smotani

nedjelja, 16.10.2011.

ipak... :)

Još jedan vikend na izmaku... i tjedan prepun iznenadnih obrata.... Nama, meni, kao da je sudbina predvidjela da „zadnji tjedan“ dođe sa malom odgodom...ipak, iskreno se nadamo da je ovaj koji predstoji....baš taj, zadnji buran, trnovit.... No, kako je plan bio odavno predviđen, sa svim eventualnim odgađanjima, ipak, ni najteži pesimisti nisu pomišljali da se neće ostvariti... naravno, osim mene... no, priznajem, žao mi je što sam i ovaj puta bio u pravu...ali, što je tu je... idemo po taj zadnji uzdignute glave. U ovoj smo gunguli svi nešto previdjeli... planirali smo za vikend malo druženje, malo opuštanje kod mene na ranču.... kad, krajem tjedna, stiže poziv..“dobro, papci jedni, dolazite li vi ili ne?“ Malo sam zbunjeno gledao u slušalicu ... „OK, znam da smo papci, to si i sami govorimo, ali, zakaj bi trebali doći?“ ... par sekundi tajca i njena „poznata galama“ „pa Kiki, magarče jedan, pa nije valjda da ste svi zaboravili? Za tebe mi je jasno...ali, ona kokoš?!“ gledao sam malo zbunjeno po zidu i brojao pauke.... ova umiljata dijeljena su u našoj komunikaciji bila nešto poput „kako si dragi prijatelju“ pa me nije iznenadila, ali, iznenadilo me da je i „kokoš“ nešto previdjela ... „mama“ koja nikada ništa ne previdi, koja se uvijek sjeti svih rođendana, imendana..... pogledao sam jednim velikim upitnikom prema njoj i zaustio „čuj, kokoš jedna, kaj smo zaboravili?“ naravno da je odmah znala ko je na fonu jer, njena i naša omiljena Riječanka, ovaj joj je nadimak dala jednom davnom prigodom i, naravno, od milja ... pogledala me, raširila oči „Isuse, Kiki.... bate, pa tulum je u petak!“ dok smo se svi međusobno izdogovarali i podsjetili, shvatili smo da smo zaboravili na tulum u petak u Rijeci.... draga Primorka odlazi u mirovinu...aaaaaaaaa...... brzo sam završio razgovor i rekao da ćemo se javiti za par minuta. Prvo smo se svi dobro gledali, čudili, gledali u kalendar .... s nevjericom... pa kad prije?? Kad je zakazala taj tulum bilo je „ma imamo fore preko mjesec dana...:“ a ono... pa to je sad!!! Brzinom munje smo se svi okupili koji smo još tu preostali, nazvali ekipu koja je već prešla na druge poslove....i, u roku pet minuta smo znali sve...pardon, one su znale sve...IDEMO.... a ja? Ja ne bi išao... kažu da će bura a ja sam, još uvijek, i bolestan a i bome pokoji dan pod temperaturom...... dobro, očito se moje molbe ne broje... toplo se obuci, slojevito i ne zahebavaj! OK, znači...idem i ja..... Poklon smo već odavno kupili samo je još trebalo organizirati cvijeće.. na brzaka sam i taj detaljčić sredio.... i , u petak, poslije posla... juriš u naše lijepo Primorje.... došli smo oko šest sati u pansion gdje ćemo, poslije, prespavati... malo se osvježili – ovo ne treba shvatiti doslovno već „zgrijali“ jer je tak lepo puhalo da sam, već po dolasku, za svaki slučaj, navuko zimsku jaknu..... od viška ne boli glava.... pogled prema Kvarneru i nije bio onakav kako sam navikao, ali znam...eno ga tamo... Nakon što smo iskrcali stvari lagano smo krenuli...i, po putu prema restoranu, skužio sam da nisam primjetio poklon... pitam „mamu“...a ona se opali po onoj čelenki.... „jebate, okreći se, ostalo mi u sobi“...eto, još jedan dokaz zašto ju je njena draga Primorka prozvala „kokoš“ ... no, bez panike, bez nervoze, sa puno smijeha, izvršili smo zaokret i konačno došli do cilja..... Eh, kada vam je neko drag.... onda, onda i ovi trenuci postaju izuzetno sjetni, pomalo stresni i pekmezasti... ipak, bio sam siguran da zbog iscrpljenosti neću osjetiti neke od tih detalja.... naravno, prevario sam se.... kako sam prvi od naše ekipe ulazio...jer, trebalo je slavljenici uručiti cvijeće..... kad sam ugledao dragu Primorku nešto me steglo u grlu....ma, to je samo prehlada.... kada je prišla pokušao sam sa nekim svojim pošalicama.....ali, onaj pogled, ona maglica u njenim očima i „hvala vam, bez vas mi ovo ne bi bila lijepa večer..:“ ...i meni su malo zamaglile pogled.... jedan veliki zagrljaj, stisak, potvrdio je sve godine poznanstva, druženja, ali i predivnog zajedničkog rada .... uf, brzo sam se pobjegao pozdraviti sa ostalima da se poprav ne prepustim osjećajima..... nakon što smo se svi kriš kraš ispozdravljali, izljubili, zasjeli smo za stol.... počela je večer koju ću jako dugo pamtiti.... dok su se obavile one obavezne ćakule i pohvale, oproštaji na „nivou“, prepustili smo se svakojakim razgovorima... a u mene kao da je neki vrag ušao.... premor koji je u nama kroničan kao da se tu večer negdje sakrio i osim podočnjaka ništa nije odavalo da smo „malo drugačiji“... .smijeh, poneke suze, ali i predivna prisjećanja najsočnijih detalja prethodnih oko dvadeset pet godina bilo je nešto što je uvelike ispunilo večer...istina, nekako mi se čini da su me pokušali poštediti nekih mojih bisera...ali, nisu mogle izdržati.... zaključio sam da sam imao strašno puno bisera kojih se ne sramim već se njima ponosim...jer, ima li veće sreće od pogleda na iskreni osmijeh pri prisjećanju na neke i moje ali i svih naših provala... jedino, malo je „bolno“ toliko se smijati .... svirao je neki bend i baš smo se osjećali ugodno, opušteno...do te mjere da sam, nakon dugo vremena, okuražio se u „javnosti“ zaplesati... pa valjda će noga izdržati barem jedan ples sa slavljenicom..... jer, ako izdrži jedan, poslije nema frke.... kukat ću sutra kako me boli..... dakle, mislim da ću kukati... jer, izdržao sam prvi, drugi....... ma ko je više brojao.... bilo je oko pet sati kada sam, pomalo začuđeno, konstatirao...“ a zakaj smo mi rezervirali sobe? I, drage moje, kad vi mislite krenuti doma?“ skoro sam batina dobio na to pitanje... ali, stoički sam podnio sve kritike.... oko šest smo, konačno, počeli se pozdravljati.... ma ne, ostao bi ja još..ali.... U deset smo već bili naspavani i spremni za polazak... naravno, iako je bilo vjetrovito ( manje nego prethodnog dana) sišli smo u Opatiju na kavu...pa morao sam izbliza vidjeti more ove godine.... morao sam ga dodirnuti, okusiti...moralo me je svojim prstima dodirnuti....ipak sam vidio i osjetio more ove godine Uvalio sam se u fotelju, zažmirio.....i slušao tu buku vala....sunce je lagano mazilo moje lice a povjetarac kao da je one kapi nježno širio po licu, umivajući me..... da, u tom uživanju sam skoro i zaspao.....pljuštale su ideje da idemo u Lovran na marunijadu....a ja sam mudro šutio i uživao.... ipak, krenuli smo kući..... treba izdržati .... i, krenem ja...a moje biserke u jedan glas... idemo starom cestom.... pa dobro, ja bum platil cestarinu škrtice jedne.... a ne, nije zbog toga..... i, brzo smo odlučili da ćemo poći starom cestom...uvijek smo u nekoj žurbi, uvijek jurcamo...ajmo bar u povratku polako...uživati u ljepoti Gorkog kotara..... i, naravno, poslije sam shvatio, janjetini.... one su odlučile a ja se moram prilagoditi.. .to se zove demokracija... jedino, nije mi jasno di im stane sva ta klopa...... naravno da sam doma došao oko osam sati... dok sam ih sve razvezao.... pomalo umoran ali nadasve sretan.... prošao je još jedan tjedan, jedan predivan vikend...i, nadam se da će slijedeći biti taj kojeg dugo čekamo....vikend na kojem ćemo jednim lijepim druženjem označiti još jedan kraj....kraj našeg zajedničkog rada i početak jednog novog druženja... drugačijih iskustva ali uvijek iskrenog i nadasve odanog...( sad i ja, vječiti pesimista i oprezničar u rokovima mislim da je to taj tjedan.....) Ova pjesma ima jednu posebnu priču...i vezana je uz ovu ekipu.... naravno, otpjevali smo je nekoliko puta na večeri, izveli svoj performans...i prisjetili se davnih...doista davnih dana.... ( jedino mi jikad neće biti jasno zakaj uvijek pamte samo moje bisere? )

- 20:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #