Marketing
sretan put :)
Izgleda da me koštao naš odlazak fotografu.... osim što je on bio malo kihovit, čini mi se da sam, ušavši u trgovački centar, osjetio viruse kako zaštićeni u toplim zidinama pjevaju svoju odu... ratničku odu.... ples kojim su s nevjerojatnom lakoćom osvajali naša lica bio je pun energije.... kada sam udahnuo...osjetio sam kako me nešto škaklja... vjerojatno su zaplesali na svojim laganim nožicama posljednji tango na otvorenom i ušli u moj svijet....a nisam ih zvao... ne, ne.... u mom svijetu sada je najmanje mjesta bilo za njih.... dapače... strogo sam upozoren da se ne bi smio izlagati takvim osvajačima... ma koliko moje srce bilo meko, ma koliko, s puno osjećaja, prihvaćam sve „nasilnike“.... ipak, ni ovaj puta .... nisam poslušao... kao da se nisam već, ne jednom, opekao, kao da sam zaboravio kakve rane ta mala stvorenja ostavljaju... osvojili su me, usudio bih se reći, jednim izlaskom... blago meni... konačno sam osvojen od prve... ko kaže da se ne mijenjam? 
Opijen ovim osvajačkim pohodom vikend sam proveo u meditaciji... najbolji prijatelj bio je krevet... od silnog branjenja protiv tih malih doseljenika znoj mi je curio s čela.... a noću... noću me punica znala buditi... kaže.. .“čuje trube iz moje unutrašnjosti“... garant se vodilo nekoliko bitaka...a ja... ja ko ja... opet sam prespavao.... uz sav nestašluk napustio me i apetit... što bi neki rekli da je i dobro..ali.. ne, ne zato što bih trebao skinuti koju, već zato da ne hranim te podstanare koji ni stanarinu nisu platili.... uljeze treba izbaciti.. a najbolji lijek je... gladovanje... nek idu potražiti boljeg stanodavca....
No, kakve god trube trubile, bitke se vodile.... i grijač mi se pokvario.... nikako se spustiti ispod 38 Celzijića 
što je bio znak za alarm.... one, protupožarne prskalice, radile su često..ali, žar je svako toliko planuo i svojom snagom pregrijao moju mašinu koja je skoro zakuhala... došao je i ponedjeljak i naredba da moram do vatrogasca... ranom zorom upregnulo me u kočiju i... kreni... zapravo, lijepo se voziti ko turist gledajući okolo, zverajući po gradu, ne pazeći na semafore, pješake... osjećao sam se.... baš kao neki vlastodržac ... hm, pa sebično, u svojoj vlasti, držim puno podstanara... osjećao sam se moćno ... samo neka me neko krivo pogleda... odmah ću mu uvaliti kojeg podstanara... zakaj bi samo ja vodio brigu o tim beskućnicima... solidarnost na djelu...
Dođem do postrojbe... a ono... moj vatrogasni tim radi popodne.. pa kak sad... provjerim u mobitel svoje bilješke... ma ne, ujutro radi... pokucam....
Dobar dan.... molim Vas kad radi dr. vatrogasac po mojoj mjeri?... popodne... suhoparni odgovor... to je nekaj novo? ... pogledala me pogledom pospane žene koja je vikend provela s obitelji i samo joj treba neki pajac da ju uvjerava kak je trebala ostat doma spat.... „ je... novo je... ovo radno vrijeme je otprije skoro pet godina...“ juh... 
Smoto.... kaj si sad smoto?.. sjeo sam u nevjerici... ipak malo razmisliti o novonastaloj situaciji.... izašla je za mnom „jel nešto hitno?“... ma ne, ne, sve ok... ali, malo sam zbunjen.... no, u razgovoru s njom, brzo smo došli do odgovora...kako sam nedugo promijenio postrojbu zbog umirovljenja moje glavne zapovjedne zvijezde nisam promijenio i raspored rada... kontra turnus... eh...vratio sam se neobavljena posla a punica me dočekala svojom recitacijom 
... pa zašto nisi ušao da te presluša... eh, draga moja punice... slušali ste me vi i rekli da trube trube... da fućkam iz pluća... tak nisam fućkal ni kad sam pušil.... a sad.. dok ja sve pojasnim pričuvnoj brigadi, dok se ona uživi u moj premet... a nije, doista nije takva priša.... bum popodne ponovil izlazak ( bar imam razlog za landranje.. iako, nije mi baš do toga...ali, ipak) a ko bu te vozil popodne? Nemreš ovakav na trajvan.... pa, opet, Tihana... već sam se dogovoril... ( jadna ona sa mnom...srećom pa je „slobodne“ profesije ....) popodne smo ponovili proceduru i, gle za čudo, čim su me vidle prozvale su me... a nisam, nisam se gural..no, kaže, moje stanje iziskuje poseban tretman u ovim trenucima... hvala šefice.... brzo me preslušala i žestoko naredila... ali stvarno bi morali prestati pušiti.... kukuc... ne pušim.... to su ovi podstanari... pjevaju borbene... brzo me otpravila sa novim tableticama, odmah sam uzeo novo sljedovanje već propisanih, i, čas posla, stigli smo doma.... doduše, mislio sam da ću putem ipak uspjeti malo istresti nešto iz sebe, da će ovi podstanari preplašiti se novih bombica, pravila ponašanja, i pobjeć novom vlasniku....ali, kao da im se dopalo što će dobiti i dodatne količine vitamina, meda, toplog čaja... hm, kad bolje razmislim, ni ja se ne bi selio iz idealnih uvjeta...
I tako, u velikoj zajednici, s puno ljubavi, nježnosti i pažnje, pokušavam nešto i „ubiti“....ali, nekako sporo to ide... ili sam ja postao preslab, preranjiv, popustljiv...ili su ovo neki malo jači borci... no, kako god.... više se ne junače svojim trubama, grijač je po malo proradio u funkcionalnoj razmjeni rada sa hladnjakom, i mislim da će i ovaj puta, pognute glave, morati otiči dalje..... doduše, čini mi se da su se već malo udomačili kod Junca...ali, sad ćemo mi njih zavrtiti u krug i, siguran sam, od silne vrtoglavice, shvatit će da im je bolje ić ća.... što dalje, to bolje... i, molim lijepo, bespovratno....
A za vaš odlazak iz moje unutrašnjosti... dragi virusići, zapjevat ću vam jednu....
Post je objavljen 08.01.2013. u 17:57 sati.