smotani

nedjelja, 24.02.2013.

umjesto šetnje :)

Opet je ovo bijelo palo na nas.... dan koji planiram sasvim drugačije provesti...a ne lopatati..... zato, metlu u ruke, osposobi četveronošca i čekaj ekipu.... čekam, čekam, čekam..... konačno, Ivana i Tihana su me udostojale svojim dolaskom... Mladen je, naprasno, morao nešto obaviti...ali, naši se planovi ne mijenjaju.... e sad... povukao sam se... jer, žene ko žene, razvile su svoju raspravu...a ja... ja se ne bi štel mešati..... ma ne... bolji je njegov, veći je... ma daj, kaj ti je...Mladenov je bolji, jači je, stabilniji.... pa kaj tebe briga, ja bum .... a dobro, kaj me briga.... imaš praf... na tebi je red, ti odlučuješ... i tako, dok su izvačile slamku s kojim autom idemo ja sam uzeo zadnje potrebne stvari.... dva tjedna... dva tjedna ih molim da me otpelaju na ranč...i, konačno ih uspijem nagovoriti...a ono..... bit će (s)nježnih radosti.... no, ipak, nije to ništa „nepremostivo“... a ja...doista sam se zapalio i nisam siguran kako bi se osjećao da su odustale.... ili da je snijeg jače nadrobio..... (hm... možda bi onda sjeo u auto...? a jok...) Moram odmah odati punu zahvalnost i priznanje zimskim službama.... jer, subotnje jutro... svanulo je predivno čistih ulica, čak su i nogostupi velikim dijelom bili očišćeni...a subota je... hvala vam dečki!! I, ne, ne samo dečkima moga grada... već i susjednog manjeg grada, susjedne Županije... stvarno.. ostali smo ugodno iznenađeni... tek kad smo skrenuli sa glavne ceste bilo je malih slaloma.. .ali, iako imam puno povjerenje u Tihanu, pojma nisam imao da ju je trenirala Janica ... kako dobro vozi slalom... no, sve je teškoće uspješno svladala i uskoro sam ugledao ....a niš novo...opet...sve bijelo... naravno, prva borba je bila s ulaskom... auto je ostao dolje a ja sam, s lopatom, krenuo „otkopati“ lesu.... snijeg skoro do koljena.... ( a nisam baš niski )... srećom, volim ovako utabavati put ... cure su polako, sa povremenim grudama ali i padovima u snijeg koja su završila „šopanjem“, kaskale iza mene.... koja idila... predivno.. i prije nego sam ušao u kuću htio sam, ovako netaknuto, uslikati...srećom, sjetio sam se napuniti bateriju... uspio sam ove dvije velike djevojčice uslikati kako se „hrvaju“ u snijegu...klikam dalje... niš... mrdam po aparatu...niš... malo bolje pogledam u ekran... FULL a jesam magarac...al evo, i on veli da je baterija full.. .mrdam, okrećem.. i imam nekaj za reč... a onda zapalim da nije samo baterija fulll... i kartica je full ... ma kaj to ima gore? Pa nisam baš nešto slikao...( a očito nisam ni obrisao onih, preko 1000 slika labuda haha) no, što je tu je, mislim da slike ove ljepote, mokrih hlača a bome i riti ( naravno, i mene su bacile na jedno ronjanje) ostaju samo u našim glavama i srcima... šteta... doista bi ih volio podijeliti...ali, bum drugi put pametniji ... Pregledavši kuću, na brzaka sam otkrio...nema miševa, nema nekih drugih podstanara, nešto radijator slini.... ( ventil ili je puko po šavu, pojma nemam nisam palio grijanje), bit će još nekih sitnih izdataka kada krene proljetno uređivanje, ali, sve u svemu, ono najbitnije, krov je na svom mjestu... Prošeto sam do kučice mog dragog „zbora“... naravno, odavno su poklopali hranu... natrpao sam im poprilično... čak i u kučicu...ak budu stvarno gladni možda i uđu unutra a onda će shvatiti da im je unutra toplije i bolje ... imaju i perzijaner od slame.... ma imaju pravi komfor... i u ostale sam, što kučice, što hranilice, natrpao sjemenke, malo komadića kruha... bar koji dan imat će obilate obroke... Pokušavali smo odgonetnuti koja životinjica ostavlja tragove koje smo našli...bilo ih je svakakvih... na žalost, ne mogu i vas pitati...jer... aparat je full...ali, koliko imamo neko (ne)znanje... toliko pojma nismo imali tko bi to mogao biti.. padala su imena raznih, stoposto prepoznatih životinja... ma mogle su reć i da je vuk... pojma nemam... ali, dal sam si truda malo prekopati po netu.....i, gotovo sam siguran, bio je trag od vjeverice, vepra, a za jedan, siguran sam i bez neta, trag čovjeka... samo, pojma nemam kaj je došo do pol puta i „nestao“... dalje nisam videl tragove a bome ne kužim i da se po istima vratio.... pogledao sam na jabuku.. .da nije kakav tarzan?.... ovu enigmu imam i sad... ali, kad se otope tragovi, nestanu dokazi, ni to više neće biti bitno.... Iako tek nekoliko sati, vrijeme provedeno u predivnoj bjelini izmamilo je dodatni osmijeh na moje lice ali i jednu zdravu boju.... malo maškara koje, iako su prošle, kod mene kao da su tek došle... svi smo bili mokri i trebalo je nešto suho obuć.... hihi... to je tek slika za pamćenje... jednoj visi rit, druga ima pdfrknute nogavice, rukavi strše sa svih strana.... a lepo sam im reko da si ostave tu koju haljinicu, šosek da se drugi put mogu u „svoje“ presvuč.... Po dolasku na signal javili smo punici da stižemo... takav je bio dogovor jer... priprema ručak.... ne, ne moram reć da je smijeha bilo i previše, da je upadica bilo poprilično, čak i neostvarenih „želja“.... siguran sam da će M. morat popustiti i ubrzo s nama ponoviti ovu priču....samo, bojim se, ne bu više snjega pa ne bu okusil tu „finoću i čistoću“.... Lagani popodnevni odmor i ispunjeno srce... sad sam zadovoljan, dugo nisam bil a kaj se moje vožnje tiče.... ne bum skoro...ali, s dragim prijateljima sve se lako dogovori... kak bi reko Kekec..“dobra vola je najbola“.. a mi smo je jučer i te kako imali... možda zadnji trzaji snijega ali konačno sam se mogao i malo valjati a da me okolina čudno ne gleda ( kao na Bundeku).... uživati u njegovoj toplini.... ostavili smo snjegovića da bar neko vrijeme pravi društvo i onom Tarzanu ali i malim pjevačima koje sam ugledao u krošnji borova kako nas stidljivo promatraju.... još malo... još malo dečki i opet ćete me noću buditi .... Noćas je opet snježilo.... bjelina, čistoća....traju ...ali, kažu, ne za dugo...

- 14:07 - Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2013.

prvi pregled....

Ideš..? Idem.... Nije ti problem?... ne, rekla sam ti... nije... pa valda i ja mogu nešto za tebe učiniti... hvala, hvala ti puno.... ma daj, kaj hvališ?! Pa to je i za našu sigurnost... jednom.... na te njezine riječi sam se samo osmjehnuo... i tiho, više sebi u bradu rekao.... nadam se... nadam se... jednom..... ne nadaj se, budi siguran u to! Njezino samopuzdanje i u najtežim trenucima njezina života bili su pokazatelj kako se može uzdignute glave naprijed... oduvijek sam joj se na poseban način divio.... ma koliko me uvjeravala u suprotno... nekako. .realnost života.... .kao da želi reć drugačije...dok sam ja tako prebirao po malom mozgu, jer, veliki je još bio u nekoj nirvani od neprospavane noći.... mahnula je i krenula.... Bila je naručena među prvima pa je krenula prije sedam sati.... uz užurbani korak dobacila je... budi dobar, slušaj punicu...javim se... i..ne brini...mogu ja to! Ispratio sam je pogledom ispunjena osmjeha... ali i velikim olakšanjem i zahvalnošću... još samo da sve prođe u redu... Oko 10 sati sam već, po malo, šetkao po kući... nervoza?.. ma ne, ne bi trebala biti, bit će da je sve u redu.... mora biti.... punica je primjetila moju uzvrpoljenost... „ a daj, kaj ti je?! Pa tek je 10 sati..javit će se.... nije još na redu..:“ ma da.... OK... nisam htio pokazati zabrinutost... to je rutinski pregled... a opet... ko zna... uvijek se može nešto zakomplicirati... a ona se ne javlja... i dok sam ja brinuo punica je smislila „zadatak“ da mi malo „ubije“ vrijeme, skrene misli... otišao sam po kruh.... vjerojatno sam bil brže sim neg tam i čim sam se vratio...upitan pogled „jel zvala?“... „ ma nije, kaj si tak dosadan? Pa nemre se niš loše dogoditi...koji ti je?!“ pa naravno...ne može ništa po zlu krenuti.. pa tek smo godinu dana zajedno... a opet... prvi je to pregled otkad smo u vezi...pogledavam na sat, gledam u mobitel... 11,30.... kako bi mi još malo „ubila“ vrijeme punica me poterala malo na bicikl... vrtio sam pedale, proučavao junca kako naučno rješava križaljku povremeno podignuvši pogled i osmjehom razbijajuć tišinu i nervozu koja se sve više uvlačila u mene.... strah me je nazvati ju... ako je sve u redu reći će da sam paničar...a ako nije.... šutim...vrtim pedale i čekam... 12,20... zazvonio je mob.... gledam.... toliko željeno ime pojavilo se na ekranu...Tihana.... srce mi je počelo jače tući ...što li će mi reći? Kako je prošao pregled? Konačno se javljam.... a glas s druge strane...“kaj delaš?“... ma pusti mene..kako je prošao pregled? Gotovo sam u dahu izgovorio.... jel sve u redu? Imaš li kakve upute? Kaj je bilo?.. .Ma daj, koji ti je?!ti si fakat lud.... pa naravno da je sve OK... ne kužim..zakaj si uopće sumnjao? Prvi pregled uspješno odrađen sve je pod kontrolom, sigurnost je i dalje zajamčena...ma koliko....vozio......samo.....lakši si za 1300 ćuna.... Tako je prošao prvi pregled...servis mog limenog ljubimca s kojim sam u sretnoj vezi skoro godinu dana.... iako, istina, posljednjih mjeseci baš ne „hodamo“..ali se i dalje nekako umiljato gledamo.... kako baš i nisam u „voznom“ stanju Tihana se ponudila za odraditi taj dio..... iako mi je prvo bilo „nezgodno“... pristao sam... konačno, ona ga zna ponekad ovih mjeseci provozati, radi se i o njezinoj sigurnosti.... a jednom, možda... i o mojoj... trenutno ne razmišljam o tome.... zaključio sam kak je vrijeme da i cipele odvezem na servis... od tolikog gacanja u posljednje vrijeme malo su mi se gume potrošile..a i tak nemam zimske pa je raubanje potplata veće.... treba, treba ulagati u svoju sigurnost.... da sam na vrijeme uložio u servis cokula vjerojatno ne bi ljosnuo ko neki dan kad je malo snježilo....ali, „gume“ su bile loše, proklizalo se.... stradala je stražnjica.... sad kad svi budemo servisirani u kompletu.... mislim da je, konačno, vrijeme da i proljeće zakuca na vrata... da se uloženo počne i .... trošiti Vidi ga na.... opet pada...... snijeg.....

- 19:22 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.02.2013.

po jutru se dan (ne)poznaje....

Kad jutarnja kontrola tlaka utvrdi „normalne“ okvire organizacija dana poprima šarolike planove. Kako sam željan i šetnji, ali i nekih korisnih radnji kojima bi počeo „dokazivati“ da se sasvim dobro oporavljam nastojim i malo „pripomoći“ barem u nekim, malim, stvarima. Nestašan sam, osjećam se ko zombi kad beskorisno tumaram po kući, presjedam sa fotelje na dvosjed.... a ponekad, doslovno, idem na živce svima.... hm, niko se pri tom ne pita kak sam sebe podnosim . Kako već dva dana sve bolje ulazim u svoje cokule, što će reć, noge poprimaju uobičajene dimenzije, odlučio sam, naravno u suglasnosti sa mojom osobnom „nadzornicom“, otići malo do placa. Zaželil sam se lunjanja po štandovima, upijanja tih boja, šarenila oblika ( iako, da, sada je toga nešto manje ali...ima se, štedilo se). Dogovor je pao, punica je napisala što treba, ja u glavi dodao što želim i samo da krenem.... srećom, dovoljno je mudra žena da zna da kad sam ovako opušten ne treba na mene računati ako joj nešto od svega treba za ručak... jer.. dok ja krenem..... treba prvo bar malo proć pisanom riječi.. vijesti do nesvjesti, koja sabrana djela...ali, treba i baciti koji klik na igrici... popiti do kraja čaj.... vrijeme polako ide...a ja se, jednakom brzinom, spremam.... u međuvremenu, spisak se širi..... vidim... bit će tu torbetina.... na ormariću me, uz moj novčanik, čekaju ključevi od auta, dokumenti... gledam .. kaj će mi to? Pa ideš s autom... Neeee.... draga moja, rekel sam, ne vozim do daljnjeg! Pa ne buš to nosil?!? Ne smiješ! Kaj ne smem? Idem sa „motornom torbom“ ..to mi ni napor.... neko drugi bi vjerojatno rekao ... „nemreš na noge a pred kućom su dva auta, kaj će susedi reć?!!“ Al, ona me uvijek svojim argumentima obori s nogu.... nakon kratke „rasprave“ došlo je do brzinske promjene plana...“ stari, idem ja s malim pa ću usput pogledat za trenirke...a ti mali zemi ključ od stana!“ Upsss... pogledal sam ju, sam kaj nisam kleknul pred nju..... puniceee... bil bum dobar, ne bum vas više ljutil, ma nemojte me terati doma...evo, evo sad bum zval Mladena i Pomorca da odnesu cokule kaj su mi posudili (imaju nekoliko brojeva veću nogu) da vam ne smetaju, i usisal bum sve, prozore opral....svašta sam ja još drobio dok nisam dobil „leteći zaušnjak“ i milozvučno „mulac jedan, idemo po zelje i usput bumo malo proluftali stan“... ali punice, ne treba... Tihana i susjeda su zadužene za luftanje... „ma vidi ti škrca, rekla sam po zelje, a stan bumo USPUT proluftali“... dobro, dobro, ne vičite... uh... dobro je... nisam joj još dojadil no, ni tu nije bio „teroru“ kraj.... krenemo a ona mrtvo hladno na mjesto suvozača... a tam idem i ja... pogledam ju... aha, valda ipak ide i punac, i produžim na stražnje sjedalo... OK...shvatila je da bumo ili išli peške ili bu ona vozila...znam ja punice da mi vi oćete biti moja sigurnost, da se malo ohrabrim...ali, vi nemate pojma kak je meni lepo hodati i kak sam bezbrižan ko ptica ne razmišljajući... sad bu, sad bu.. ovak, nemrem dalje od poda i teško mogu kome naškoditi... osim sam sebi a to je manja briga... I tako, osvanuli smo na mom omiljenom placu.... polako sam se šetao između redova pokušavajuć u vidokrugu uvek imati svoju „big bradericu“.... doduše, zaključili smo ( više ostali ljudi na placu) da mi baš ni vožnja ove torbe nejde kak treba... ali, nis ja kriv ak gume nisu dobro centrirane...a kad mi je prigovorila kak vozim, baš sam joj „odbrusio“... „punice, ni ja vama nis prigovaral kad ste vozili....“ Tražil sam tetu Maru... nema je... kad odjednom, na njenoj klupici, žena umotana da joj se sam oči vide ( a zima je kad stojite vani...), iz sveg glasa zaori „ pa momak di si ti???“... a evo moje tete Mare....prolazeći pored svog omiljenog mesara uz opetovano pitanje „pa di si ti?“ odmah je dodal... imam predivan hambi.. kolko ćemo? Mmmm pogled na ovo predivno čudo ispred mene mi je odmah otvoril apetit.... „punice, bumo puncu zeli?“ hm... ne znam zakaj se počela smijati... pa znam ja da to ne smem ...( dobro, moram malo probati)... obavili smo sve.. na red je došlo voće.... daj, hodi, bumo malo banana zeli.... u tom sam trenutku, asocijacijom na jedan friški recept kolača s bananama, počel se smijati.... „ničim izazvan“ ... svi se okreću, gledaju, punica se smijulji ( sigurna da mi je nekaj „palo na pamet“) a svi ostali...smješkaju se ... i misle si...sigurno postoji dobar razlog.... pokušavajući otkriti kaj se to tak smešno dogodilo.. ma nema šanse, ovome se samo ja smijem smijati..... Obavili smo sve na placu i krenuli po zelje.... ko pravi kontrolor stala je videti kak to zgleda.. bistrina rasola ostavila nas je oboje zatečene.... ajde, bar je nekaj bistro kod mene .... izvadil sam zelje u veeeliku zdjelu.... a punica ko punica, nije mogla odoliti ne „probati“ malo... „znaš, i ove ti je godine zelje super, sad mi je bolje neg za sarmu....stvarno, nemam reči...“ pogledal sam ju i onako, non šalantno odgovoril..“pa nemrete ni imati reči kad su vam puna usta..:“ ... uglavnom, uspjeli smo malo i prozračiti stan i time Tihani „olakšati“ jedan odlazak, uzel sam još neke krpice ... ti vrapca, nekak mi se čini da sam već pol ormara preselil..... ko bu to sve vračal? Nakon kružnog putovanja konačno smo stigli domeka... punac nas je dočekal s usisivačem i sav sretan dočekao smjenu... brzo sam se presvuko i.... hahaha mislili su i oni da bum nastavil usisavati...a jok, pospremil sam usisivač .... pa trebalo je pomoć punici raspremiti stvari s placa... mam sam zel hambi ... i, po naređenjima junca, rezal kriške kak je reko .. i malo više da mogu se ja prikrpati..probati.... junac je već pol ručka pripremil tak da nas je šefica poterala iz kuhinje.... nemam pojma, al stalno viče da joj sam smetamo.... nas dva smo se lepo povukli u svoje odaje, bacili jedan šah... nikad ne bum imal gušta oprat ga jednu rundu ( a da mi ne „pusti“)... a onda smo krenuli svako „sojim poslom“... ja malo piskaranja, malo igrica, malo... da malo?? spavanja.... prespaval sam bome poprilično.... zato sam noćas i bil još u pet budan... ležeći u krevetu, buljeći u strop, shvatio sam kako su interesantni hrapavi zidovi... sjene koje rade fenomenalne su za slaganje raznih likova.... i, taman sam počeo „prepoznavati“ ..vjevericu, ptičicu.... kad ono.... ugledam punicu iznad glave... skočil sam iz kreveta ko da mi petarda vriti.... jadna se žena prestrašila mog pogibeljnog ustajanja, odmaknula... „ma kaj si sanjal??“ ... niš nisam sanjal...vas sam ugledal ... isuse, kako to zvuči... ali, pomislite kako je kad zadnja slika koje se sjećate je neka ptičica, vjeverica.. a onda, odjednom, ... punica... sad kaj god da velim izgleda kao „izvlačenje“...ali, splašil sam se pomisli... pa kaj se i to u punicu pretvara... punice, ja vas volim .... Istog joj je trena bilo jasno da sam kasno lego ( što je i očekivala obzirom na popodnevno spavanje) i, nakon jutarnjeg rituala, medicine, poterala me natrag u krevet... odi, odi legni, gledaj tv, čitaj, delaj kaj hoćeš sam mi se nemoj ovak trapav motati tu.... poslušan... maknuo sam joj se s očiju A sad o onoj „po jutru se dan poznaje“.... jučer sam bil oran pa sam prespaval popriličan dio dana ali ne i noći... a danas, digno se ko zombi.... i dosta oran... posvetio se igricama, pisanju, skijanju, čitanju.... ne kužim baš tu narodnu.... al izuzeci uvijek potvrđuju pravilo

- 19:15 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2013.

Kad misli mi vrludaju, ukrotim ih :)

Kad se čovjek malo „pogubi“ u vremenu i prostoru, kada od puno vremena koje je trebao koristiti na strogo određeni način dobi priliku isto koristiti malo drugačije, opuštenije.... doista... mislim da se pogubi...ili sam ja izuzetak koji potvrđuje pravilo? Nakon strogih nadzora i dosta dobrog puta oporavka uslijedilo je malo više vremena koje sam koristio na razno razne načine.... od „učenja“ kako i dalje biti uporan i dosljedan u svakom koraku, kako zadržati tek naučene navike, do savladavanja teorije „kako napraviti novi korak“ ( obično se sastojao u nekom novom iznenađenju za nepce)...i sa zadovoljstvom ga iz dana u dan jačati i smatrati svojim najboljim prijateljem... i, moram priznati da sam se iznenadio kako sam u nekim stvarima napredovao.... ona koja me najviše veseli je da gledajuć cigaretu još uvijek nemam neku krizu i želju zapaliti ju...., klopa... s njom se dosta dobro dogovaram, baš kao i s punicom...jedino... ima još jedan mali problem... još uvijek sam stalno gladan, još uvijek imam „puno želja“...ali, sve više o njima zbijam pošalice ...što je, kažu, dobar znak... ( ja g baš ne vidim, ali, vjerujem)... od silnih novotarija koje sam uveo u prehranu malo sam se udebelio...doduše, samo u nogama.... i shvatio kako je teško malo „jačim“ ljudima koračati po ovom, zemaljskom tlu.... kako je to bila mala nepredviđena okolnost morao sam ju sasjeći u korijenu.... doduše, korijen je nekako ko neki korov, otporan na sve „udarce“... ali, konačno sam počeo vidjeti rezultate..... ma nema tog korova kojeg ja neću uništiti.. i, dok sam stvarao dizertacije o uništavanju tog „debelonožnog korova“ koji me napao, dok sam primjenjivao razne načine pljevljenja, imao sam podosta vremena za neke druge aktivnosti koje su, malo po malo, uzele danak..... zalijepio sam se na igricama... što je zapravo bilo i dobro... bar nisam kukao, tražio nove „otrove“, razmišljao koji sad broj cokule treba nabaviti i ko ima taj, još veći broj, da posudi koje natikače.... zaludila me igrica .... i, čim uhvatim malo vremena posvećujem se punom pažnjom ... prstiju... dovoljan je samo klik miša... igra igra sama...a ja... ja svoje misli prepuštam nekim valovima koji su, ponekad snage juga i nanesu neke nečistoće, ponekad snage bure koja razbistri sve misli i na obzoru pokazuje putokaze..... i, dok sam raspravljao i razglabao sa bliskima o nekim situacijama koje me prate neko vrijeme... dobio sam savršen prijedlog, kojeg, vrlo intenzivno, provodim u djelo...odlučio sam jednu, vrlo neobičnu životnu priču prenijeti na papir... pokušati od nje napraviti djelo za svoju dušu ali i za one koji su, zajedno sa mnom, na ovaj ili onaj način, nadrapali u toj priči, koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u njoj, za sve one znane i ne znane koji su je prenosili baš onako kako preci svojim potomcima prenose obiteljske priče ...s koljena na koljeno..., od usta do usta, s maila na mail..... za one koji su svjesno ili ne učinili još veću „štetu“ pojedincima ( ne meni)...ali, najviše za one koji su, sa velikom dozom smijeha, sa velikim čuđenjem o istoj imali bezbroj šala i pošalica...( samo ovaj, samo onaj...a da ipak, na kraju i objavim? Ko zna) iako, nekima nije baš do tih i takvih šala...ali, život je doista čudan, čudni su i puti i ciljevi pojedinaca, koji, gledajući samo sebe i svoju „dobrobit“ jurišaju, ne mareći za „kolateralne“ žrtve u tom pohodu ( kak sam moderan.... to u zadnje vrijeme često čujem pa odmah iskoristio) a na kraju, barem meni, najveći smijeh izazove što ostanu neostvarena cilja ali i dalje jurišajući nekim putima... tražeći... nove „ideje“ .... i tako sam, udubljen u što zornijem prikazivanju proteklog vremena, otkucao već 60.tak stranica... a nisam se još pošteno ni zalaufao... mislim da će biti kraćenja... ali, teško je odabrati što je „nevažno“... kad cijeli slijed čini upravo to... jednu nevjerojatnu priču u koju, iako su mnogi povjerovali, neki provjeravali,.... ja sam još uvijek ne vjerujem.... i makar sam iz tih razloga odlučio sve staviti na papir, kako bi i sebe pokušao uvjeriti da se ovo stvarno događa meni, još uvijek ne vjerujem .....ni gledajući „dokaze“ koji mi govore da se to upravo događa, ni slušajući, do jučer „nepoznate“ prijatelje..... još uvijek mislim da je sve neka šala i čekam da se šaljivđija nasmije na sve...ali, šaljivđija i dalje, pun životne energije, stvara nove šale, nove životne priče...i po malo počinjem sa osmijehom gledati na njih...... jer, već vidim da nisam jedini a i da neću biti posljednji koji je osjetio ovu posebnu vrstu humora.... svaki humor izuzetno cijenim i baš zato ovo djelo, radnog naslova „ONO“, imat će neopisivu dozu humora... iako znam da jednoj osobi sigurno nije smiješno...ali, do kraja, i ona će shvatiti da tako treba gledati.... a poslije, siguran sam, mnogi će se slatko smijati... a ja, najvećim zadovoljnim osmijehom.... jer, i tako je život pun tužnih i teških istina... pa čemu onda neke, koje su nastale na čudan način, čudnim pobudama, čudnim ciljevima, ne okrenuti na način da , kad već kolaju, kad već imaju svoju dobru publiku, ne učiniti da postanu i prava humoreska sa poznatim likovima i stvarnim događajima... i tako nam svima u životu nedostaje smijeha...a ja...ja sam poznat da jako volim primiti šale na svoj račun.... pa kad već ovo nije bila šala, kad je već cilj bio sasvim drugi, ja ću okrenuti na šalu, na svoj račun, i sa doista iskrenim smijehom..... privesti djelo kraju... no, kako sam ovih dana krenuo ko parna lokomotiva... kako sam se razbacao u svim pravcima.... dajem si tjedan dana fore da se misli malo smire, da dobe svoje „normalne“ dimenzije kako ne bi priču baš razvodnio...a opet, ne mogu propustiti ni neke sočne detalje.... koji, po meni, čine okosnice događanja.... i kad se sve opet „nakupi“ u meni.....siguran sam...izletit će novih pedesetak stranica....a do tada, konačno ću malo prošetati i ovim svijetom koji mi je, naravno, nedostajao.... ali kojeg nisam i neću nikada „napustiti“... ma što pojedinci mislili o tome I dok ovaj snijeg dosta neodlučno pada ( garant ne bu stigo onih najavljivanih 5o cm) mislim da su labudi na sigurnom i da im nisam previše nedostajao..... ali, nadam se i vjerujem, da uskoro kreću i nove radosti... bez snijega, molim ( ma nije da ga ne volim) ..jer moji tulipani su nestrpljivi da ih udomim.... a i ja sam, pomalo nestrpljiv, pogledati svoje „carstvo“

- 20:18 - Komentari (27) - Isprintaj - #