smotani

srijeda, 13.02.2013.

Kad misli mi vrludaju, ukrotim ih :)

Kad se čovjek malo „pogubi“ u vremenu i prostoru, kada od puno vremena koje je trebao koristiti na strogo određeni način dobi priliku isto koristiti malo drugačije, opuštenije.... doista... mislim da se pogubi...ili sam ja izuzetak koji potvrđuje pravilo? Nakon strogih nadzora i dosta dobrog puta oporavka uslijedilo je malo više vremena koje sam koristio na razno razne načine.... od „učenja“ kako i dalje biti uporan i dosljedan u svakom koraku, kako zadržati tek naučene navike, do savladavanja teorije „kako napraviti novi korak“ ( obično se sastojao u nekom novom iznenađenju za nepce)...i sa zadovoljstvom ga iz dana u dan jačati i smatrati svojim najboljim prijateljem... i, moram priznati da sam se iznenadio kako sam u nekim stvarima napredovao.... ona koja me najviše veseli je da gledajuć cigaretu još uvijek nemam neku krizu i želju zapaliti ju...., klopa... s njom se dosta dobro dogovaram, baš kao i s punicom...jedino... ima još jedan mali problem... još uvijek sam stalno gladan, još uvijek imam „puno želja“...ali, sve više o njima zbijam pošalice ...što je, kažu, dobar znak... ( ja g baš ne vidim, ali, vjerujem)... od silnih novotarija koje sam uveo u prehranu malo sam se udebelio...doduše, samo u nogama.... i shvatio kako je teško malo „jačim“ ljudima koračati po ovom, zemaljskom tlu.... kako je to bila mala nepredviđena okolnost morao sam ju sasjeći u korijenu.... doduše, korijen je nekako ko neki korov, otporan na sve „udarce“... ali, konačno sam počeo vidjeti rezultate..... ma nema tog korova kojeg ja neću uništiti.. i, dok sam stvarao dizertacije o uništavanju tog „debelonožnog korova“ koji me napao, dok sam primjenjivao razne načine pljevljenja, imao sam podosta vremena za neke druge aktivnosti koje su, malo po malo, uzele danak..... zalijepio sam se na igricama... što je zapravo bilo i dobro... bar nisam kukao, tražio nove „otrove“, razmišljao koji sad broj cokule treba nabaviti i ko ima taj, još veći broj, da posudi koje natikače.... zaludila me igrica .... i, čim uhvatim malo vremena posvećujem se punom pažnjom ... prstiju... dovoljan je samo klik miša... igra igra sama...a ja... ja svoje misli prepuštam nekim valovima koji su, ponekad snage juga i nanesu neke nečistoće, ponekad snage bure koja razbistri sve misli i na obzoru pokazuje putokaze..... i, dok sam raspravljao i razglabao sa bliskima o nekim situacijama koje me prate neko vrijeme... dobio sam savršen prijedlog, kojeg, vrlo intenzivno, provodim u djelo...odlučio sam jednu, vrlo neobičnu životnu priču prenijeti na papir... pokušati od nje napraviti djelo za svoju dušu ali i za one koji su, zajedno sa mnom, na ovaj ili onaj način, nadrapali u toj priči, koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u njoj, za sve one znane i ne znane koji su je prenosili baš onako kako preci svojim potomcima prenose obiteljske priče ...s koljena na koljeno..., od usta do usta, s maila na mail..... za one koji su svjesno ili ne učinili još veću „štetu“ pojedincima ( ne meni)...ali, najviše za one koji su, sa velikom dozom smijeha, sa velikim čuđenjem o istoj imali bezbroj šala i pošalica...( samo ovaj, samo onaj...a da ipak, na kraju i objavim? Ko zna) iako, nekima nije baš do tih i takvih šala...ali, život je doista čudan, čudni su i puti i ciljevi pojedinaca, koji, gledajući samo sebe i svoju „dobrobit“ jurišaju, ne mareći za „kolateralne“ žrtve u tom pohodu ( kak sam moderan.... to u zadnje vrijeme često čujem pa odmah iskoristio) a na kraju, barem meni, najveći smijeh izazove što ostanu neostvarena cilja ali i dalje jurišajući nekim putima... tražeći... nove „ideje“ .... i tako sam, udubljen u što zornijem prikazivanju proteklog vremena, otkucao već 60.tak stranica... a nisam se još pošteno ni zalaufao... mislim da će biti kraćenja... ali, teško je odabrati što je „nevažno“... kad cijeli slijed čini upravo to... jednu nevjerojatnu priču u koju, iako su mnogi povjerovali, neki provjeravali,.... ja sam još uvijek ne vjerujem.... i makar sam iz tih razloga odlučio sve staviti na papir, kako bi i sebe pokušao uvjeriti da se ovo stvarno događa meni, još uvijek ne vjerujem .....ni gledajući „dokaze“ koji mi govore da se to upravo događa, ni slušajući, do jučer „nepoznate“ prijatelje..... još uvijek mislim da je sve neka šala i čekam da se šaljivđija nasmije na sve...ali, šaljivđija i dalje, pun životne energije, stvara nove šale, nove životne priče...i po malo počinjem sa osmijehom gledati na njih...... jer, već vidim da nisam jedini a i da neću biti posljednji koji je osjetio ovu posebnu vrstu humora.... svaki humor izuzetno cijenim i baš zato ovo djelo, radnog naslova „ONO“, imat će neopisivu dozu humora... iako znam da jednoj osobi sigurno nije smiješno...ali, do kraja, i ona će shvatiti da tako treba gledati.... a poslije, siguran sam, mnogi će se slatko smijati... a ja, najvećim zadovoljnim osmijehom.... jer, i tako je život pun tužnih i teških istina... pa čemu onda neke, koje su nastale na čudan način, čudnim pobudama, čudnim ciljevima, ne okrenuti na način da , kad već kolaju, kad već imaju svoju dobru publiku, ne učiniti da postanu i prava humoreska sa poznatim likovima i stvarnim događajima... i tako nam svima u životu nedostaje smijeha...a ja...ja sam poznat da jako volim primiti šale na svoj račun.... pa kad već ovo nije bila šala, kad je već cilj bio sasvim drugi, ja ću okrenuti na šalu, na svoj račun, i sa doista iskrenim smijehom..... privesti djelo kraju... no, kako sam ovih dana krenuo ko parna lokomotiva... kako sam se razbacao u svim pravcima.... dajem si tjedan dana fore da se misli malo smire, da dobe svoje „normalne“ dimenzije kako ne bi priču baš razvodnio...a opet, ne mogu propustiti ni neke sočne detalje.... koji, po meni, čine okosnice događanja.... i kad se sve opet „nakupi“ u meni.....siguran sam...izletit će novih pedesetak stranica....a do tada, konačno ću malo prošetati i ovim svijetom koji mi je, naravno, nedostajao.... ali kojeg nisam i neću nikada „napustiti“... ma što pojedinci mislili o tome I dok ovaj snijeg dosta neodlučno pada ( garant ne bu stigo onih najavljivanih 5o cm) mislim da su labudi na sigurnom i da im nisam previše nedostajao..... ali, nadam se i vjerujem, da uskoro kreću i nove radosti... bez snijega, molim ( ma nije da ga ne volim) ..jer moji tulipani su nestrpljivi da ih udomim.... a i ja sam, pomalo nestrpljiv, pogledati svoje „carstvo“

- 20:18 - Komentari (27) - Isprintaj - #