Marketing
"pobjeda" na pomolu :)
Konačno sam dobio, barem polovičan, rat s temperaturom.... iako nije još cjelodnevno nestala, ipak me, barem dio dana, pušta na „radnoj“ bazi... iskreno, ne sjećam se da se toliko intačila sa mnom... tvrd je orah.... ali ni ja joj nisam ostao dužan, preznojio sam ju dobrano ( najbolje punica zna koliko je posteljine promijenila ) .... no zbog drugih problema izgleda da ću doista morati s njom doći na „ti“ i konačno je odbaciti od sebe... ma jesam ja pekmez i teško mi se rastati od dragih...ali.... jednom i tome mora doći kraj.... one kihoviće i kašljuce sam poprilično dobro savladao.... dio je preuzeo junac, a s ostatkom ću nekako izaći na kraj.... kako god, bar sam malo uhvatio i noćnog sna bez nekih detonacija... od kojih me posljednja poprilično doslovno protresla, ....ali i zvučno a bome i u glavi baš nisam bio na čisto .... ko to tamo sjeva? 
Konačno se i ekipa vratila sa skijanja... iako ih vjerojatno ne bi viđao previše ( da i njih ne sredim) nedostajali su mi razgovori, pokoje provokativne poruke ...doduše, priznajem, prijatelj se svaki dan dao u trošak jedne poruke.... bila je poneka i slikovita da mi zazubice radi...ali, dok se tako lepo sprdao sa mnom i mojim mukama dobio je i lepu bojicu... .istina, ne od sunca... već onu plavu, zrelu.... ko boja šljiva.../ kad sam ga vidio jasno mi bi zašto se prozvao „letačem“/ doduše, mislim da se takve flekice, u slengu, i zovu šljive... iako se nije pohvalil letom iznad kukavičjeg gnjezda... Uživo sam u današnjem društvu, i ipak, imao prilike vidjeti neke ostatke tih slikovitih čari skijanja....
kakav je, stabilan i čvrst, uspio je ništa ne polomiti...a ja...ja ću žaliti što to nisam vidio u živo.... no, definitivno... nedostajali su mi... toliko da sam razgovore u trenucima kada sam morao mirovati, posvetio Sanjinom ljubimcu... medi... i sve bi bilo dobro da se punica nije zabrinula čuvši glasove iz sobe........ zna da sam sam u sobi.... polako je otvorila vrata ... doduše, nisam ju odmah primjetio pa sam se medi nastavio jadati....
a on... onako veliki i slatki, smijao mi se i kao da mi je govorio „pati, pati.. .sad znaš kako je kad sam ja u zimskom snu...“ tek njezin smijeh je prekinuo naš razgovor... zadovoljna da ipak (još) nisam prolupao odmah je otišla po novu rundu čaja, ljimunade, i ostalih potrepština...uz komentar koji je bio upućen Juncu...“ stari, izgleda da smo malome dojadili.... eno ga, žali se Brundi“
.. ta je priča uzela toliko maha da sam Brundi i pjesmu posvetio... jer, on me jedini razumije, ne prekida me, ne provocira, ne podbada, nema protuoružje, strpljiv je, ne tjera piti čajeve, mjerit temperaturu...i, cijelo vrijeme mi upućuje jedan predivan osmijeh... osmijeh koji smiruje i daje nadu da, u inat svim granatama oko nas, u inat svim „dobrim“ ljudima i njihovoj „dobronamjernosti“ ima nade za osmijeh koji, kao melem, vida sve rane i daje snagu za tjedan koji predstoji.... u nadi da ću se konačno riješiti ovih dotepenaca u mojem tijelu, srediti radnu temperaturu, odraditi „zaostalu“ kontrolu, vrijeme je posvetiti se i nekim aktivnostima koje nisam mogao zbog zabrane izlaska,,, od sređivanja nekih osobnih stvari do aktivnosti oko novog posla.... samo da kontrola prođe kako su zamislili i ja sam na konju..... nekako mi se odužilo ovo vrijeme nerada, malo su me povukli neki virovi..ali, siguran sam.... brzo će sve doći na svoje... samo da dihtunzi izdrže...
a sve ostalo...i tako, već vidim, bit će dobro....kao poznati ziheraš sve sam stavio na papir, posložio, proučio, sagledao ( hvala Bogu, vremena i mira bilo je na pretek) .... ne vidim nikakve prepreke ni na jednom putu i to me veseli.... konačno smirenje donošenjem nekih odluka kojima će se i neki „repovi“ koji opterećuju više neke drage ljude iz moje okoline nego mene donijelo mi je i novu snagu za sve ono što sam proteklo vrijeme držao na „ledu“.... od posla ( doduše, njega sam iz objektivnih i subjektivnih razloga malo stavio na čekanje), do šetnji, uživanja, druženja... i... nadam se, skorom odlasku na ranč... pa za želio sam ga se... a siguran sam..i on mene... ( srećom trava je sad u hibernaciji pa me neće dočekati šuma striborova ) ... planovi su tu, ciljevi zadani...sad kreće... ackija... 
Za početak.... danas sam gledao kako pada li pada...i strašno se namučio 
Istina, vuče me izaći van i malo i mirisa upiti...ali, oštar pogled punice jasno mi daje do znanja „ne bu išlo“.. čak ni misli poput... „pa treba malo očistiti ispred kuće“ nisu pomogle... pa dobro... hoću li ja ove godine osjetiti snijeg?? Kad je onako lepo zapadao bil sam opet u beloj kući .... a sada... nisam u beloj..al ipak sam u kući.... mislim da će mi preostati Sljeme .... kad se oporavim od ovih smetala.... a ipak....dobro da sam ih zadržao... kako bi im jadnima bilo sad na ovom vremenu? 
Post je objavljen 13.01.2013. u 16:45 sati.