smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

ponedjeljak, 31.10.2011.

sa bojama jeseni...

350

Malo mirniji tjedan, iako, još uvijek, malo nervoze, neizvjesnosti, nedorečenosti... nekako mi se čini da sam lakše podnosio prethodno razdoblje...presing, forcu.... nisam stigao o ničemu razmišljati i to je, očito, imalo i dobre strane. Sada, u malo lakšem tempu...u jednoj drugoj forci nadoknađivanja nekih zaostataka, uhvatim se kako malo otplovim u mislima u neke situacije koje bi, da je bilo normalnih uvjeta, puno više ostavile traga...ali, sada kao da se tiho vraćaju i podsjećaju da nisam s njima raščistio..... neki osobni šokovi koji su me, početkom ljeta, dohvatili nisu nestali...samo su malo potisnuti... a sada kao da isplovljava misao...baviti se njima ili ne – nikada nisam volio ostaviti stvari neraščišćene i nekako, sve više sam sklon prihvaćanju jednog razgovora....koji, neće donijeti nikakav boljitak – ali, ponekad mi je i dovoljno samo čuti razloge, porive.....zašto neko misli da smije „čitati“ moje misli i prevoditi ih...kako se ispostavilo na, za mene najgori način.... jednostavno, nisam nikada volio ostaviti nedorečene stvari.... i želim, makar uzrok mojem velikom fjasku, pojasniti... ne, nisam siguran da li ću ga shvatiti i razumjeti.......no, to sada i tako nije važno..jer, posljedica tih „čitanja misli“ bila je za mene jedan veliki korak unazad...ali i znak da ostanem dovoljno udaljen ma kako to ne bi htio....jer, teško je shvatiti kako neke situacije, ma kako možda nekome izgledale glupave, mogu ostaviti gorak okus i veliku bol..... dakle, u ovom sam tjednu donio, makar jednu, važnu odluku.... ne, ne vjerujem u nikakvo pomirenje i prelazak preko svega...ali, nakon dugo vremena, odlučan sam da barem neke stvari dovedem do kraja...makar to bio i konačan kraj nečega što ni u snu nisam mogao pomisliti....sa nekima sam se, koji su isto ostali i te kako povrijeđeni tom situacijom, barem nastojao, oprostiti na ljudski način...ali, čini mi se da se onaj gorak okus samo pojačao...i, mrzim takve "oproštaje".....
Osim ove, za mene dosta hrabre odluke, odlučio sam i posvetiti malo vremena sebi.... već neko vrijeme me zub pomalo kljuca...i, znak je to da treba posjetiti zubara.... i dok sam, kao i svaku svoju odluku, previše vagao i razmišljao, tražio slobodnog vremena...zub se, ko klincu, počeo klimati.... sve dok nije , sredinom tjedna, bol bila nepodnošljiva..a klimanje....baš kao nekad mliječni zub... i dok sam se ja dogovarao kada zubaru.....zub je, tiho i jednostavno, skliznuo iz svog ležišta – dobro, nije baš bilo tiho....zubo ma super.... naravno da sam ga zamotao i stavio pod jastuk da provjerim one priče od malena.... o zubić vili.... iako i sam i sam glumio zubić vilu kumici.....nešto me ipak vratilo u djetinstvo.... i, morao sam ponoviti proceduru .... ujutro sam, sav ozaren, provirio pod jastuk... očito nije stigla ovu noć....imala je puno posla..... i tako, ostao sam bez kutnjaka..... jedan više, manje.... no, ipak nisam odustao od, makar kontrolnog, pregleda......naručen jesam....sad samo da nema puno posla – rađe bi samo na kavicu....

350

U laganoj jurnjavi i nekim praznim hodovima uspio sam do placa po zelje...zadnji je čas za kiseliti ako mislim za Novu jesti sarmicu od svog kiseliša..... i, uspješno sam danas i to odradio...thumbup

Vikend je.... naravno vrijeme koje sam proveo na ranču... treba polako kućicu pripremiti za zimu, ostaviti „papicu““ mišekima ako se uspiju negdje provući....jer, ipak, zimi idem rjeđe....konačno, vrijeme je malo i neke stvari doma napraviti, malo se družiti s kumicom...i kumićem.... koji će, ma vidi ga što raste, za niti dva mjeseca, biti godišnjak.... super.... sad bu taman za žnjaranje kad ja imam više vremena .....wink
I dok sam do kraja obavio, prošlog tjedna započeto, frezanje uživao sam u mirisima prirode koja u ovo, jesenje doba, ima jedan poseban miris..... i boje... boje koje je teško i aparatom zabilježiti ali boje koje su me toliko opile....


350

350

350

350


Da sam jedva primjetio najezdu bubamara....dobro, jesu slatke...ali i štetočine su.... malo sam im pokazao da dobrovoljno odu...ali, nema više dobrovoljaca..... morao sam primjeniti malo drastične mjere...a ko mi kriv.. ljetos sam kao neki voajer proučavao kako se pare i time se i ovdje hvalio...e pa smotani sad lijepo...mijenjaj pelene...belj

280



- 20:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.10.2011.

vikend olakšanja :)

350


Juhuuu... mislim da sada, konačno, mogu malo odmoriti ... doduše, ne mogu uzeti godišnji, ali, vjerujem, bit će vremena i za, kao prvo, nekoliko dobrih poslijepodnevnih odmora, a onda jedan jurišni pohod po stanu.... mislim da mi stan nikada nije bio u većem neredu nego sada...nije baš da se imam čime hvaliti, ali, nekako mi je lakše jer imam dobro opravdanje.... pa nikad me nije ni bilo doma ( istina, a ko je onda napravio ovaj krš? bang)
Iako sam, u ovoj gunguli, previdio da jedna tužna godišnjica mog života pada u subotu pa smo dogovorili druženje.... od njega nisam odustao.... sa Sanjom sam u petak razgovarao, ispričao joj najnovije vijesti ....prisjetio se mnogo čega ...osjećao sam se drugačije nego prethodnih godina.... i nije baš da mogu te osjećaje opisati.... kada sam s njom razgovarao o nekim osobnim stvarima kao da sam osjetio njezin dodir...kao da sam čuo njezine riječi.... riječi sreće jer i ona vidi da se krećem nekim drugim putem.... možda sam to i umislio, ne znam, ali, prvi sam se puta osjećao ispunjen nekim probuđenim ali pomalo zaboravljenim osjećajima....znam, znam da je i ona to osjetila i, siguran sam da sam dobro čuo njezine riječi.....
Polako je padala noć dok sam, u svom škodilaku, dojahao na viksu.... prva stvar koju sam napravio bila je, naravno, paljenje peći..... natrpao sam drva i otvorio joj „ventile“ da čim prije malo zagrije ledenu kuću..... a ja, da bi se zagrijao, jurišnički sam se spremio na pripremu paca i ostalih đakonija za subotnje druženje..... više ni sam nisam bio siguran ko sve dolazi... jer, jedna je prehlađena, drugoj djete kuri..... , ali, vidjet će...ko dođe, dobro je došao..... ovo je onaj vikend kada označavamo gongom jedno lijepo razdoblje ali i period puno pojačanog ritma.....i što nas je više, siguran sam, bit će više dogodovština za pamćenje.....za naše „dnevnike bisera i „radikalnih izjava“ ( ovaj dio „radikalne izjave“ dodan je našem dnevniku bisera nakon mojeg prvog davanja otkaza i monologa kojeg, na kraju, više niko nije ni slušao..blabla)
Dok sam sve pripremio i kuća se polako zagrijala a ja sam uživio u mirisu drva koji je mazio moje, sad već porozne, sinuse.....no, ne kukam.... klin se klinom izbija...a preda mnom je ipak vrijeme opuštanja koje će me...ili baciti u krevet ili, ipak, zadržati na nogama....smučko sam si vitamine, skuhao čaj i... polako ubacio u vodoravan položaj.....treba se ujutro ranije diči...jer, bez obzira na feštu, planirao sam nešto i napraviti....
Svitanje u ovo jesenje doba, ima svoje posebne čari.. iako maglovito jutro nije bilo hladno.

350

ni jagode se ne prepuštaju vremenu....sretan


350


Odmah sam se primio čupanja preostalih biljaka iz dijela vrta kojeg sam imao namjeru prefrezati ..Zemlja, malo namočena, bila je taman za te aktivnosti .... bacio sam se na posao dok ekipa ne stigne..... nije baš da je lako išlo, ali, odradio sam dio planiranog ....yes
Ekipa je počela, naravno dozirano, pristizati iza jedanaest sati... pristiglo je i hrane u obilatim količinama pa sam si nekako mislio...ima li potrebe uopće raditi planiranu klopu? No, galama i dernjava upozorila me da ima puno gladnih usta.... naime, ovih mjeseci, od suludog tempa, nekako smo i svi neredovito jeli.... uglavnom suha hrana je bila glavni jelovnik...i naravno da smo svi željni kuhanog...a uz nas i obitelji mojih cura... doduše, neki dobri dečki...kao „mamin“ tatek, često nam je u sitne sate, znao donijeti neki lagani čušpajz za okrijepu...a to se ne zaboravlja...zato, po njegovoj želji bio je na repertoaru i domaći picek ( upravo mi je sused donio moju jesensku narudžbu) pečen u rolu sa krumpirićima.... naravno, bila je i pileća juha sa svim travama i povrćem iz mog vrta..i znao sam da ću u njoj uživati.... cure su, dakako, u svojim protvanima donijele brdo kolača, štrudle...a ja ko ja, morao sam, za svaki slučaj ali i za neplanirano iznenađenje nešto iskemijati... naravno, najlakše i najbrže gotovo..puding.... po količinama pića koje su iznosili iz auta zaključio sam, prije nego je počelo, ovo će doista biti fešta opuštanja....
I, bila je.... osim malih razonoda, pa i laganog nogometa ili hrvanja kako li se to već zove, bacili smo malo pikado i nezaobilazni čovječe ne ljuti se...a, kada su se pojedinci naljutili ... naravno, na mene..odvojili su se i bacili remi....
Iako su mi misli povremeno vrludale, iako sam često pomislio na dan prije devet godina, na sve detalje toga dana, ipak sam, uz predivno društvo dan proveo na jedan, posve drugačiji način od prethodnih godina.... prisjetili smo se svi nekih lijepih dana, nekih komičnih situacija, i, sa ponekom suzom u očima, na predivni način prisjetili se moje Sanje.... siguran sam da je i ona, ove godine prvi puta, sa onim nježnim osmjehom i predivnim očima sve pomno pratila sa mojom majkom....i osjećam da su bile ponosne na mene.... kiss
U tim igrama, prisjećanjima, ćakulama, i, naravno, klopi, noć je prebrzo došla.... jedan dio ekipe nas je napustio zbog nekih današnjim obveza, a ostatak, naravno, podijelio krevete, i one priručne, i rasporedio se po kući....no, nismo, nismo tako brzo legli...ovo je bila tek taktička razrada gdje će ko i s kim..... naughty
Krenula je ona naša poznata zezancija ali i prebiranje po prošlim mjesecima... kako je lako sada, nakon svega, opušteno razgovarati, smijati se nekim brzopletim potezima i izjavama...ali, najveće zadovoljstvo u nama budi uspješno odrađen zadatak i jedna činjenica da smo, ma koliko su svi sumnjali u nas, gubili nadu u nekim trenucima, odradili sve čak i bolje nego smo, prije početka svega, i znali....puno smo u hodu naučili...puno surađivali, i, siguran sam, da nismo bili takav tim....rezultat ne bi bio ovakav i, da nismo takvi, siguran sam da bi se svi popreko posvađali i ne bi, ne bi bilo ovog slavlja...doduše, nama nikad nije trebao razlog za slavlje već samo...pogled i vrijeme.... mislim da smo ovaj vikend malo ispuhali svoje ventile, konačno se normalno razgovarali, bez rokova i pritisaka, konačno se opustili..do te mjere da smo čak i zaplesali a ja, opet sam ( nešto često u zadnje vrijeme) zasvirao.... dok je „mama“ kao iznenađenje izvadila sintić iz auta kao nehajno sam provalio „šteta što nemam gitaru..“ njezin smijeh značio je samo jedno.... „imam ja, ponijela sam....sad se primi posla...“ nije pomoglo ni „nije moja, bojim se da malom ne raštimam....“ zajedno smo, nakon dugo vremena, napravili mali koncert.... dobro, ja sam malo falšao, malo sam dodao svojih začina, ali, .... baš, baš je bilo lijepo, pred svitanje, u toploj kući u kojoj je odzvanjao smijeh, pjesma, prštalo toplo i iskreno raspoloženje, konačno leći i malo, barem malo sklopiti oči..... ostati u svome miru, i u večernjoj molitvi, zahvaliti životu, zahvaliti svima kojima sam okružen i onima koji više nisu uz mene ali i onima koji će biti..... zahvaliti i na svakoj suzi, brizi ali i na svakoj radosti i danu..... sa vjerom u dane koje dolaze...... rolleyes
Danas smo se, nakon lagane i mirne jutarnje kave, razbacali i pospremili sve tragove zločina.... neki su se žalili na glavobolju...ali, tako je to kad prehlada načne..a neki, opijeni jučerašnjim danom i dobrim dijelom noći poželjeli su produžiti vikend.....ali, koliko god bilo kratko bilo je slatko.... sada nastupa nova era..... a prvi dio nje je...srediti stan.... no, ipak ću još malo uživati u malom opuštanju.... smokin





- 21:18 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.10.2011.

ipak... :)

Još jedan vikend na izmaku... i tjedan prepun iznenadnih obrata....nut

Nama, meni, kao da je sudbina predvidjela da „zadnji tjedan“ dođe sa malom odgodom...ipak, iskreno se nadamo da je ovaj koji predstoji....baš taj, zadnji buran, trnovit.... No, kako je plan bio odavno predviđen, sa svim eventualnim odgađanjima, ipak, ni najteži pesimisti nisu pomišljali da se neće ostvariti... naravno, osim mene... no, priznajem, žao mi je što sam i ovaj puta bio u pravu...ali, što je tu je... idemo po taj zadnji uzdignute glave. U ovoj smo gunguli svi nešto previdjeli... planirali smo za vikend malo druženje, malo opuštanje kod mene na ranču.... kad, krajem tjedna, stiže poziv..“dobro, papci jedni, dolazite li vi ili ne?“ Malo sam zbunjeno gledao u slušalicu ... „OK, znam da smo papci, to si i sami govorimo, ali, zakaj bi trebali doći?“ ... par sekundi tajca i njena „poznata galama“ „pa Kiki, magarče jedan, pa nije valjda da ste svi zaboravili? Za tebe mi je jasno...ali, ona kokoš?!“ gledao sam malo zbunjeno po zidu i brojao pauke.... ova umiljata dijeljena su u našoj komunikaciji bila nešto poput „kako si dragi prijatelju“ pa me nije iznenadila, ali, iznenadilo me da je i „kokoš“ nešto previdjela ... „mama“ koja nikada ništa ne previdi, koja se uvijek sjeti svih rođendana, imendana..... pogledao sam jednim velikim upitnikom prema njoj i zaustio „čuj, kokoš jedna, kaj smo zaboravili?“ naravno da je odmah znala ko je na fonu jer, njena i naša omiljena Riječanka, ovaj joj je nadimak dala jednom davnom prigodom i, naravno, od milja rofl... pogledala me, raširila oči „Isuse, Kiki.... bate, pa tulum je u petak!“ dok smo se svi međusobno izdogovarali i podsjetili, shvatili smo da smo zaboravili na tulum u petak u Rijeci.... draga Primorka odlazi u mirovinu...aaaaaaaaa...... brzo sam završio razgovor i rekao da ćemo se javiti za par minuta. Prvo smo se svi dobro gledali, čudili, gledali u kalendar .... s nevjericom... pa kad prije?? Kad je zakazala taj tulum bilo je „ma imamo fore preko mjesec dana...:“ a ono... pa to je sad!!! Brzinom munje smo se svi okupili koji smo još tu preostali, nazvali ekipu koja je već prešla na druge poslove....i, u roku pet minuta smo znali sve...pardon, one su znale sve...IDEMO.... a ja? Ja ne bi išao... kažu da će bura a ja sam, još uvijek, i bolestan a i bome pokoji dan pod temperaturom...... dobro, očito se moje molbe ne broje... toplo se obuci, slojevito i ne zahebavaj! OK, znači...idem i ja..... thumbup
Poklon smo već odavno kupili samo je još trebalo organizirati cvijeće.. na brzaka sam i taj detaljčić sredio.... i , u petak, poslije posla... juriš u naše lijepo Primorje.... došli smo oko šest sati u pansion gdje ćemo, poslije, prespavati... malo se osvježili – ovo ne treba shvatiti doslovno već „zgrijali“ jer je tak lepo puhalo da sam, već po dolasku, za svaki slučaj, navuko zimsku jaknu..... od viška ne boli glava.... pogled prema Kvarneru i nije bio onakav kako sam navikao, ali znam...eno ga tamo...sretan


350


Nakon što smo iskrcali stvari lagano smo krenuli...i, po putu prema restoranu, skužio sam da nisam primjetio poklon... pitam „mamu“...a ona se opali po onoj čelenki.... „jebate, okreći se, ostalo mi u sobi“...eto, još jedan dokaz zašto ju je njena draga Primorka prozvala „kokoš“ ... no, bez panike, bez nervoze, sa puno smijeha, izvršili smo zaokret i konačno došli do cilja.....
Eh, kada vam je neko drag.... onda, onda i ovi trenuci postaju izuzetno sjetni, pomalo stresni i pekmezasti... ipak, bio sam siguran da zbog iscrpljenosti neću osjetiti neke od tih detalja.... naravno, prevario sam se.... kako sam prvi od naše ekipe ulazio...jer, trebalo je slavljenici uručiti cvijeće..... kad sam ugledao dragu Primorku nešto me steglo u grlu....ma, to je samo prehlada.... kada je prišla pokušao sam sa nekim svojim pošalicama.....ali, onaj pogled, ona maglica u njenim očima i „hvala vam, bez vas mi ovo ne bi bila lijepa večer..:“ ...i meni su malo zamaglile pogled.... jedan veliki zagrljaj, stisak, potvrdio je sve godine poznanstva, druženja, ali i predivnog zajedničkog rada cry.... uf, brzo sam se pobjegao pozdraviti sa ostalima da se poprav ne prepustim osjećajima..... nakon što smo se svi kriš kraš ispozdravljali, izljubili, zasjeli smo za stol.... počela je večer koju ću jako dugo pamtiti.... dok su se obavile one obavezne ćakule i pohvale, oproštaji na „nivou“, prepustili smo se svakojakim razgovorima... a u mene kao da je neki vrag ušao.... premor koji je u nama kroničan kao da se tu večer negdje sakrio i osim podočnjaka ništa nije odavalo da smo „malo drugačiji“... .smijeh, poneke suze, ali i predivna prisjećanja najsočnijih detalja prethodnih oko dvadeset pet godina bilo je nešto što je uvelike ispunilo večer...istina, nekako mi se čini da su me pokušali poštediti nekih mojih bisera...ali, nisu mogle izdržati.... zaključio sam da sam imao strašno puno bisera kojih se ne sramim već se njima ponosim...jer, ima li veće sreće od pogleda na iskreni osmijeh pri prisjećanju na neke i moje ali i svih naših provala... jedino, malo je „bolno“ toliko se smijati .... svirao je neki bend i baš smo se osjećali ugodno, opušteno...do te mjere da sam, nakon dugo vremena, okuražio se u „javnosti“ zaplesati... pa valjda će noga izdržati barem jedan ples sa slavljenicom..... jer, ako izdrži jedan, poslije nema frke.... kukat ću sutra kako me boli..... dakle, mislim da ću kukati... jer, izdržao sam prvi, drugi....... ma ko je više brojao.... bilo je oko pet sati kada sam, pomalo začuđeno, konstatirao...“ a zakaj smo mi rezervirali sobe? I, drage moje, kad vi mislite krenuti doma?“ skoro sam batina dobio na to pitanje... ali, stoički sam podnio sve kritike....blabla oko šest smo, konačno, počeli se pozdravljati.... ma ne, ostao bi ja još..ali....
U deset smo već bili naspavani i spremni za polazak... naravno, iako je bilo vjetrovito ( manje nego prethodnog dana) sišli smo u Opatiju na kavu...pa morao sam izbliza vidjeti more ove godine.... morao sam ga dodirnuti, okusiti...moralo me je svojim prstima dodirnuti....ipak sam vidio i osjetio more ove godine rolleyes



350


Uvalio sam se u fotelju, zažmirio.....i slušao tu buku vala....sunce je lagano mazilo moje lice a povjetarac kao da je one kapi nježno širio po licu, umivajući me..... da, u tom uživanju sam skoro i zaspao.....pljuštale su ideje da idemo u Lovran na marunijadu....a ja sam mudro šutio i uživao.... ipak, krenuli smo kući..... treba izdržati .... i, krenem ja...a moje biserke u jedan glas... idemo starom cestom.... pa dobro, ja bum platil cestarinu škrtice jedne.... a ne, nije zbog toga..... i, brzo smo odlučili da ćemo poći starom cestom...uvijek smo u nekoj žurbi, uvijek jurcamo...ajmo bar u povratku polako...uživati u ljepoti Gorkog kotara..... i, naravno, poslije sam shvatio, janjetini....njami one su odlučile a ja se moram prilagoditi.. .to se zove demokracija...

350

jedino, nije mi jasno di im stane sva ta klopa...... naravno da sam doma došao oko osam sati... dok sam ih sve razvezao.... pomalo umoran ali nadasve sretan.... prošao je još jedan tjedan, jedan predivan vikend...i, nadam se da će slijedeći biti taj kojeg dugo čekamo....vikend na kojem ćemo jednim lijepim druženjem označiti još jedan kraj....kraj našeg zajedničkog rada i početak jednog novog druženja... drugačijih iskustva ali uvijek iskrenog i nadasve odanog...( sad i ja, vječiti pesimista i oprezničar u rokovima mislim da je to taj tjedan.....)

Ova pjesma ima jednu posebnu priču...i vezana je uz ovu ekipu.... naravno, otpjevali smo je nekoliko puta na večeri, izveli svoj performans...i prisjetili se davnih...doista davnih dana.... ( jedino mi jikad neće biti jasno zakaj uvijek pamte samo moje bisere? )



- 20:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.10.2011.

ipak lijepi vikend :)

Što reći? Morao sam se malo sakriti u svoje misli..... vrhunac panike je tu a ja, kao da se ništa ne dešava... polako i smireno, uzimam svoju pauzu, petnaestak minuta, i olakšavam stres prebirući po mislima.... tak i treba.... još malo i pakao je iza nas....kreće prvi krug čistilišta sa, ipak, puno mirnijim i manje stresnim situacijama (mislim da je meni stresa dosta do kraja radnog vijeka) – barem ja to tako vidim.. i želim vjerovati u to....već da mi vrate moje vikende, sretan sam...a vidim ih već...mirišu.... osim jeseni miriši i moj smiraj..... tako sam razmišljao sredinom tjedna... a onda.... nagli zaokret... sve se nešto ispremešalo, sve se nešto čeka...i, rezultat, meni svojstven u takvim, nedorečenim, kaotičnim situacijama..., u petak sam, poslije posla, zbriso na ranč... odustao sam od radnog vikenda jer mi se i tako čini da bi samo trebao pomagati onima koji uvijek „puno rade“..i zato, moja ekipa i ja, odlučili smo...vikend će biti naš!

I tako, u petak nakon gonga, svi smo pobegli na Hladno pivo... neki na koncert Hladnog piva a ja sam pobjego u malo pothlađenu kučicu na mlačno pivo sretan grlo, temperatura, sinusi ... vjerni su pratitelj već danima i nemam pojma kak stojim na nogama....ali, čim sam ugledao svoju „divljinu“...sve je prošlo.....No, ja ne bi bio ja da u sred ove drame sve skupa malo ne začinim.... ne, ne.... nije mi ipak trebao pejs mejker...ali, neka pipa na nosu, dobro bi došla nut uvijek se pitam otkud ti sinusi cure.... ali i to je, nadam se, u prolaznoj fazi...i, čini mi se da će odjednom sve sjesti na svoje...a koliko sam čekao, nekak si mislim, pa neka, bilo je i vrijeme.....
Ipak, uvijek se nađe, makar sekunda, za svoje gušte....

Ovaj, iako malo prohladan i kišom započeti vikend proveo sam... na svoj način.... no do njega je trebalo izdržati. Cijeli je tjedan bio pomalo lud, napet... iskrice polako frcaju i samo se bojim na nešto ne upali ovu uzavrelu atmosferu.... iskreno, puno je trebalo strpljenja ne eksplodirati u nekim situacijama...ali, isplatilo se.... eksplodirali su drugi – kažu – izazvani mojom mirnoćom... i kaj bi ja sad? Trebal bi lupati glavom o zid? headbang No, nije baš da i u meni ne kuha...ali, ako niko drugi, a ono sam sebi, pripremim uvijek neka iznenađenja... naravno i ovaj ih je tjedan obilovao....a najupečatljivi je bio .... idem ujutro na posao, krećem prema autu.... prolazi parking majstor obilazeći i kontrolirajući naše „zonske vinjete“...i, kao i svako jutro, iako nikad nije isti, pozdravim ga..“dobro jutro, ima li posla...“ parkingmajstor, vjerojatno automatski, odzdravlja...ali i dodaje... ima, ima malo... a bolje bi bilo da nema mog posla.... udaljavamo se jedan od drugoga...prilazim autu.....kad... nešto je ispod brisača... sa nevjericom prepoznajem kaznu za parkiranje.... gledam i ne vjerujem.... pa imam godišnju kartu? Kaj je ovo? ... i dok mi još parking majstor nije predaleko otišao, zazovem ga... okrene se.... sastanemo se na pola puta...i pitam..“kak? pa imam godišnju kartu?“ ...gleda me u nevjerici... i pomalo začuđeno odgovara...:“da godišnju...ali, istekla vam je prije par dana“ ... češk, češk... pa kak sad... pa kak je tak brzo prošlo? Neki dan sam računal da imam još tri tjedna fore....... dakle, taj događaj promijenio mi je jutarnji plan.... ništa od kave, jurim u ZGParking po novu kartu...i, platiti kaznu. Dolazim na Kvatrić, kažem što želim...a ono „izvolite zahtjev za godišnju kartu a reklamacije su kod kolegice..“ ma koje reklamacije? Odem, smotan kakav jesam, na šalter držeći u jednoj ruci zahtjev za godišnju kartu a u drugoj kaznu.... platio bi ovu kaznu.... a ovo? pita gospođa gledajuć na moj zahtjev..ma, to mi je za godišnju kartu... previdio sam rok trajanja...OK... kaže ona i uzme moju kaznu.... nešto je otipkala na računalu...daje mi neki papir i „kad kupite kartu, vratite se..:“ ma kaj sad ona hoće? Pa ja samo hoću platiti kaznu... kriv sam.... OK, pomislim i ja... odem, ispunim zahtjev, kupim godišnju... druga gospođa uzme i onaj papir koji mi je dala prethodna.... i.... daje mi godišnju kartu uz komentar...sad idite gospođi na reklamacije... aha, sad tek mogu platiti kaznu... vratim se tamo, držim u ruci 50 kuna ( dnevna parkirna karta za moju zonu) i čekam.... teta mi vraća moju kaznu uz smiješak „ova će kazna biti poništena ali, dogodine pazite“.... moram priznati da, u današnje vrijeme kad te svi oderu di stignu, ovo mi se učinila kao jedna svijetla točka.... pa je i sam tjedan uz sve neprilike, zamirišao i malo vedrijim notama.....
Kako sam u međuvremenu pobrao jednu, poprilično jaku prehladu, kilavim se ko neki kilavac.... kad bi samo na nos mogao neku pipu ugraditi.... s temperaturom se nekako i nosim ali, ubi me ovo kihanje i nos.... no, i to će proći.... u petak je ratni plan pokazivao da će neki opako morati odraditi ovaj vikend..... nisam, iskreno, sebe nisam vidio u tome...jer, moji prethodni su bili i te kako radni..... pa sam, u petak, pomalo isprovociran okolinom, odlučio da ni kao podrška ne želim biti i ovaj vikend, u firmi....dobio sam podršku od svojih cura.....pa smo u petak, jurišnički nakon posla, jurišali na Hladno pivo.... neki u Arenu na koncert, a ja... ja na ranč u svoju oazu.... a baš sam odabro vikend... ne samo da je zahladilo nego me i kiša prala, gužva na cesti ( uslijed prometne) tako da sam, s prvim noćnim minutama, stigao na ranč...ali, ništa baš ništa mi nije moglo pokvariti moje naume..... a kako i bi kada me dočekaju ovako lijepi pogledi

350

350


Prvo sam dobro naložio peć, spremio klopu....i, uz tekmu i pivicu, proveo dio večeri ... doduše, bolje bi bilo da sam odmah išao spavati... nije baš da mi je trebalo to živciranje.... to je tak uvijek... rijetko gledam tekme....a onda požalim što sam gledao....
Subota je, naravno, izvukla me u obilazak.... ali i u male aktivnosti.... piljenje drva

350

branje radića, čupanje nekih, sada „dotrajalih“ nasada, lagano pripremanje zemlje za zimski san..... a navečer, ono ludilo od filma i Inspektora Kluzuoa i „Pink pantera“ zagrcnulo me nekoliko puta.... od smijeha... baš sam se nekako opustio i uz pucketanje vatrice uživao i u mirisu drva ali i toj jedinstvenoj toplini....

350

Danas sam, naravno, pobrao iz vrta što se pobrati dalo... brdo radića, malih paradajzeka, tikvica.....

350

350

Malo sam poredio ruže koje su, iako penjačice, ove godine poprilično nadrasle mene... uskoro će mi trebati lojtra za sređivati moju „ružinu boltu“

350

I dok sam tako šetao osjetio sam da me neko promatra.....

350

Ne znam da li je to ekipa mog Juniora...ali, svejedno, predivna maca koja je jedva čekala da se maknem kako bi se spustila niz drvo.... tako mala, a tako s visoka gleda....

350

350

Uskoro sam, polako, krenuo domeka.... pred kišu.... i dok sam prilazio gradu vidio sam da je ovdje pljusak već prošao...svratio sam kumici iskrcati joj, njoj najslađe, paradajzeke i jurnuo doma.....
Malo odmora i.... po meni, završni tjedan ovakvog presinga je preda mnom..... nakon njega.... ništa, baš ništa neće biti kao prije...... party




- 00:32 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 01.10.2011.

opet...petak :)

Da se ludilo nastavlja ne trebam ni govoriti.... malo su se neke stvari zakomplicirale, ali, svejedno...vidim kraj...i ja i cijela ekipa i... jedva čekamo... bit će još par dana udarno..i, baš sam pitao hoćemo li dijeliti udarničke značke? Iskreno, ne bi je volio osvojiti jer, moglo bi me onda zadesiti još ovakvih putešestija....pa si nekako mislim...a da se sad malo ... popiknem?
No, kako god kronično neispavan, kronično u nedostatku nekoliko sati dnevno za barem neka osobna zadovoljstva, ipak se nađe i malo vremena za ono što se mora.... a mora se, oooo i te kako se mora.... lijepo ispratiti suradnike na novi put... u mirovinu...i, ma kako god gungula, kao da su nam petkovi predodređeni za te stvari.... dakle, odmah sa gongom, jurišali smo na malo slavlje... nas desetak, tek odabrano društvo, našlo se u jednom malom restorančiću i uz malo ića, pića ali uz puno smijeha i poneke suze, dostojno smo, baš kako smo i dijelili radne klupe, ispratili drage kolegice. Priključile su nam se i rodilje – jer, pa kako bi to bez njih prošli? yes Konačno sam i vidio malog kumića nakon dugo vremena, objasnio mu da sam sada malo zauzet, ali da, za koji dan, krećem u nadoknađivanje propuštenog... gledao me onim okecama i dok se tajo pozdravljao sa ekipom, na brzinu mi je rekao....“grr paaaaa frrrr “.... pogledao sam ga iznenađeno.... zar stvarno? Nakrenuo je glavicu, namrštio se i bacio mi se za vrat... jadno dijete... morat ću brzo provjeriti zašto oni meni njega ljute? Moram priznati, iako je kratko ostao, kumić mi je početak večeri učinio predivnim.... već vidim da s njim ne bu lako... narazgovarali smo se, izjadali, čak mi je i pusu dao ( onak, poprav, zaslinil me ko veliki) ...a za rastanak, zgrabil mi je nos i pokazao da sam Pinokijo laze... pa jesam, slago sam ga već dva puta da ću doći...a ja mislio...ma kaj klinac razme... no, na greškama se uči, obećal sam, popravil se bum
Dakle, kad su svi „dotepenci“ i pratnja otišli, ostao je naš kružok.... desetak odabranih, desetak vjernih, desetak nerazdvojnih.... prisjetili smo se i davnih godina, nekih dogodovština od kojih mi i danas odmah posjedi neka vlas koliko su mi muke zadale ( a tek ja njima wink).... nevjerojatno je, ovako sa odmakom, prisjetiti se tih nekih događaja.... zbog njih sam nekoliko puta tražio da me smjene, zbog njih nisam bio smijenjen ( dok nije došao novi guzda) ali i zbog njih nikada nisam mogao otići iz firme...jer, ovakvu ekipu nigdje neću naći.... danas kad smo se raspršili a još i budemo, na sve strane, danas sam svjestan da je ovo bio najljepši radni period mog života i da ću ga sa puno ljubavi i nježnosti čuvati zauvijek.... smijeh koji je orio restoranom, u početku, izazivao je znatiželjne poglede okoline....no, poslije su se i oni „priključili“ sa jednim nježnim pogledom odobravanja... pa doista, u današnje vrijeme, ovo se rijetko viđa.... iako su lica puna podočnjaka, iako smo izmučeni, potrošeni... iako je vikend opet radni...i to malo žešće nego prošli jer...finale kuca na vrata.... nevjerojatna je ta energija koja se stvara kad smo na okupu.... zaključali smo sve ladice s problemima ovu večer.... tek pokoju smo na tren otvorili...samo u svrhu smijeha.... uživao sam...doista sam uživao.... do te mjere da sam pristao sa svojom Helgom izvesti našu poznatu „točku“...istina, zaboravio sam se u tom trenutku da nismo sami... da ima još gostiju oko nas..ali, kada je uslijedio smijeh i pljesak s okolnih stolova shvatio sam .... mislim da sam bil crven ko paprika od srama.... ali, očito ne za dugo...jer, treba se zahvaliti vjernoj publici..pa smo, moja Helga i ja, uz duboki naklon i smiješak, zahvalili publici... doduše, poslije mi je bilo malo... neugodno, ali, natrag ne mogu a naše su penzionerke zaslužile tu dozu smijeha.... i, iznenadio sam se kako smo Helga i ja zapamtili tu točku... dugo je nismo izvodili ali, uz štap koji je uvijek u autu, kao da svaki puta, sve savršenije, ponavljamo jednu spontanu situaciju kada mi je vjerni prijatelj bio baš taj štap...i kada sam dobio nadimak „her Flik“ i kada se u mom životu pojavila "moja Helga" rofl
Ostali smo...doduše, nisu se spremali najaviti fajrunt kad smo glamurozno najavili svoj odlazak.....ali, teško je rastati se... jer, već dugo se nismo ovako opušteno okupili...a trenutak je usijanja ... trenutak zvan kritična točka kojeg smo svi, jednostavno ili ne, zaboravili.... bili su to trenuci predivnog opuštanja koje je nahranilo naša, pomalo, iscijeđena tijela......
Danas je novi radni dan, novi radni vikend i to je bio jedini kočničar koji nas je spriječio zarondati do kraja, jedini moment koji nas je potjerao doma........ali, ima tome kraja, o... ima ..... doduše, malo sam se razbudio, malo su me pukle emocije, malo sam se prisjetio starih dobrih vremena...i nije baš da mi se spavalo... čak ni koja pivica nije pomagla u toj nemogućoj misiji... no, vrag po spavanju, za sve će doć svoje vrijeme... sada je najvažnije odraditi ovaj vikend, maksimalno uspješno, izdržati još koji dan...i... prepustiti se laganom opuštanju u koje iskreno vjerujem..... do te mjere da smo za petnaestak dana najavili novo druženje.... na mom ranču... kada ćemo, službeno, proslaviti sve promjene, nazadovanja.... ali i velika osobna napredovanja...jer, u cijeloj ovoj strci....ostali smo vjerni i dosljedni... ostali smo prijatelji i .... ljudi...a to, to je nešto što će me uvijek podsjećati... može ... može tako i tome treba težiti.....


Nije važno kakav je bio dan....

350

Važno je da se uvijek vratiš kući uzdignute glave!!





- 07:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #

< listopad, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....