Marketing
Omaž jednom vremenu
....Tebi....
Iako sam i prije ovog bloga „pratio te“ nisam komentirao, nismo se „znali“ iz poznatih razloga. Prošli blog bio je moja „vreča“ u koju sam istresao gorčinu, jad, bijes.... kada sam krenuo s ovim blogom pratio sam i dalje i tebe i još neke drage mi prijatelje.... mislim, koliko se sjećam, nisam se javljao ...ali ne zato što nisam htio već što sam se i sam još snalazio u drugačijem pristupu „mom dijelu svemira“...
Nije prošlo dugo.... 9.11.2008. ugledao sam tvoj prvi komentar.... bio je post o danu s kumicom..... malo sam prokopao i našao ga...
Preko komentara do komentara došla sam do tebe i ostala ugodno iznenađena:)Lijepo proveden dan sa prekrasnom djevojčicom.A ovo za prošlogodišnji model vjeruj mi da nema tako puno zatucanih roditelja:)
Osmijeh veliki ostavljam i uživajte u današnjem danu:)
09.11.2008. (10:00) - - - -
To je bilo sa nikom jednog od tvojih prošlih blogova... od tada... od tada smo razmijenili bezbroj riječi... što ovdje, što mailom, razgovorima, razmjenom mišljenja ali i životnih iskustava, događaja.... puno, doista puno toga smo podijelili i bili, u svakom trenutku, jedan drugom i dobar slušatelj ali i dobar sugovornik... o ramenu... o tome, naravno, ne trebam niti govoriti.... ali, prijatelji su tu da dijele i dobro i manje dobro...
Bilo je, doista je bilo puno dogodovština i u ovom blogo svijetu ali i van njega.... nekih se prisjećam s osmijehom a nekih i dan danas sa čuđenjem.... poneke su nas dovodile do ludila i postajali smo ko zaigrana djeca danima i noćima posjećujući se, razmjenjujući vesele i iskrene komentare, misli.... toliko da su tebi i parketi počeli sve jače škripiti i, svaki put kad bi dolazio, bojao sam se da ne probudim ukućane.... dijelio sam s tobom sve svoje uspjehe i neuspjehe baš kako se to sa prijateljem i dijeli.... i ti svoje.... ova blogo veza prerasla je granice i okvire ovih kontura i svakog je dana odavala svoju čvrstinu, postojanost... temelji, ti najbitniji dijelovi svake, pa i prijateljske, građevine... vrlo su čvrsto satkani i dograđivani su najboljim materijalom.... nema tih inženjera koji bi to tako vješto projektirali..ali mi jesmo.... iskrenost, otvorenost, bliskost na jedan poseban način najbolji su materijali kojima se ovakvi temelji grade...a mi, mi to imamo.....
U proteklim godinama bilo je i uspona i padova...i tvojih...i mojih.... znali smo sve... jedan drugoga bodrili i hrabrili baš kako to pravi i iskreni prijatelji čine.... znali smo... znali smo sve jedan o drugome.... shvatili smo i nedavnim iskustvom da samo iskrenost, otvorenost, povjerenje i još puno toga.... mogu i jesu zalog, siguran sam, vječnog prijateljstva... galamili smo oboje... i tu u našim „domovima“ ali i van njih.... sjećam se... ako se nismo neko vrijeme javili.... ako nismo razmijenili barem mail, ako nisam poslao bar SMS...nastala je „panika“ i ono najgore pitanje „da li se nešto dogodilo“.... ta spona, ta povezanost... nešto je što je teško opisati... ali... puno, baš puno nas je poveznica spojilo... što smo otkrili ...tek naknadno.... tvoje ime, tvoj rođendan... i te kako su isprepleteni sa meni voljenim osobama... sad bi neki rekli... to nisi ti, to nisam ja... jer kako je to moguće?.... ali, moguće je... i sigurno je da tvoj rođendan nikada neću zaboraviti... jer... kako i bih... kako kad je istoga dana ko i maloj „pišulji“ ( pod ovim sam je imenom prvi puta ovdje „predstavio“) i gle ... koincidencija... tvoj prvi glas u mom novom domu bio je upravo kada sam pisao o njoj.... sad sam sve smoto...ali, pa ja i jesam smotani... previše mi se toga sada mota po glavi da bi bio racionalan, odmjeren, primjeren... kako god to nazvali... previše emocija je u meni već nekoliko dana ... ali ne, ne mogu ne reći.... nedostajat će mi i tu ono naše vrištanje, suze, smijeh, galama, i tu će mi nedostajati tvoji ponekad provokativni izazovi nekim konstatacijama, i tu... nedostajat će mi predivne slike uhvaćene tvojim okom koje trenutak vremena, svemira, smještaju u jedan mali okvir i govore... govore cijelu knjigu.....
Znam da ćemo ostati povezani, znam da nećemo zalupiti vrata jer... imamo mi i neke planove... prijateljske, molim lijepo da ne bi ko što pomislio! No, bez obzira na to... nedostajat će mi makar i tihi odlazak u tvoj dom... ali, jedno znam... vrijeme liječi sve rane... tako si me i ti učila.... , i kada one pricjele, kada ostanu tek ožiljci, sve će biti, gledano iz drugog kuta, puno jasnije.... a do tada, dok te ponovo prsti ne zasvrbe... do tada vjerno ću čuvati ove blogo uspomene...a ove druge... s druge strane bloga, siguran sam, i dalje ćemo produbljivati... jer, prijatelji ne odlaze.... ne vraćaju se... oni uvijek ostaju!
A do ponovnog susreta u editorskim vodama ... jer, ove druge ćemo imati i bez editora... kako si i sama rekla, neka su poznanstva prerasla u prijateljstva a neka od njih prerasla su i granice editora... dakle, do ponovnog susreta u editorskim vodama... šaljem onu našu, največu...:! 
Post je objavljen 14.03.2013. u 21:07 sati.