smotani

petak, 29.03.2013.

ne prepoznajem se.....

Zadnjih dana... često, vrlo često....misli završavam sa...“ne prepoznajem se..:“... ali, ne... ne samo misli.... Iako su promjene bile vidljive i prije posljednje kontrole, iako sam, negdje u dubini sebe..... osjetio te, pozitivne promjene, ipak.... nakon spomenute kontrole kao da sam... eksplodirao.....u svakom pogledu.... I dalje, bez imalo grižnje savjesti, ili nekog zova..... iz neke navike smotam koju cigaretu puncu ... i ne, niti jednom, još nije u meni se probudila neka želja.... nije me zasvrbila u ruci da ju zapalim....i, iskreno...... makar sam tome svjedok.... ne prepoznajem se....... Odricanja nekih delicija... koje to možda u pravom smislu riječi i nisu ali koje su mom nepcu i želučeku nosile posebne okuse, doživljaje.... u početku ... sa podosta „muke“.... prerasla su u neki svakodnevni ritual u kojem, bez imalo poroka ili neke drhtavice.... zbijam šale i uživam u onom povrću na lešo, piletini na sto načina... a čak.... čak sam počeo jesti i puretinu o kojoj nikada do sada ne bi mogao spjevati jestive stihove.... ne prepoznajem se.... Pjesma kojom je uvijek ispunjen ovaj dom sada kao da pjeva neke veselije note... .sada i sam ponekad odabirem muziku.... nakon čega.... ne rijetko.... dobijem i jedan ispunjen osmijeh punice.... koja svog „sineka“ čita ko otvorenu knjigu.... i dok mi se čini da je ona sva slova ove knjige pročitala, dok ponavlja neke dijelove ne bi li mi neko gradivo „utuvila“ u glavu.... ja.... ne prepoznajem se....... Možda, nakon jednog vrlo kriznog... što zdravstvenog, što inog stanja..... postao sam kao neki zaigrani klipan.... koji se vraća u neke dane za koje sam zaboravio kako izgledaju, za koje sam zaboravio kako znaju biti topli, nježni a opet toliko „agresivni“ za svaki novi dan..... da jednostavno.... sjednem na čarobni tepih...i letim..... letim plavetnilom predivnih proljetnica koje nikako da nađu svoje mjesto pod suncem...ali, navijam za njih dok se probijaju kroz... nadam se... posljednji snježni pokrivač.... jednostavno...ne prepoznajem se... Pa... kad sam već i kod tog snježnog pokrivača.... ovaj posljednji.. donio mi je mali muskulfiber u nogama....... mali kolaps u prometu, malo prtina po ulicama, malo mokre noge... jer.... u proljeće se ne nose buce..... a ja... ja sa osmijehom.... po malo smrznut od vjetra koji kao da je nježno hladio tijelo i „štitio“ od topline koja isijava iz mene.. , mažem noge konjskom kremom.... skačem ko pravi, preporođeni trkač..... samo što nisam počeo rzati od sreće..... već sam zapjevao..... i čudim se.. .samom sebi... ne prepoznajem se Čini mi se da sam se negdje izgubio... negdje je nestao onaj moj Smotani....... prilazim ogledalu..... i pratim koji je to odraz u njemu... lice... ono je moje.... ali.... ali ovaj osmijeh koji ne silazi sa usana... čije je to?... prilazim prstima... pipam..... osjećam te prste dok u ogledalu provjeravam.... jesu li to ti... „osmijeh tragovi“?... jesu.... gledam i čudim se.... ne prepoznajem ih...... i dok sam proučavao taj lik u ogledalu... primijetio sam neke čudne oči... ne, to nisu moje oči... ove su bistre, nisu mutne... ove kao da gledaju daleko, daleko naprijed.. .a moje... moje nisu ni tri centimetra ispred sebe vidjele..... ma... čekaj... a ovaj odsjaj.... jel to od suza.... ? ako je... ipak, ipak ima nade da sam to ja.... .ali... gledam... gledam i ne prepoznajem te oči..... nisu... nisu to suze od tuge... ovo su suze od sreće.... čije su? Moje?..... ne prepoznajem se.... I dok se ja štipam, proučavam, uspoređujem.... osjećam da se u meni nešto lomi, nešto stvara..... da sam znao kakvi su efekti, učinci ovih zahvata daleko bih se ranije prepustio im.... ili.... ili oni i nisu pravi krivci za ovo stanje? Jesu.... nisu....ima toga još....ne znam....ili...ili ipak znam? Ali dok okolina uživa u ovom, konačno, ne zamišljenom, ne namrgođenom, ne „lutajućem“ klipanu.... ja... ja polako upoznajem ovo novo „lice“, ovog novog Smotanog.... koji, čini mi se.. .sad se mota na neki ljepši, pjevniji, vedriji način..... koji kao da svaki dan smišlja neku novu nepodopštinu kojom iznenađuje... ne samo sebe..... , koji.... čini mi se.... ide nekom novom ulicom... lijepo obasjanom..... širokom...... u kojoj je svaki ples...... dozvoljen..... i, dok ga upoznajem..... sve tiše izgovaram.... ne prepoznajem se..... i prepuštam se ovim valovima po kojima, čini mi se, uspijevam jako, jako dobro surfati....... Doista..... ne prepoznajem se....... a možda.... možda to i ne želim..... prepuštam se nekom novom smotanku koji kao da je jedva dočekao priliku.... potisnuti onog starog..... i podsjeća me.... jako me podsjeća.... na onog od prije više od deset godina..... malo je stariji... ali, ni malo ozbiljniji, ni malo pogrbljeniji...naprotiv... čini mi se da je neki novi eliksir..... u ovom.... novom Smotanku..... eliksir sagrađen od reda tableta, reda discipline, reda samokontrole ( bar u nekim stvarima) i.... nikako baš nikako ne smijem zaboraviti..... nekoliko redova ljubavi.... koji je ovo... predivni „složenac“....... njega.... njega već....prepoznajem....

- 14:46 - Komentari (39) - Isprintaj - #