Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
ponedjeljak, 28.01.2013.
i dalje.... lijepo :)
Malo me zezaju..... interetske veze ( sva sreća... ove druge me još nisu izdale) pa se probijam kroz šumu žica... baš kao i po ovom vremenu vani ( već je i snijeg počeo opet padati, pa se umorio... dok sam se uspio logirati... )
A nemrem ni puno govoriti ( pisati) labud me ugrizo za prst.... zapravo... bit će da je bila labudica - ženska osveta kad sam se, onako, bezobrazno muški, smijao Tihani koja je proklizila i ugazila do gležnja u Bundek... .... ( ženska solidarnost na dijelu).... a lepo joj je bil znak
A mislim da me ova čoknula...kako me samo gleda
Ili ova...kako li vrat protegne...
zato... samo ću ( ako gledate, znači, uspio sam) podijeliti neke detalje jučerašnje predivne šetnje.... u predivnom sunčanom danu... na predivnom „zagrebačkom moru“....u predivnom društvu....sa puno smijeha, mokrih nogu, izgriženih prstiju...ali, ispunjene duše i radosna srca barem na tren...
Sjeli smo na tribine u uživali u predivnoj baletnoj predstavi... na Labuđem jezeru....
Neki su doduše i loše prošli u plesu ( jadna patkica)
A neki su krenuli i u šetnju
Proučavajući...ko to mene gleda?
Grabili su sve što je publika u ovacijama bacala pred njih ( dobro da nisu ponijeli cvijeće ko u pravoj Operi)
Krasan je ovaj suživot glavnih likova....
U pauzi sam, opet bezuspješno, tragao za slatkačem... hoću li shvatiti da je zima a ne jesen?!?!?
Nastavak je donio i prestavu u živo.... prvo se labudan prsio pred labudicom
A onda je odlučio pokazati joj svu svoju ljubav ( sva sreća da mi je fotić bil spreman na brzo slikanje... jer, bili su brzi)
Nakon dobre klope neko je pozvao i rundu za sve
Neki se nisu ni obrisali poslije cuge
A neki su, kao i u životu, dokazali da su solo drinkeri
Umorni od svega... poželili smo malo zasjesti u prirodi... šteta je sakriti se od sunca zasjesti za okrugli stol
Baciti pjesmu...al, žurili smo ... neki su imali mokre noge .... a pjesma... za nju uvijek ima vremena... i ona je... doista...lijek za dušu...uz ovako predivno provedeno vrijeme ( koje je, naglo skraćeno, zbog neplaniranih kupaća)
Konačno sam jučer organizirao ekipu da me, sa potrebnim „alatom“, odvezu kako bi otkopao auto iz snijega. Naravno, bešćutno sam računao na njihovu pomoć..... Nakon dobrih sat vremena uređivanja parking mjesta autić je dobio sasvim prihvatljiv izgled... a poslije radnih akcija zaslužili smo mornarski čaj pa potom.... mala šetnja do nasipa, po koje spuštanje na lopati, grudanje...pa čak i bacanje po još, većim dijelom, nedirnutom snijegu
Ugledali smo ovu bubu i pomislili koliko će njoj ruku trebati da se iskopa......
A danas..... uspio sam ih sve nagovoriti...da odemo do Bundeka.... I on odiše svojom bjelinom, čistoćom......
Staza oko jezera je očišćena
Baš kao i klupice..... za odmorit noge...i ko zna što sve ne....
A put do jezera... ispresjecan je raznim puteljcima što svojom snagom volje stvoriše mnogobrojne nožice
Svi bi do jezera, do labuda, patkica.... svi bi bacili komadiće kruha da barem malo pomognu u ovim uvjetima ovim bespomoćnim a tako prelijepim bićima ( ja sam podijelio i jabuku..)
Fascinirao me sklad ova dva prijatelja
U povratku sam poželio sladoled...ali... .bed lak... Ledo se zaledio.....
Neki su mislili na tobogan
I filmić koji u sebi nosi toplinu ove zimske idile..... jedna me labudica cijelo vrijeme šarmirala....“imaš još kruha?“... stalno je odlazila, vraćala se... ponekad mi i imala nekaj za reć.... a ova povremena drmanja.... nisam ja kriv.... grude su.... bjesomučno „padale“ na mene.... a i nisam se još sastao s ovom kamericom ( pa htel sam malu.....)
Labuđe jezero na Bundeku....
Predivna dva dana uživancije u pravim zimskim radostima.....maksimalno sam iskoristio... sukladno „policijskom“ satu...
Ispunjen i sretan.... šaljem Vam svima, uz zimsku idilu, pozdrav iz
Konačno sam malo i nos izveo u šetnju.... sve odiše nekim čarobnim mirisom...mirisom bjeline, čistoće.... i dok sam morao svratiti doma po neke stvari ( nagla promjena vremenskih uvjeta natjerala me na to ) .. šokirao sam se kako mi je auto naraso...kažu da se pri pranju sve skuplja a meni se čini da je „dupli“
malo sam prošetao do Tihane, sabirnog mjesta .... bacio pogled na parkić u kojem često znam zasjest na ovoj klupici
i proučavati klince kako uživaju natjeravajući se na ovim penjalicama
iz objektivnih razloga slikao sam iz daljine .... ( nisam imao čizme do riti...a ipak, trebao sam biti donekle pristojnog izgleda kad dođem na kontrolu)
ovo je jedna od cvjetnih kreacija ... kojoj se doduše samo nazire oblik..ali, vjerujte mi na riječ, lijepa je
ovo je „sporedna“ cesta kojom nogostupom ne možeš ići jer ga je ralica zatrpala...a cesta, nakon jučerašnjih padalina, nije vidla ralicu... tek pokoji auto napravio je puteljke za gackanje
što je svakako bolje od ovog nogostupa kod Vjesnika...ali, sve je dobro dok se s nekim ne trebate mimoići...
Ovo je već pripremljeno za trčanje
no, neki su ipak, uz mene, uživali u ovim čarolijama.... otisci „malih zelenih“ daju naslutiti kako još ima onog dječjeg duha u nama
ali i hrabrog duha koji je uporan i u ovim uvjetima
snježne čarolije traju...
nastavak, prema prognozi, slijedi ...a bome i igre, u svakom pogledu
Konačno sam dobio, barem polovičan, rat s temperaturom.... iako nije još cjelodnevno nestala, ipak me, barem dio dana, pušta na „radnoj“ bazi... iskreno, ne sjećam se da se toliko intačila sa mnom... tvrd je orah.... ali ni ja joj nisam ostao dužan, preznojio sam ju dobrano ( najbolje punica zna koliko je posteljine promijenila ) .... no zbog drugih problema izgleda da ću doista morati s njom doći na „ti“ i konačno je odbaciti od sebe... ma jesam ja pekmez i teško mi se rastati od dragih...ali.... jednom i tome mora doći kraj.... one kihoviće i kašljuce sam poprilično dobro savladao.... dio je preuzeo junac, a s ostatkom ću nekako izaći na kraj.... kako god, bar sam malo uhvatio i noćnog sna bez nekih detonacija... od kojih me posljednja poprilično doslovno protresla, ....ali i zvučno a bome i u glavi baš nisam bio na čisto .... ko to tamo sjeva?
Konačno se i ekipa vratila sa skijanja... iako ih vjerojatno ne bi viđao previše ( da i njih ne sredim) nedostajali su mi razgovori, pokoje provokativne poruke ...doduše, priznajem, prijatelj se svaki dan dao u trošak jedne poruke.... bila je poneka i slikovita da mi zazubice radi...ali, dok se tako lepo sprdao sa mnom i mojim mukama dobio je i lepu bojicu... .istina, ne od sunca... već onu plavu, zrelu.... ko boja šljiva.../ kad sam ga vidio jasno mi bi zašto se prozvao „letačem“/ doduše, mislim da se takve flekice, u slengu, i zovu šljive... iako se nije pohvalil letom iznad kukavičjeg gnjezda... Uživo sam u današnjem društvu, i ipak, imao prilike vidjeti neke ostatke tih slikovitih čari skijanja.... kakav je, stabilan i čvrst, uspio je ništa ne polomiti...a ja...ja ću žaliti što to nisam vidio u živo.... no, definitivno... nedostajali su mi... toliko da sam razgovore u trenucima kada sam morao mirovati, posvetio Sanjinom ljubimcu... medi... i sve bi bilo dobro da se punica nije zabrinula čuvši glasove iz sobe........ zna da sam sam u sobi.... polako je otvorila vrata ... doduše, nisam ju odmah primjetio pa sam se medi nastavio jadati.... a on... onako veliki i slatki, smijao mi se i kao da mi je govorio „pati, pati.. .sad znaš kako je kad sam ja u zimskom snu...“ tek njezin smijeh je prekinuo naš razgovor... zadovoljna da ipak (još) nisam prolupao odmah je otišla po novu rundu čaja, ljimunade, i ostalih potrepština...uz komentar koji je bio upućen Juncu...“ stari, izgleda da smo malome dojadili.... eno ga, žali se Brundi“.. ta je priča uzela toliko maha da sam Brundi i pjesmu posvetio... jer, on me jedini razumije, ne prekida me, ne provocira, ne podbada, nema protuoružje, strpljiv je, ne tjera piti čajeve, mjerit temperaturu...i, cijelo vrijeme mi upućuje jedan predivan osmijeh... osmijeh koji smiruje i daje nadu da, u inat svim granatama oko nas, u inat svim „dobrim“ ljudima i njihovoj „dobronamjernosti“ ima nade za osmijeh koji, kao melem, vida sve rane i daje snagu za tjedan koji predstoji.... u nadi da ću se konačno riješiti ovih dotepenaca u mojem tijelu, srediti radnu temperaturu, odraditi „zaostalu“ kontrolu, vrijeme je posvetiti se i nekim aktivnostima koje nisam mogao zbog zabrane izlaska,,, od sređivanja nekih osobnih stvari do aktivnosti oko novog posla.... samo da kontrola prođe kako su zamislili i ja sam na konju..... nekako mi se odužilo ovo vrijeme nerada, malo su me povukli neki virovi..ali, siguran sam.... brzo će sve doći na svoje... samo da dihtunzi izdrže... a sve ostalo...i tako, već vidim, bit će dobro....kao poznati ziheraš sve sam stavio na papir, posložio, proučio, sagledao ( hvala Bogu, vremena i mira bilo je na pretek) .... ne vidim nikakve prepreke ni na jednom putu i to me veseli.... konačno smirenje donošenjem nekih odluka kojima će se i neki „repovi“ koji opterećuju više neke drage ljude iz moje okoline nego mene donijelo mi je i novu snagu za sve ono što sam proteklo vrijeme držao na „ledu“.... od posla ( doduše, njega sam iz objektivnih i subjektivnih razloga malo stavio na čekanje), do šetnji, uživanja, druženja... i... nadam se, skorom odlasku na ranč... pa za želio sam ga se... a siguran sam..i on mene... ( srećom trava je sad u hibernaciji pa me neće dočekati šuma striborova ) ... planovi su tu, ciljevi zadani...sad kreće... ackija...
Za početak.... danas sam gledao kako pada li pada...i strašno se namučio
Istina, vuče me izaći van i malo i mirisa upiti...ali, oštar pogled punice jasno mi daje do znanja „ne bu išlo“.. čak ni misli poput... „pa treba malo očistiti ispred kuće“ nisu pomogle... pa dobro... hoću li ja ove godine osjetiti snijeg?? Kad je onako lepo zapadao bil sam opet u beloj kući .... a sada... nisam u beloj..al ipak sam u kući.... mislim da će mi preostati Sljeme .... kad se oporavim od ovih smetala.... a ipak....dobro da sam ih zadržao... kako bi im jadnima bilo sad na ovom vremenu?
Ovih dana, ovako, po malo oslabljen ali ne bez volje, preokrenutog „dana u noć“, bez društva koje me i tako izbjegava zbog ovih nametnika ali i zbog njihovih smućarskih dana, primio sam se rješavanja nekih „dugova“.... ma ne, ne financijske naravi.... to ne rješavam.... već duže vrijeme imam jednu borbu kojoj nikako stati na kraj...a kako su me ovih dana izludili i meilovi sa stotinu ponuda da im budem „asistent“, „skrbnik“, „partner“ odlučio sam jednim udarcem riješiti dvije muhe....ili barem pokušati... pa sam, svog stručnog savjetnika ( a ne, ovaj put nije moj frend ..moram pazit da ne dođe u sukob interesa), priupitao da li i ti i takvi meilovi mogu potpasti pod nove odredbe kaznenog zakona - ma ne, ne samo one koje se odnose na internet, korištenje službenih podataka u privatne svrhe ( a ne, ne automobila), na novo stare rokove zastare pojedinih slučajeva, nego i ostale, u kombinaciji sa postojećim ....... na žalost, uzevši sve u obzir, na zaštitu od tih napasnika ne mogu računati.... ako nasjednem, sam sam si kriv... dobro, pa to mi je i bilo logično.... ali, sukladno napucima koje sam dobio, skupljam sve relevantne činjenice, dokaze svih oblika koji će, barem u mom slučaju, poslužiti svrsi i pokazati koliko je vrijednosti u novom zakonu.... jer, nas dvoje, ali i moj stručni suradnik, vjerujemo u to....pravda možda je spora, naglasio nam je u ovoj fazi pripreme, ali, vjerujte, ona je i dostupna, dostižna...sve većem broju i nas „malih“..... a i ovo je „čist“ slučaj... No, ipak, dok ja „klasificiram“ i sortiram s jedne strane, moja „sustranka“ u postupku s druge strane sve te priloge, dokaze, ma kako se zvali... odlučio sam, opet, malo se bolje raspitati vezano uz jedan prispjeli mail.... koji je nudio „najbolji dobitak“ ko zna......(prošli put, prije koju godinu, ostao sam bez odgovora... možda ću sad imati više sreće?)
Jer, nije malo kad gospodin Bello Mustafa nudi 25,5 mil $ i to u omjeru fifti – fifti ... sve sam mu lijepo odgovorio, rekao da na mene može računati, kako traži, u punoj diskreciji.....no, ipak, za prvu ruku, nisam poslao broj računa, osobne podatke (jesam naivac, jesam „mala beba“ prema premazanima...ali, ipak, nekad, dođe mi iz d.... u glavu a to, te podatke i tako uz pomoć nekih „frendova“ može doznati...ali, nadam se, prave a ne opet krive ko neki u posljednje vrijeme, imajuć pri tom na umu nove odredbe kaznenog zakona ) ... rekao sam mu, poučen meilovima ostalih ponuđača, da mi za potrebe operativnog djelovanja treba mala akontacija.... ( pa došla mi je razlika za struju, povećana rata grijanja...) ..pa, ako je zainteresiran, možemo nastaviti suradnju....i, priznajem, nestrpljivo čekam odgovor.... kako nisam napisao cifru... ha, bio sam lukav.... smišljam koja bi to „razumna“ cifra bila...i, polako, slažem režije, skupljam neke male zaostatke, zbrajam i čekam.... da sjedne otpremnina... ako ništa...a ona je sigurna....
A dok ona „sjedne“... nadam se da će i ovi virusići koje ću, ipak, nježno pričuvati još koji dan ( kažu da će snijeg pa ih ne mogu izbaciti na ulicu) napustiti moju unutrašnjost... kako bi se mogao posvetiti daljnjim planovima ..... hm... i ostvarenjima, nadam se....
Izgleda da me koštao naš odlazak fotografu.... osim što je on bio malo kihovit, čini mi se da sam, ušavši u trgovački centar, osjetio viruse kako zaštićeni u toplim zidinama pjevaju svoju odu... ratničku odu.... ples kojim su s nevjerojatnom lakoćom osvajali naša lica bio je pun energije.... kada sam udahnuo...osjetio sam kako me nešto škaklja... vjerojatno su zaplesali na svojim laganim nožicama posljednji tango na otvorenom i ušli u moj svijet....a nisam ih zvao... ne, ne.... u mom svijetu sada je najmanje mjesta bilo za njih.... dapače... strogo sam upozoren da se ne bi smio izlagati takvim osvajačima... ma koliko moje srce bilo meko, ma koliko, s puno osjećaja, prihvaćam sve „nasilnike“.... ipak, ni ovaj puta .... nisam poslušao... kao da se nisam već, ne jednom, opekao, kao da sam zaboravio kakve rane ta mala stvorenja ostavljaju... osvojili su me, usudio bih se reći, jednim izlaskom... blago meni... konačno sam osvojen od prve... ko kaže da se ne mijenjam?
Opijen ovim osvajačkim pohodom vikend sam proveo u meditaciji... najbolji prijatelj bio je krevet... od silnog branjenja protiv tih malih doseljenika znoj mi je curio s čela.... a noću... noću me punica znala buditi... kaže.. .“čuje trube iz moje unutrašnjosti“... garant se vodilo nekoliko bitaka...a ja... ja ko ja... opet sam prespavao.... uz sav nestašluk napustio me i apetit... što bi neki rekli da je i dobro..ali.. ne, ne zato što bih trebao skinuti koju, već zato da ne hranim te podstanare koji ni stanarinu nisu platili.... uljeze treba izbaciti.. a najbolji lijek je... gladovanje... nek idu potražiti boljeg stanodavca....
No, kakve god trube trubile, bitke se vodile.... i grijač mi se pokvario.... nikako se spustiti ispod 38 Celzijića što je bio znak za alarm.... one, protupožarne prskalice, radile su često..ali, žar je svako toliko planuo i svojom snagom pregrijao moju mašinu koja je skoro zakuhala... došao je i ponedjeljak i naredba da moram do vatrogasca... ranom zorom upregnulo me u kočiju i... kreni... zapravo, lijepo se voziti ko turist gledajući okolo, zverajući po gradu, ne pazeći na semafore, pješake... osjećao sam se.... baš kao neki vlastodržac ... hm, pa sebično, u svojoj vlasti, držim puno podstanara... osjećao sam se moćno ... samo neka me neko krivo pogleda... odmah ću mu uvaliti kojeg podstanara... zakaj bi samo ja vodio brigu o tim beskućnicima... solidarnost na djelu...
Dođem do postrojbe... a ono... moj vatrogasni tim radi popodne.. pa kak sad... provjerim u mobitel svoje bilješke... ma ne, ujutro radi... pokucam....
Dobar dan.... molim Vas kad radi dr. vatrogasac po mojoj mjeri?... popodne... suhoparni odgovor... to je nekaj novo? ... pogledala me pogledom pospane žene koja je vikend provela s obitelji i samo joj treba neki pajac da ju uvjerava kak je trebala ostat doma spat.... „ je... novo je... ovo radno vrijeme je otprije skoro pet godina...“ juh... Smoto.... kaj si sad smoto?.. sjeo sam u nevjerici... ipak malo razmisliti o novonastaloj situaciji.... izašla je za mnom „jel nešto hitno?“... ma ne, ne, sve ok... ali, malo sam zbunjen.... no, u razgovoru s njom, brzo smo došli do odgovora...kako sam nedugo promijenio postrojbu zbog umirovljenja moje glavne zapovjedne zvijezde nisam promijenio i raspored rada... kontra turnus... eh...vratio sam se neobavljena posla a punica me dočekala svojom recitacijom ... pa zašto nisi ušao da te presluša... eh, draga moja punice... slušali ste me vi i rekli da trube trube... da fućkam iz pluća... tak nisam fućkal ni kad sam pušil.... a sad.. dok ja sve pojasnim pričuvnoj brigadi, dok se ona uživi u moj premet... a nije, doista nije takva priša.... bum popodne ponovil izlazak ( bar imam razlog za landranje.. iako, nije mi baš do toga...ali, ipak) a ko bu te vozil popodne? Nemreš ovakav na trajvan.... pa, opet, Tihana... već sam se dogovoril... ( jadna ona sa mnom...srećom pa je „slobodne“ profesije ....) popodne smo ponovili proceduru i, gle za čudo, čim su me vidle prozvale su me... a nisam, nisam se gural..no, kaže, moje stanje iziskuje poseban tretman u ovim trenucima... hvala šefice.... brzo me preslušala i žestoko naredila... ali stvarno bi morali prestati pušiti.... kukuc... ne pušim.... to su ovi podstanari... pjevaju borbene... brzo me otpravila sa novim tableticama, odmah sam uzeo novo sljedovanje već propisanih, i, čas posla, stigli smo doma.... doduše, mislio sam da ću putem ipak uspjeti malo istresti nešto iz sebe, da će ovi podstanari preplašiti se novih bombica, pravila ponašanja, i pobjeć novom vlasniku....ali, kao da im se dopalo što će dobiti i dodatne količine vitamina, meda, toplog čaja... hm, kad bolje razmislim, ni ja se ne bi selio iz idealnih uvjeta...
I tako, u velikoj zajednici, s puno ljubavi, nježnosti i pažnje, pokušavam nešto i „ubiti“....ali, nekako sporo to ide... ili sam ja postao preslab, preranjiv, popustljiv...ili su ovo neki malo jači borci... no, kako god.... više se ne junače svojim trubama, grijač je po malo proradio u funkcionalnoj razmjeni rada sa hladnjakom, i mislim da će i ovaj puta, pognute glave, morati otiči dalje..... doduše, čini mi se da su se već malo udomačili kod Junca...ali, sad ćemo mi njih zavrtiti u krug i, siguran sam, od silne vrtoglavice, shvatit će da im je bolje ić ća.... što dalje, to bolje... i, molim lijepo, bespovratno....
A za vaš odlazak iz moje unutrašnjosti... dragi virusići, zapjevat ću vam jednu....
Mislio sam da se s Novom nešto mijenja...ali, jok.... režim ostaje isti, ni godina dana nije pomogla da se stanje popravi
Kako god, uplovio sam u neke nove vode... 2013 godine.. nepoznata mi je i sasvim oprezno hvatam svaki novi dan. Iznenađenja, neke loše vibre okoline, tračevi, ma koje sve nazive nosili, nisu ostali u prošloj godini... već se, nekim novim putevima, šuljaju i u ovu...no, poučen i iskustvom ali i osvježen godinu dana više životom, odlučio sam dočekat ih mudrije ... kako mi i godine nalažu.... no, svakako, ono vrednije što sam prenio i u ovu godinu su ljubav dragih osoba, moje „obitelji“, prijatelja, svih onih koji su ma kojom notom pozitivno takli moj život.... na tim ću se notama uvijek rado zadržati, te ću note, uvijek, rado svirati......
U kreativnost naše drage Gali već sam se imao prilike uvjeriti...ali, portret „happy family“ koji je napravila i uručila mi ovih dana izazvao je u meni neke tople osjećaje... iako, kada sam se malo bolje pogledao... shvatio sam da je to slika iz nekih prošlih dana...jer bojim se da više ne bum s daskom jurcal po moru... ali, lijepa slika za sjećanje na prošla ljeta... punica je ispala...a čist dobro... čini mi se da je ovaj tren došla od frizera...ali, kolači.... ipak su kolači... a Junac kao pater familias, kako je i red, dobio je i veliko iskreno pismo drage Gali.... nisam ga vidio jer je ono ipak „poslovna tajna“...ali dio koji je suznih očiju podijelio s nama i zagrljaj koji je nakon toga uslijedio dao mi je za pravo da znam... osjećam.... toplinu. snagu i iskrenost istog...
Odlučili smo sve ovjekovječiti slikama za obiteljski album.....krenuli smo fotografu
Namještao sam se, sredio...a fotograf kao da je zaboravio kako su nekada obitelji dolazile u njegov prostor ovjekovječiti svoju idilu...prvo je bio zbunjen a onda, pokušavajući oponašati majstore od kojih je zanat učio, nespretno je „zahtjevao“.... te okreni se, malo se uspravi ( ne pita jel mogu) malo tu dasku pomakni, skriva ti tijelo ( nikako da shvati da njome pokrivam ovu mješinu koja je narasla kao da ću rodit...a možda i hoću, ko zna.... ), malo se počešljaj.... pa kaj ne vidi koliko sam se potrudio za ovu frizuru, cijela tuba gela je na kosi samo da se ovako lijepo vidi svaka dlaka.. iscjedio me totalno
Punica sa svojim poznatim kolačima ( ovako ju je Gali vidla kad je skrivečki radila mi tortu za imendan)..... ni ona nije bila pošteđena „sagledavanja“ iz svih profila...
Punac sa svojim stalno zauzetim rukama...ili, kako bi ja rekao „pa vi uvijek imate pune ruke posla“... bilo novina, šaha, klope, cigarete, suđa... njemu nikad nije dosadno i nikad nema prazan hod.. od njega pokušavam i ponešto naučiti...
Konačno, došla je na redi i obiteljska fotka .. .e tu je tek bilo rošada... ti tu, ti tam.... prvo sinek u sredinu
Hm... ipak je bolje pater familias
Koji klipani... pa dami je mjesto u sredini
Konačno, ovjekovječili smo ove trenutke... meni za album a punici ostaju figure u njezinom kutku dragih predmeta.... obitelj na okupu.... ma ne mogu svoj „kipić“ uzeti... pa nedostajao bi im.... iako, mislim da sam im već dosadio svojim stvarnim prisustvom i nekako se „bojim“ da će uskoro reći... „ sad te imam u regalu... možeš doma“ ali do tada... još ću „uživati“... iako nije lako, ali....
I što na kraju reći... draga Gali, već sam ti rekao koje si oduševljenje izazvala... ali, ne mogu a još jednom ti ne zahvaliti na ovom darku.... hvala ti! i znaš, divim se tvojem umijeću...ali, ove ću godine bolje paziti na ježince kad sam na moru... e pa neće mi ih više niko popaliti...
I ako se po jutru dan poznaje.... ako sam dobro naučio lekciju, ako uspijem savladati neke porive „revanšizma“ koji me ne napuštaju i prepustim se onom dobrom i lijepom što život nosi, ako uspijem razlikovati to dvoje... ako....siguran sam... ova godina dobro je počela....
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )