smotani

nedjelja, 23.10.2011.

vikend olakšanja :)

Juhuuu... mislim da sada, konačno, mogu malo odmoriti ... doduše, ne mogu uzeti godišnji, ali, vjerujem, bit će vremena i za, kao prvo, nekoliko dobrih poslijepodnevnih odmora, a onda jedan jurišni pohod po stanu.... mislim da mi stan nikada nije bio u većem neredu nego sada...nije baš da se imam čime hvaliti, ali, nekako mi je lakše jer imam dobro opravdanje.... pa nikad me nije ni bilo doma ( istina, a ko je onda napravio ovaj krš? ) Iako sam, u ovoj gunguli, previdio da jedna tužna godišnjica mog života pada u subotu pa smo dogovorili druženje.... od njega nisam odustao.... sa Sanjom sam u petak razgovarao, ispričao joj najnovije vijesti ....prisjetio se mnogo čega ...osjećao sam se drugačije nego prethodnih godina.... i nije baš da mogu te osjećaje opisati.... kada sam s njom razgovarao o nekim osobnim stvarima kao da sam osjetio njezin dodir...kao da sam čuo njezine riječi.... riječi sreće jer i ona vidi da se krećem nekim drugim putem.... možda sam to i umislio, ne znam, ali, prvi sam se puta osjećao ispunjen nekim probuđenim ali pomalo zaboravljenim osjećajima....znam, znam da je i ona to osjetila i, siguran sam da sam dobro čuo njezine riječi..... Polako je padala noć dok sam, u svom škodilaku, dojahao na viksu.... prva stvar koju sam napravio bila je, naravno, paljenje peći..... natrpao sam drva i otvorio joj „ventile“ da čim prije malo zagrije ledenu kuću..... a ja, da bi se zagrijao, jurišnički sam se spremio na pripremu paca i ostalih đakonija za subotnje druženje..... više ni sam nisam bio siguran ko sve dolazi... jer, jedna je prehlađena, drugoj djete kuri..... , ali, vidjet će...ko dođe, dobro je došao..... ovo je onaj vikend kada označavamo gongom jedno lijepo razdoblje ali i period puno pojačanog ritma.....i što nas je više, siguran sam, bit će više dogodovština za pamćenje.....za naše „dnevnike bisera i „radikalnih izjava“ ( ovaj dio „radikalne izjave“ dodan je našem dnevniku bisera nakon mojeg prvog davanja otkaza i monologa kojeg, na kraju, više niko nije ni slušao..) Dok sam sve pripremio i kuća se polako zagrijala a ja sam uživio u mirisu drva koji je mazio moje, sad već porozne, sinuse.....no, ne kukam.... klin se klinom izbija...a preda mnom je ipak vrijeme opuštanja koje će me...ili baciti u krevet ili, ipak, zadržati na nogama....smučko sam si vitamine, skuhao čaj i... polako ubacio u vodoravan položaj.....treba se ujutro ranije diči...jer, bez obzira na feštu, planirao sam nešto i napraviti.... Svitanje u ovo jesenje doba, ima svoje posebne čari.. iako maglovito jutro nije bilo hladno. ni jagode se ne prepuštaju vremenu.... Odmah sam se primio čupanja preostalih biljaka iz dijela vrta kojeg sam imao namjeru prefrezati ..Zemlja, malo namočena, bila je taman za te aktivnosti .... bacio sam se na posao dok ekipa ne stigne..... nije baš da je lako išlo, ali, odradio sam dio planiranog .... Ekipa je počela, naravno dozirano, pristizati iza jedanaest sati... pristiglo je i hrane u obilatim količinama pa sam si nekako mislio...ima li potrebe uopće raditi planiranu klopu? No, galama i dernjava upozorila me da ima puno gladnih usta.... naime, ovih mjeseci, od suludog tempa, nekako smo i svi neredovito jeli.... uglavnom suha hrana je bila glavni jelovnik...i naravno da smo svi željni kuhanog...a uz nas i obitelji mojih cura... doduše, neki dobri dečki...kao „mamin“ tatek, često nam je u sitne sate, znao donijeti neki lagani čušpajz za okrijepu...a to se ne zaboravlja...zato, po njegovoj želji bio je na repertoaru i domaći picek ( upravo mi je sused donio moju jesensku narudžbu) pečen u rolu sa krumpirićima.... naravno, bila je i pileća juha sa svim travama i povrćem iz mog vrta..i znao sam da ću u njoj uživati.... cure su, dakako, u svojim protvanima donijele brdo kolača, štrudle...a ja ko ja, morao sam, za svaki slučaj ali i za neplanirano iznenađenje nešto iskemijati... naravno, najlakše i najbrže gotovo..puding.... po količinama pića koje su iznosili iz auta zaključio sam, prije nego je počelo, ovo će doista biti fešta opuštanja.... I, bila je.... osim malih razonoda, pa i laganog nogometa ili hrvanja kako li se to već zove, bacili smo malo pikado i nezaobilazni čovječe ne ljuti se...a, kada su se pojedinci naljutili ... naravno, na mene..odvojili su se i bacili remi.... Iako su mi misli povremeno vrludale, iako sam često pomislio na dan prije devet godina, na sve detalje toga dana, ipak sam, uz predivno društvo dan proveo na jedan, posve drugačiji način od prethodnih godina.... prisjetili smo se svi nekih lijepih dana, nekih komičnih situacija, i, sa ponekom suzom u očima, na predivni način prisjetili se moje Sanje.... siguran sam da je i ona, ove godine prvi puta, sa onim nježnim osmjehom i predivnim očima sve pomno pratila sa mojom majkom....i osjećam da su bile ponosne na mene.... U tim igrama, prisjećanjima, ćakulama, i, naravno, klopi, noć je prebrzo došla.... jedan dio ekipe nas je napustio zbog nekih današnjim obveza, a ostatak, naravno, podijelio krevete, i one priručne, i rasporedio se po kući....no, nismo, nismo tako brzo legli...ovo je bila tek taktička razrada gdje će ko i s kim..... Krenula je ona naša poznata zezancija ali i prebiranje po prošlim mjesecima... kako je lako sada, nakon svega, opušteno razgovarati, smijati se nekim brzopletim potezima i izjavama...ali, najveće zadovoljstvo u nama budi uspješno odrađen zadatak i jedna činjenica da smo, ma koliko su svi sumnjali u nas, gubili nadu u nekim trenucima, odradili sve čak i bolje nego smo, prije početka svega, i znali....puno smo u hodu naučili...puno surađivali, i, siguran sam, da nismo bili takav tim....rezultat ne bi bio ovakav i, da nismo takvi, siguran sam da bi se svi popreko posvađali i ne bi, ne bi bilo ovog slavlja...doduše, nama nikad nije trebao razlog za slavlje već samo...pogled i vrijeme.... mislim da smo ovaj vikend malo ispuhali svoje ventile, konačno se normalno razgovarali, bez rokova i pritisaka, konačno se opustili..do te mjere da smo čak i zaplesali a ja, opet sam ( nešto često u zadnje vrijeme) zasvirao.... dok je „mama“ kao iznenađenje izvadila sintić iz auta kao nehajno sam provalio „šteta što nemam gitaru..“ njezin smijeh značio je samo jedno.... „imam ja, ponijela sam....sad se primi posla...“ nije pomoglo ni „nije moja, bojim se da malom ne raštimam....“ zajedno smo, nakon dugo vremena, napravili mali koncert.... dobro, ja sam malo falšao, malo sam dodao svojih začina, ali, .... baš, baš je bilo lijepo, pred svitanje, u toploj kući u kojoj je odzvanjao smijeh, pjesma, prštalo toplo i iskreno raspoloženje, konačno leći i malo, barem malo sklopiti oči..... ostati u svome miru, i u večernjoj molitvi, zahvaliti životu, zahvaliti svima kojima sam okružen i onima koji više nisu uz mene ali i onima koji će biti..... zahvaliti i na svakoj suzi, brizi ali i na svakoj radosti i danu..... sa vjerom u dane koje dolaze...... Danas smo se, nakon lagane i mirne jutarnje kave, razbacali i pospremili sve tragove zločina.... neki su se žalili na glavobolju...ali, tako je to kad prehlada načne..a neki, opijeni jučerašnjim danom i dobrim dijelom noći poželjeli su produžiti vikend.....ali, koliko god bilo kratko bilo je slatko.... sada nastupa nova era..... a prvi dio nje je...srediti stan.... no, ipak ću još malo uživati u malom opuštanju....

- 21:18 - Komentari (23) - Isprintaj - #