smotani
četvrtak, 14.03.2013.
Omaž jednom vremenu
|
....Tebi.... Iako sam i prije ovog bloga „pratio te“ nisam komentirao, nismo se „znali“ iz poznatih razloga. Prošli blog bio je moja „vreča“ u koju sam istresao gorčinu, jad, bijes.... kada sam krenuo s ovim blogom pratio sam i dalje i tebe i još neke drage mi prijatelje.... mislim, koliko se sjećam, nisam se javljao ...ali ne zato što nisam htio već što sam se i sam još snalazio u drugačijem pristupu „mom dijelu svemira“... Nije prošlo dugo.... 9.11.2008. ugledao sam tvoj prvi komentar.... bio je post o danu s kumicom..... malo sam prokopao i našao ga... Preko komentara do komentara došla sam do tebe i ostala ugodno iznenađena:)Lijepo proveden dan sa prekrasnom djevojčicom.A ovo za prošlogodišnji model vjeruj mi da nema tako puno zatucanih roditelja:) Osmijeh veliki ostavljam i uživajte u današnjem danu:) 09.11.2008. (10:00) - - - - To je bilo sa nikom jednog od tvojih prošlih blogova... od tada... od tada smo razmijenili bezbroj riječi... što ovdje, što mailom, razgovorima, razmjenom mišljenja ali i životnih iskustava, događaja.... puno, doista puno toga smo podijelili i bili, u svakom trenutku, jedan drugom i dobar slušatelj ali i dobar sugovornik... o ramenu... o tome, naravno, ne trebam niti govoriti.... ali, prijatelji su tu da dijele i dobro i manje dobro... Bilo je, doista je bilo puno dogodovština i u ovom blogo svijetu ali i van njega.... nekih se prisjećam s osmijehom a nekih i dan danas sa čuđenjem.... poneke su nas dovodile do ludila i postajali smo ko zaigrana djeca danima i noćima posjećujući se, razmjenjujući vesele i iskrene komentare, misli.... toliko da su tebi i parketi počeli sve jače škripiti i, svaki put kad bi dolazio, bojao sam se da ne probudim ukućane.... dijelio sam s tobom sve svoje uspjehe i neuspjehe baš kako se to sa prijateljem i dijeli.... i ti svoje.... ova blogo veza prerasla je granice i okvire ovih kontura i svakog je dana odavala svoju čvrstinu, postojanost... temelji, ti najbitniji dijelovi svake, pa i prijateljske, građevine... vrlo su čvrsto satkani i dograđivani su najboljim materijalom.... nema tih inženjera koji bi to tako vješto projektirali..ali mi jesmo.... iskrenost, otvorenost, bliskost na jedan poseban način najbolji su materijali kojima se ovakvi temelji grade...a mi, mi to imamo..... U proteklim godinama bilo je i uspona i padova...i tvojih...i mojih.... znali smo sve... jedan drugoga bodrili i hrabrili baš kako to pravi i iskreni prijatelji čine.... znali smo... znali smo sve jedan o drugome.... shvatili smo i nedavnim iskustvom da samo iskrenost, otvorenost, povjerenje i još puno toga.... mogu i jesu zalog, siguran sam, vječnog prijateljstva... galamili smo oboje... i tu u našim „domovima“ ali i van njih.... sjećam se... ako se nismo neko vrijeme javili.... ako nismo razmijenili barem mail, ako nisam poslao bar SMS...nastala je „panika“ i ono najgore pitanje „da li se nešto dogodilo“.... ta spona, ta povezanost... nešto je što je teško opisati... ali... puno, baš puno nas je poveznica spojilo... što smo otkrili ...tek naknadno.... tvoje ime, tvoj rođendan... i te kako su isprepleteni sa meni voljenim osobama... sad bi neki rekli... to nisi ti, to nisam ja... jer kako je to moguće?.... ali, moguće je... i sigurno je da tvoj rođendan nikada neću zaboraviti... jer... kako i bih... kako kad je istoga dana ko i maloj „pišulji“ ( pod ovim sam je imenom prvi puta ovdje „predstavio“) i gle ... koincidencija... tvoj prvi glas u mom novom domu bio je upravo kada sam pisao o njoj.... sad sam sve smoto...ali, pa ja i jesam smotani... previše mi se toga sada mota po glavi da bi bio racionalan, odmjeren, primjeren... kako god to nazvali... previše emocija je u meni već nekoliko dana ... ali ne, ne mogu ne reći.... nedostajat će mi i tu ono naše vrištanje, suze, smijeh, galama, i tu će mi nedostajati tvoji ponekad provokativni izazovi nekim konstatacijama, i tu... nedostajat će mi predivne slike uhvaćene tvojim okom koje trenutak vremena, svemira, smještaju u jedan mali okvir i govore... govore cijelu knjigu..... Znam da ćemo ostati povezani, znam da nećemo zalupiti vrata jer... imamo mi i neke planove... prijateljske, molim lijepo da ne bi ko što pomislio! No, bez obzira na to... nedostajat će mi makar i tihi odlazak u tvoj dom... ali, jedno znam... vrijeme liječi sve rane... tako si me i ti učila.... , i kada one pricjele, kada ostanu tek ožiljci, sve će biti, gledano iz drugog kuta, puno jasnije.... a do tada, dok te ponovo prsti ne zasvrbe... do tada vjerno ću čuvati ove blogo uspomene...a ove druge... s druge strane bloga, siguran sam, i dalje ćemo produbljivati... jer, prijatelji ne odlaze.... ne vraćaju se... oni uvijek ostaju! A do ponovnog susreta u editorskim vodama ... jer, ove druge ćemo imati i bez editora... kako si i sama rekla, neka su poznanstva prerasla u prijateljstva a neka od njih prerasla su i granice editora... dakle, do ponovnog susreta u editorskim vodama... šaljem onu našu, največu...:!  |
- 21:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||