Marketing
opet...petak :)
Da se ludilo nastavlja ne trebam ni govoriti.... malo su se neke stvari zakomplicirale, ali, svejedno...vidim kraj...i ja i cijela ekipa i... jedva čekamo... bit će još par dana udarno..i, baš sam pitao hoćemo li dijeliti udarničke značke? Iskreno, ne bi je volio osvojiti jer, moglo bi me onda zadesiti još ovakvih putešestija....pa si nekako mislim...a da se sad malo ... popiknem?
No, kako god kronično neispavan, kronično u nedostatku nekoliko sati dnevno za barem neka osobna zadovoljstva, ipak se nađe i malo vremena za ono što se mora.... a mora se, oooo i te kako se mora.... lijepo ispratiti suradnike na novi put... u mirovinu...i, ma kako god gungula, kao da su nam petkovi predodređeni za te stvari.... dakle, odmah sa gongom, jurišali smo na malo slavlje... nas desetak, tek odabrano društvo, našlo se u jednom malom restorančiću i uz malo ića, pića ali uz puno smijeha i poneke suze, dostojno smo, baš kako smo i dijelili radne klupe, ispratili drage kolegice. Priključile su nam se i rodilje – jer, pa kako bi to bez njih prošli? 
Konačno sam i vidio malog kumića nakon dugo vremena, objasnio mu da sam sada malo zauzet, ali da, za koji dan, krećem u nadoknađivanje propuštenog... gledao me onim okecama i dok se tajo pozdravljao sa ekipom, na brzinu mi je rekao....“grr paaaaa frrrr “.... pogledao sam ga iznenađeno.... zar stvarno? Nakrenuo je glavicu, namrštio se i bacio mi se za vrat... jadno dijete... morat ću brzo provjeriti zašto oni meni njega ljute? Moram priznati, iako je kratko ostao, kumić mi je početak večeri učinio predivnim.... već vidim da s njim ne bu lako... narazgovarali smo se, izjadali, čak mi je i pusu dao ( onak, poprav, zaslinil me ko veliki) ...a za rastanak, zgrabil mi je nos i pokazao da sam Pinokijo 
... pa jesam, slago sam ga već dva puta da ću doći...a ja mislio...ma kaj klinac razme... no, na greškama se uči, obećal sam, popravil se bum
Dakle, kad su svi „dotepenci“ i pratnja otišli, ostao je naš kružok.... desetak odabranih, desetak vjernih, desetak nerazdvojnih.... prisjetili smo se i davnih godina, nekih dogodovština od kojih mi i danas odmah posjedi neka vlas koliko su mi muke zadale ( a tek ja njima 
).... nevjerojatno je, ovako sa odmakom, prisjetiti se tih nekih događaja.... zbog njih sam nekoliko puta tražio da me smjene, zbog njih nisam bio smijenjen ( dok nije došao novi guzda) ali i zbog njih nikada nisam mogao otići iz firme...jer, ovakvu ekipu nigdje neću naći.... danas kad smo se raspršili a još i budemo, na sve strane, danas sam svjestan da je ovo bio najljepši radni period mog života i da ću ga sa puno ljubavi i nježnosti čuvati zauvijek.... smijeh koji je orio restoranom, u početku, izazivao je znatiželjne poglede okoline....no, poslije su se i oni „priključili“ sa jednim nježnim pogledom odobravanja... pa doista, u današnje vrijeme, ovo se rijetko viđa.... iako su lica puna podočnjaka, iako smo izmučeni, potrošeni... iako je vikend opet radni...i to malo žešće nego prošli jer...finale kuca na vrata.... nevjerojatna je ta energija koja se stvara kad smo na okupu.... zaključali smo sve ladice s problemima ovu večer.... tek pokoju smo na tren otvorili...samo u svrhu smijeha.... uživao sam...doista sam uživao.... do te mjere da sam pristao sa svojom Helgom izvesti našu poznatu „točku“...istina, zaboravio sam se u tom trenutku da nismo sami... da ima još gostiju oko nas..ali, kada je uslijedio smijeh i pljesak s okolnih stolova shvatio sam .... mislim da sam bil crven ko paprika od srama.... ali, očito ne za dugo...jer, treba se zahvaliti vjernoj publici..pa smo, moja Helga i ja, uz duboki naklon i smiješak, zahvalili publici... doduše, poslije mi je bilo malo... neugodno, ali, natrag ne mogu a naše su penzionerke zaslužile tu dozu smijeha.... i, iznenadio sam se kako smo Helga i ja zapamtili tu točku... dugo je nismo izvodili ali, uz štap koji je uvijek u autu, kao da svaki puta, sve savršenije, ponavljamo jednu spontanu situaciju kada mi je vjerni prijatelj bio baš taj štap...i kada sam dobio nadimak „her Flik“ i kada se u mom životu pojavila "moja Helga" 
Ostali smo...doduše, nisu se spremali najaviti fajrunt kad smo glamurozno najavili svoj odlazak.....ali, teško je rastati se... jer, već dugo se nismo ovako opušteno okupili...a trenutak je usijanja ... trenutak zvan kritična točka kojeg smo svi, jednostavno ili ne, zaboravili.... bili su to trenuci predivnog opuštanja koje je nahranilo naša, pomalo, iscijeđena tijela......
Danas je novi radni dan, novi radni vikend i to je bio jedini kočničar koji nas je spriječio zarondati do kraja, jedini moment koji nas je potjerao doma........ali, ima tome kraja, o... ima ..... doduše, malo sam se razbudio, malo su me pukle emocije, malo sam se prisjetio starih dobrih vremena...i nije baš da mi se spavalo... čak ni koja pivica nije pomagla u toj nemogućoj misiji... no, vrag po spavanju, za sve će doć svoje vrijeme... sada je najvažnije odraditi ovaj vikend, maksimalno uspješno, izdržati još koji dan...i... prepustiti se laganom opuštanju u koje iskreno vjerujem..... do te mjere da smo za petnaestak dana najavili novo druženje.... na mom ranču... kada ćemo, službeno, proslaviti sve promjene, nazadovanja.... ali i velika osobna napredovanja...jer, u cijeloj ovoj strci....ostali smo vjerni i dosljedni... ostali smo prijatelji i .... ljudi...a to, to je nešto što će me uvijek podsjećati... može ... može tako i tome treba težiti.....
Nije važno kakav je bio dan....
Važno je da se uvijek vratiš kući uzdignute glave!!
Post je objavljen 01.10.2011. u 07:56 sati.