smotani
subota, 01.10.2011.
opet...petak :)
|
Da se ludilo nastavlja ne trebam ni govoriti.... malo su se neke stvari zakomplicirale, ali, svejedno...vidim kraj...i ja i cijela ekipa i... jedva čekamo... bit će još par dana udarno..i, baš sam pitao hoćemo li dijeliti udarničke značke? Iskreno, ne bi je volio osvojiti jer, moglo bi me onda zadesiti još ovakvih putešestija....pa si nekako mislim...a da se sad malo ... popiknem? No, kako god kronično neispavan, kronično u nedostatku nekoliko sati dnevno za barem neka osobna zadovoljstva, ipak se nađe i malo vremena za ono što se mora.... a mora se, oooo i te kako se mora.... lijepo ispratiti suradnike na novi put... u mirovinu...i, ma kako god gungula, kao da su nam petkovi predodređeni za te stvari.... dakle, odmah sa gongom, jurišali smo na malo slavlje... nas desetak, tek odabrano društvo, našlo se u jednom malom restorančiću i uz malo ića, pića ali uz puno smijeha i poneke suze, dostojno smo, baš kako smo i dijelili radne klupe, ispratili drage kolegice. Priključile su nam se i rodilje – jer, pa kako bi to bez njih prošli?  Konačno sam i vidio malog kumića nakon dugo vremena, objasnio mu da sam sada malo zauzet, ali da, za koji dan, krećem u nadoknađivanje propuštenog... gledao me onim okecama i dok se tajo pozdravljao sa ekipom, na brzinu mi je rekao....“grr paaaaa frrrr “.... pogledao sam ga iznenađeno.... zar stvarno? Nakrenuo je glavicu, namrštio se i bacio mi se za vrat... jadno dijete... morat ću brzo provjeriti zašto oni meni njega ljute? Moram priznati, iako je kratko ostao, kumić mi je početak večeri učinio predivnim.... već vidim da s njim ne bu lako... narazgovarali smo se, izjadali, čak mi je i pusu dao ( onak, poprav, zaslinil me ko veliki) ...a za rastanak, zgrabil mi je nos i pokazao da sam Pinokijo  ... pa jesam, slago sam ga već dva puta da ću doći...a ja mislio...ma kaj klinac razme... no, na greškama se uči, obećal sam, popravil se bumDakle, kad su svi „dotepenci“ i pratnja otišli, ostao je naš kružok.... desetak odabranih, desetak vjernih, desetak nerazdvojnih.... prisjetili smo se i davnih godina, nekih dogodovština od kojih mi i danas odmah posjedi neka vlas koliko su mi muke zadale ( a tek ja njima  ).... nevjerojatno je, ovako sa odmakom, prisjetiti se tih nekih događaja.... zbog njih sam nekoliko puta tražio da me smjene, zbog njih nisam bio smijenjen ( dok nije došao novi guzda) ali i zbog njih nikada nisam mogao otići iz firme...jer, ovakvu ekipu nigdje neću naći.... danas kad smo se raspršili a još i budemo, na sve strane, danas sam svjestan da je ovo bio najljepši radni period mog života i da ću ga sa puno ljubavi i nježnosti čuvati zauvijek.... smijeh koji je orio restoranom, u početku, izazivao je znatiželjne poglede okoline....no, poslije su se i oni „priključili“ sa jednim nježnim pogledom odobravanja... pa doista, u današnje vrijeme, ovo se rijetko viđa.... iako su lica puna podočnjaka, iako smo izmučeni, potrošeni... iako je vikend opet radni...i to malo žešće nego prošli jer...finale kuca na vrata.... nevjerojatna je ta energija koja se stvara kad smo na okupu.... zaključali smo sve ladice s problemima ovu večer.... tek pokoju smo na tren otvorili...samo u svrhu smijeha.... uživao sam...doista sam uživao.... do te mjere da sam pristao sa svojom Helgom izvesti našu poznatu „točku“...istina, zaboravio sam se u tom trenutku da nismo sami... da ima još gostiju oko nas..ali, kada je uslijedio smijeh i pljesak s okolnih stolova shvatio sam .... mislim da sam bil crven ko paprika od srama.... ali, očito ne za dugo...jer, treba se zahvaliti vjernoj publici..pa smo, moja Helga i ja, uz duboki naklon i smiješak, zahvalili publici... doduše, poslije mi je bilo malo... neugodno, ali, natrag ne mogu a naše su penzionerke zaslužile tu dozu smijeha.... i, iznenadio sam se kako smo Helga i ja zapamtili tu točku... dugo je nismo izvodili ali, uz štap koji je uvijek u autu, kao da svaki puta, sve savršenije, ponavljamo jednu spontanu situaciju kada mi je vjerni prijatelj bio baš taj štap...i kada sam dobio nadimak „her Flik“ i kada se u mom životu pojavila "moja Helga"  Ostali smo...doduše, nisu se spremali najaviti fajrunt kad smo glamurozno najavili svoj odlazak.....ali, teško je rastati se... jer, već dugo se nismo ovako opušteno okupili...a trenutak je usijanja ... trenutak zvan kritična točka kojeg smo svi, jednostavno ili ne, zaboravili.... bili su to trenuci predivnog opuštanja koje je nahranilo naša, pomalo, iscijeđena tijela...... Danas je novi radni dan, novi radni vikend i to je bio jedini kočničar koji nas je spriječio zarondati do kraja, jedini moment koji nas je potjerao doma........ali, ima tome kraja, o... ima ..... doduše, malo sam se razbudio, malo su me pukle emocije, malo sam se prisjetio starih dobrih vremena...i nije baš da mi se spavalo... čak ni koja pivica nije pomagla u toj nemogućoj misiji... no, vrag po spavanju, za sve će doć svoje vrijeme... sada je najvažnije odraditi ovaj vikend, maksimalno uspješno, izdržati još koji dan...i... prepustiti se laganom opuštanju u koje iskreno vjerujem..... do te mjere da smo za petnaestak dana najavili novo druženje.... na mom ranču... kada ćemo, službeno, proslaviti sve promjene, nazadovanja.... ali i velika osobna napredovanja...jer, u cijeloj ovoj strci....ostali smo vjerni i dosljedni... ostali smo prijatelji i .... ljudi...a to, to je nešto što će me uvijek podsjećati... može ... može tako i tome treba težiti..... Nije važno kakav je bio dan....  Važno je da se uvijek vratiš kući uzdignute glave!! |
- 07:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||