Marketing
umjesto šetnje :)
Opet je ovo bijelo palo na nas....
dan koji planiram sasvim drugačije provesti...a ne lopatati..... zato, metlu u ruke, osposobi četveronošca i čekaj ekipu.... čekam, čekam, čekam..... konačno, Ivana i Tihana su me udostojale svojim dolaskom... Mladen je, naprasno, morao nešto obaviti...ali, naši se planovi ne mijenjaju.... e sad... povukao sam se... jer, žene ko žene, razvile su svoju raspravu...a ja... ja se ne bi štel mešati..... ma ne... bolji je njegov, veći je... ma daj, kaj ti je...Mladenov je bolji, jači je, stabilniji.... pa kaj tebe briga, ja bum .... a dobro, kaj me briga.... imaš praf... na tebi je red, ti odlučuješ...
i tako, dok su izvačile slamku s kojim autom idemo ja sam uzeo zadnje potrebne stvari.... dva tjedna... dva tjedna ih molim da me otpelaju na ranč...i, konačno ih uspijem nagovoriti...a ono..... bit će (s)nježnih radosti.... no, ipak, nije to ništa „nepremostivo“... a ja...doista sam se zapalio i nisam siguran kako bi se osjećao da su odustale.... ili da je snijeg jače nadrobio..... (hm... možda bi onda sjeo u auto...? a jok...)
Moram odmah odati punu zahvalnost i priznanje zimskim službama.... jer, subotnje jutro... svanulo je predivno čistih ulica, čak su i nogostupi velikim dijelom bili očišćeni...a subota je... hvala vam dečki!! I, ne, ne samo dečkima moga grada... već i susjednog manjeg grada, susjedne Županije... stvarno.. ostali smo ugodno iznenađeni... tek kad smo skrenuli sa glavne ceste bilo je malih slaloma.. .ali, iako imam puno povjerenje u Tihanu, pojma nisam imao da ju je trenirala Janica 
... kako dobro vozi slalom... no, sve je teškoće uspješno svladala i uskoro sam ugledao ....a niš novo...opet...sve bijelo...
naravno, prva borba je bila s ulaskom... auto je ostao dolje a ja sam, s lopatom, krenuo „otkopati“ lesu.... snijeg skoro do koljena.... ( a nisam baš niski )... srećom, volim ovako utabavati put ... cure su polako, sa povremenim grudama ali i padovima u snijeg koja su završila „šopanjem“, kaskale iza mene.... koja idila... predivno.. i prije nego sam ušao u kuću htio sam, ovako netaknuto, uslikati...srećom, sjetio sam se napuniti bateriju...
uspio sam ove dvije velike djevojčice uslikati kako se „hrvaju“ u snijegu...klikam dalje... niš... mrdam po aparatu...niš... malo bolje pogledam u ekran... FULL a jesam magarac...al evo, i on veli da je baterija full.. .mrdam, okrećem.. i imam nekaj za reč... a onda zapalim da nije samo baterija fulll... i kartica je full ... 
ma kaj to ima gore? Pa nisam baš nešto slikao...( a očito nisam ni obrisao onih, preko 1000 slika labuda haha) no, što je tu je, mislim da slike ove ljepote, mokrih hlača a bome i riti ( naravno, i mene su bacile na jedno ronjanje) ostaju samo u našim glavama i srcima... šteta... doista bi ih volio podijeliti...ali, bum drugi put pametniji ...
Pregledavši kuću, na brzaka sam otkrio...nema miševa, nema nekih drugih podstanara, nešto radijator slini.... ( ventil ili je puko po šavu, pojma nemam nisam palio grijanje), bit će još nekih sitnih izdataka kada krene proljetno uređivanje, ali, sve u svemu, ono najbitnije, krov je na svom mjestu... 
Prošeto sam do kučice mog dragog „zbora“... naravno, odavno su poklopali hranu... natrpao sam im poprilično... čak i u kučicu...ak budu stvarno gladni možda i uđu unutra a onda će shvatiti da im je unutra toplije i bolje ... imaju i perzijaner od slame.... ma imaju pravi komfor... i u ostale sam, što kučice, što hranilice, natrpao sjemenke, malo komadića kruha... bar koji dan imat će obilate obroke...
Pokušavali smo odgonetnuti koja životinjica ostavlja tragove koje smo našli...bilo ih je svakakvih... na žalost, ne mogu i vas pitati...jer... aparat je full...ali, koliko imamo neko (ne)znanje... toliko pojma nismo imali tko bi to mogao biti.. padala su imena raznih, stoposto prepoznatih životinja... ma mogle su reć i da je vuk... pojma nemam... ali, dal sam si truda malo prekopati po netu.....i, gotovo sam siguran, bio je trag od vjeverice, vepra, a za jedan, siguran sam i bez neta, trag čovjeka... samo, pojma nemam kaj je došo do pol puta i „nestao“... dalje nisam videl tragove a bome ne kužim i da se po istima vratio.... pogledao sam na jabuku.. .da nije kakav tarzan?.... ovu enigmu imam i sad... ali, kad se otope tragovi, nestanu dokazi, ni to više neće biti bitno....
Iako tek nekoliko sati, vrijeme provedeno u predivnoj bjelini izmamilo je dodatni osmijeh na moje lice ali i jednu zdravu boju.... malo maškara koje, iako su prošle, kod mene kao da su tek došle... svi smo bili mokri i trebalo je nešto suho obuć.... hihi... to je tek slika za pamćenje... jednoj visi rit, druga ima pdfrknute nogavice, rukavi strše sa svih strana.... a lepo sam im reko da si ostave tu koju haljinicu, šosek da se drugi put mogu u „svoje“ presvuč....
Po dolasku na signal javili smo punici da stižemo... takav je bio dogovor jer... priprema ručak.... ne, ne moram reć da je smijeha bilo i previše, da je upadica bilo poprilično, čak i neostvarenih „želja“.... siguran sam da će M. morat popustiti i ubrzo s nama ponoviti ovu priču....samo, bojim se, ne bu više snjega pa ne bu okusil tu „finoću i čistoću“.... 
Lagani popodnevni odmor i ispunjeno srce... sad sam zadovoljan, dugo nisam bil a kaj se moje vožnje tiče.... ne bum skoro...ali, s dragim prijateljima sve se lako dogovori... kak bi reko Kekec..“dobra vola je najbola“.. a mi smo je jučer i te kako imali... možda zadnji trzaji snijega ali konačno sam se mogao i malo valjati a da me okolina čudno ne gleda ( kao na Bundeku).... uživati u njegovoj toplini.... ostavili smo snjegovića da bar neko vrijeme pravi društvo i onom Tarzanu ali i malim pjevačima koje sam ugledao u krošnji borova kako nas stidljivo promatraju.... još malo... još malo dečki i opet ćete me noću buditi .... 
Noćas je opet snježilo.... bjelina, čistoća....traju ...ali, kažu, ne za dugo...
Post je objavljen 24.02.2013. u 14:07 sati.