrom smjeru što mi je najvažnije.... moj roman je podobro zagazio u već neko djelo sa octranim karakterima glavnih likova... i polako prelazi u fazu zapleta... zapravo, puta do zapleta isprepletenog mnogobrojnim puteljcima, čudnovatim mostićima... jučer sam, konačno, sa sigurnošću utvrdio i imena glavnih likova... kako sve prebacujem na ironiju, humor svog života, tako su i likovi prilagođeni istome.... Alisa u zemlji čudesa je lik iz bajke koji kao da se stalno čudi u ovom, stvarnom, životu i od njega želi napraviti crtić prilagođen svojoj mašti , svojim viđenjima i shvaćanjima ne prihvaćajući jednaka mjerila za sve (prvenstveno za sebe...za nju mjerila ne postoje jer... ona je prva i jedina...u svemu... ), šireći neku „pozitivnu“ vibru prema van a onu negativnu ciljano usmjeruje na izabrane likove koje, ko po nekom pravilu, lako dovlači u svoju šumicu, u svoje bajke ...iz kojih teško je naći izlaz.... prema van...a da pri tom ostanete „netaknuti“... makar i otrovnim prahom koji najjačim zamahom širi bespućima šume ali i šire...ja sam izašao...doduše ne i „netaknut“...ali, putem sam sreo još neke koji bauljaju po šumi, traže izlaz.... ostavio sam im kamenčiće... možda pomogne...naše rane će proć.... ali Alisa će i dalje... ostati u šumi.... čak i Lumen (drugi glavni lik iliti ja)... moj omiljeni lik iz Štrumfova, sveznadar i poprilično mudar tip s kojim sam se često poistovjećivao jer sam jednu riječ znao sto puta preokrenuti ne bi li vidio neku „podvalu“, ušao je na puteljak, ne sluteći kud će ga isti odvesti... u glib od kojeg se poprilično očistio... .zapravo, iskreno, očistili su ga dragi i dobri prijatelji poput Kremenka, Ljubice zubice i ostalih likova koje ću sve redom imenovati omiljenim likovima iz crtića..... Konačno je i sunce granulo i polako pripremam svoje tijelo na aktivnosti u prirodi.... sjemenke su nabavljene... sada slijedi... priprema ....proljeće je, ipak, u zraku.... konačno... Još samo da prestane ovaj kašalj i s kuferićem odem u svoj nespokoj.... kao pravi boem.... ( vrijeme je za iskoristiti zadnje dane „oporavka“...) i uživam u buđenju prirode ali, prvenstveno, sebe samog....

- 20:17 - Komentari (29) - Isprintaj - #