Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
smotani
ponedjeljak, 28.02.2011.
švrljanje po dućanu....
Ma nisam mogao odoliti a ne podijeliti s vama dijelove subotnje turneje po Superkonzumu i Lidlu sa ludom Tihanom. Fakat, dva luđaka se našla i ..... ma, znao sam ja da ima neka povezanost među nama – osim školskog prijateljstva, dijeljenja najdubljih tajni, razumijevanja – tu je i ludost koju sam tek u subotu otkrio. Zapravo, bio je to prvi put da smo zajedno bili u kupnji kućnih potrepština – morao sam to za vikend obaviti zbog nekih bonova koje je trebalo iskoristiti ( a nije za ne iskoristiti – sve skupa, oko 120 kuna) pa sam se odlučio za kupnju „većih“ razmjera. Složio sam popis – trebam li reći da je popis izgledao – smotano?
Kola
Kruh
Za wc – čistiti, školjka
Kisela
Wc papir
Krastavci
Mesni, tuna, pašteta
Krumpir
Meso – juha, nekaj za jest
Mrkva
Luk
Pasta za zube, brijanje, brico
Šampon – kosa, tuširanje
Tjesto za juhu, špageti
Paradajz koncentrat, za kuhat
Brašno
Spužvice
Vreće za smeće
Vino
Prašak za veš, omekšivač
Lidl – buncek, njoke, jorgut, bonkasi
Naravno, to je bio osnovni popis – a ostalo, po raspoloženju
Tihana je imala svoj popis – jednako raštrkan po policama dućana kao i moj.....
Oboje imamo istu naviku – po spisku....pa se dogodilo da smo i po četiri puta bili na povrću, tri puta na higijeni, gdje me Tihana uporno pokušavala nagovoriti na nekog novog bricu...ma daj, ja sam ti klasični tvrdoglavko – ne mijenjam ono s čim sam zadovoljan, a i tak, ovo malo dlaka, svejedno je s čim počupam – e nakon toga mi je predložila kremu za depilaciju – mislim – neka teta nas je gledala.... a baš zabrinuto... dok smo mi uživali u bedastoćama ... kod sireva, narezaka našli smo se.... oooo jedno sedam puta.... ne, to je nemoguće bilo pratiti, a još manje sve prepričati - trebalo je vidjeti izbezumljena lica oko nas – svi namrgođeni, tmurni, a mi totalno neprihvatljivi u toj okolini – no, nismo se baš obazirali....Kad smo, drugi puta završili na kolama umiro sam od smijeha – njena kolica, već na pola popunjena (zato je meni kola prva na spisku – dok su kolica prazna)... stoji, gleda kako najelegantnije ugurati paket kole bez gnječenja svega što je ispod.... mišin imposibl – i, kakav jesam, priskočim frendici u nevolji, počnem prebacivati njene stvari u svoja kolica kako bi napravili mjesta za paket, složimo, vratim joj njene krpice i nastavimo dalje jurišati. Ne znam koliko smo puta obišli cijeli dućan, ali, da smo se našetali, nasmijali, žustro razmjenjivali mišljenja kao neki stari bračni par – e bome, jesmo. Nemoj to, preskupo je... daj zemi ovo, bolje je...a kaj će ti to?....... pažnja odabira artikala me je uvijek fascinirala... ali, žensko oko je žensko oko... pa jel voliš ovaj sir...volim...e pa mulac jedan, on ti je 8 kuna po kili jeftiniji od ovog kojeg si uzel – naravno, ako ti je dobar ... hm, u pravu je ... a oba volim, oba su mi fina...a osam kuna je osam kuna – to bu kumici udio za životinjsko carstvo ....i tako, naše putešestije završile su na tehnici – trebala je vidjeti neke pegle, pa sam, kao stručna peglarica, davao tumačenja karakteristika.... naravno, nije bila zadovoljna jer ni jedna nema malog od pegle koji će to koristiti...i, uputili smo se prema blagajni... u to mi je zazvonio fon – „pa di ste vi? Mama još nije kavu popila čeka vas, ajde, požurite se“...objasnio sam kumici da ćemo sad na blagajnu, ali, mala je gužva, pa na jedan sokić da malo odmorimo noge.. „dobro, nemojte dugo, a kaj bute odmarali, sam pređete veliku cestu i kod nas ste.....“ dobro, dobro, žurimo se. Iskreno, dobro je dijete reklo – treba samo preći veliku cestu, malo se voziti po „maloj“ i hop, evo nas na kavi.....ali....jedva sam čekao sjest - bio sam siguran da niti do auta ne mogu ( kojeg smo, btw, parkirali Bogu iza nogu koja je gužva bila) dođemo na blagajnu, Tihana ispred mene..... vadi stvari, slaže, plaća ali joj je faca neka izbezumljena, gleda u kolica – prazna, osvrće se po podu.... i pitam ja „kaj je?“ ma..niš, niš..... a dobro..... vadim ja svoje stvari, stavljam na traku...a ono... sad sam ja izbezumljen......jedna kutija sa zelenom crtom, druga s nanđarastom... pogledam malo bolje....tamponi....držim to u ruci i nemam pojma kaj bi s tim, otkud mi to...kad... prodere se Tihana „aaa tamponi su kod tebe, super!“ da, naravno, kod onog premetanja nisam vidio da je nešto ostalo...uf, sad mi je lakše .. .već sam se zabrinuo otkud to kod mene.... teta nas je malo pogledala, ali, komentari jedne gospođe, iza mene, bili su.... hihi..... ne bum to ponovil.... pogledao sam ju, nasmiješio se i dodao „ma gospođo, ne čudite se, mi smo vam malo čudan par...“ tek sad joj ništa nije bilo jasno, ali, počastila me jednim komplimentom na koji sam joj pristojno zahvalio i pitao da li je za kavu? Bum, sad bum došla sinek, sam da platim.... malo sam ostao zatečen, ali, pomislio sam, pa kad tak bedasto pitaš žena ti lepo odgovorila. I, odemo mi na kavicu, sokić – smjestimo se, naručimo, čekamo...kad, hop, evo gospođe – meni jednu s mlijekom molim..... i tako smo imali nakratko društvo, malo poslušali gospođu kako je teško od mirovine preživjeti – ma i od plaće gospođo....barem oni koji ju imaju sreću dobiti, ali, naravno, pokušao sam prebaciti na vedrije teme..... i onda, u trenutku – pita gospođa Tihanu – je li vam to muž? Pitanje kao da ja nisam tu... Ne, nije odgovorila je uz onaj njen šašavi osmijeh..aha, dečko...zato imate odvojene košare.... e tada smo oboje prasnuli u smijeh...ma ne, ne gospođo, mi smo vam samo prijatelji – ali, jako, jako dobri prijatelji.... malo me pogledala.... ma ako me i lažeš prebolit ću zbog tvojih očiju..... hm....zbog tog komentara sam ju i pozvao na kavu..... (iako, iskreno, to je bila uobičajena replika na takve komentare) ... i tako, malo smo još sa gospođom proćakulali, pitali u kojem pravcu ide....pa da ju povezemo – ali, ne, ona će malo prošetati ..tu je, preko puta, u Dugavama...e pa tam i mi idemo...ne, ne...samo vi uživajte.... još smo neko vrijeme odsjedili, malo porazgovarali o ovoj dragoj gospođi - ma ne, ne zbog komplimenta - jako me podsjetila na moju majku.... a Tihana se složila sa mnom ..dakle, nisam fantazirao.... i onda, kao tajfun, doletila je kumica „što vi tu sjedite i blejite a mama čeka s kavom!?“ ups.... evo frke.....zazvonio mi je fon – kum „jel vas našla? Ne govori da sam ja, ne zna da sam ju pratio!!“ aha... kratko sam odgovorio..... I, pitam ja nju – pa kaj si sama došla? Sama si išla preko velike ceste ?( to je Vatikanska) jesam, tata me pustio, rekao da pazim, da pretrčim kad je zeleno i pazim....i, evo me. Ma bravo, bravo nisam ni sumnjao .... no, što smo duže odgađali polazak, to sam više imao grčeve straha – iz nekih osobnih razloga, uvijek, kad idem kod kumice, uz žmarce, trnce, pojave se i grčevi...ma ne, ne zbog nje – zbog kvarta.... i, Tihana ko Tihana, znajući za moje „probleme“ koji su ovih dana pojačani, predloži mi da odem u ljekarnu kupiti N ....( pak nisam zapamtil kak se zovu, ali, ona reklama sa kvačicama na trbuhu...) kao, novi lijek protiv grčeva .... hm.... ali to nisu grčevi od hrane ili slično – ovo su grčevi koje ne može niti jedan lijek izliječiti – ma odi, odi.... ipak, nisam otišao – popio sam pola litre vode i krenuli smo.....
Nakon kavice, kratkog druženja kod kumova, konačno smo stigli i do Lidla – naravno da više nije bilo njoki po 9,99 ali, dobro, kupio sam bonkase koje obožavam (isto na ackiji), popunio malo zalihe čokse, gumenih bombona, i još nekih sitnica...i, konačno smo krenuli doma. E sad je nastala zavrzlama – poneke iste vrečice dale su za razmišljati koje je čija.... ali, i to smo, nakon petnaestak minuta razriješili... došao sam doma sa prvom rundom stvari.... izvalio se na trosjed – umoran kao da sam nešto i radio...ali, nekako zadovoljan, nasmijan, ispunjen.... eh, lako je tebi biti ispunjen – pogle si kak ti je novčanik, nakon današnjeg dana – ispražnjen! Ma nema frke...za desetak dana je plaća.... popunit ćemo ga...makar kovanicama.
I da... Tihana, baš ti hvala na preporuci za lijek – kao da je to bila nastavna priča na one kutijice na blagajni!? Zamisli da sam ušao u ljekarnu u stilu „molim vas...TO... samo, recite mi da li mi to smeta na moj tlak, tahikardije, na.......“ mislim da bi žena u nesvijest opala....jer, to su tabletice za ..... ma, za žene (daj mi šapni kak se zovu.... ne.... kak?)
(bolje bi bilo da si mi donijela kreme za leđa nakon današnjeg „kondorovog“ leta niz štenge )
Mislio sam opisati vam dogodovštine mojih današnjih pohoda po dućanima, koje, nisam odavno ovako slatko doživio...no, kad sam došao doma, kao mali odmor, sjeo sam za komp, otišao na gmail, a ono pismo nad kojim sam se zamislio. Već je i prika Gavun pisao kako mu je dosta tih mailova, ali, meni, osim što mi nije jasno kak me nađu a tak sam se dobro zakamufliro, to mi je i dosta, dosta... takvih poziva jer, rastrgan sam na sve strane, nemam vremena. No, ovaj put sam ozbiljno shvatio situaciju – pa kako i ne bi .... uvjerite se i sami
poziv za hitnim i povjerljivih poslovnih pomoc!
Poštovani,
Ja sam sebe predstavlja kao Propustiti Stella G. jedina kci pokojnog nacelnika i gospoda David Gerald. Moj otac je bio vrlo bogat trgovac Coccoa u Abidjanu, ekonomski kapital Obala Bjelokosti, moj otac je bio otrovan do smrti njegovi poslovni suradnici tijekom jednog od svojih izleta na poslovnom putu. Moja majka je umrla kad sam bio dijete, a od tada je moj otac uzeo mi je tako poseban. Prije smrti mog oca na sijecanj 2009 u privatnoj bolnici, ovdje u Abidjanu je tajno pozvao me na postelji svojoj strani i rekao mi je da je iznos od cetiri milijuna petsto tisuca dolara Sjedinjene Države ($US4.5M) lijevo u fiksni / neizvjesnost u obzir jedan od glavnih banke ovdje u Abidjanu, koji je koristio moje ime kao svoju jedinu kcer za najbliži rodak u polaganju gotovog fonda. On je takoder objasnio mi da je to zbog tog bogatstva je da je otrovan od svoje poslovne suradnike. To je zbog neprestane politicke krize u ovoj zemlji i kako bi se izbjeglo je ubiti svoje neprijatelje bih trebao potražiti stranog partnera u zemlji moj izbor gdje cu prenijeti taj novac i koristiti ga za ulaganje svrhu, kao što su nekretnine ili hotelski menadžment .
Molim vas, ja sam casno tražeci Vašu pomoc u sljedece nacine:
(1) Za osiguranje bankovni racun na koji taj novac ce biti prebacen u:
(2) Da služi kao cuvar ovog fonda jer ja sam još uvijek mala djevojcica:
(3) Da bi se aranžman za mene doci na svoju zemlju na daljnje moje obrazovanje i osigurati boravište dozvolu u vašoj zemlji:
Štoviše, ja sam spreman da vam ponuditi 15% od ukupnog iznosa kao naknadu za svoj trud / input nakon uspješnog prijenosa ovog fonda u svoj bankovni racun u inozemstvu. Nadalje, Pls navesti mogucnosti prema meni pomoci jer vjerujem da je ova transakcija ce se zakljuciti u roku od sedam (7) dana naznaciti svoj interes da mi pomogne. Za moj sigurnosnih razloga, molim da mi odgovor kroz moj privatni e-mail Predvidajuci da cuti od vas hitno.
Hvala i Bog blagosloviti.
Srdacan pozdrav,
Stella G.
I, iskreno, zabrinuo sam se za načelnikovu kći...i, odlučio odgovoriti.....
Doduše, malo me mučilo pismo u smislu, da li će me razumjeti ako pišem kako inače pišem pa sam se odlučio prilagoditi
Poštovana Stella,
Ja sebe predstavljam kao Kiki, Smotani Kiki i sudbina mi je, slična Vašoj. Jedini sam sin moje pokojne majke – koja je bila predivna žena i oca ( iako, baš ne garantiram da sam i njemu jedini ), koji je bio veliki čovjek za sva vremena – svoj društvo i prijatelji. Kao da je on bio otrovan na obitelj ali imun na prijatelji.
Bogatstvo nikada nisam smatrao nečim za čime treba težiti, ali, naslijedio sam, stjecajem okolnosti, štošta – i od pokojna majka i od pokojna zaručnica ( ono što se pisalo na oca a nije da je bilo njegovo, je neko drugi naslijedio – da vam pošaljem njenu mail adres?) . Bio sam mlada, neiskusna, mlad čovjek, ali, do danas sam uspio sve sačuvati – pa i pomalo sebe u sve ugraditi. Kad već ostavili morala se brinuti.. U današnje vrijeme ove secesije smatrala sam se bogatom muškarcem – no, shvatila sam, da prava bogatstva jesu moja duša. Zato ja vama, ovako iskusna, puna života, iskreno i od srca kažem – novac kvari ljudove. Ja nisam uspjela puno ušparati iako, plaća je bila nekada jako, jako dobra, sada samo dobra – ali, imala sam srca potrošiti sve na održavanje tog nasljedstva i poneki luxuz – cigarete, benzin, hrana... I, smatram se uspješnom muškarac. Slobodna sam savjetovati vas, neiskusnu i mladu, kao buduća čuvar vašeg fonda, da nije sve u novac, ali, da ga svako treba pametno uložiti. Vi htjela ulagati u nekretnina, hoteli – ja vam to omogućila. Da se uvjerite u moja sigurnost, pošaljem vam slika svoja kuća za odmor i apartman na moru i vi vidjela kako trebala kuća novi krov ( ja vam rekla kakav), apartman malo uredila i bila sa 5 zvjezdica, imala zemlja, ja vama dala graditi kuća raznih oblika – velika garaža za alatove, strojeve, radionica – ja volila puno raditi sa drveta – šaljem sliku mala kućica koju ja radila i vama dati za poklon, kada prebacite 4.5 mil usd i ja vam osigurala boravak, školovanje i smještaj. Moja nagrada 675.000 USD ja uložila i kupila sebi nova auto, kojim i vas voziti u školu. A ostalo čuvala za crna dane. Dobro bi mi došla vaš novac za platiti državne pristojbe za sređivanja vaš boravak u najljepšoj našoj, a vi bi se tako uvjerila da znam ponešto i sačuvati i biti poduzetna.
Ponudila vam škola koju i ja pohađala – CUP – centar za umno poremećena – jer, čini mi se, da ste krenuli baš tim profesionalnim vodama – kao i ja koji odgovarala na ovo pisma.
I, kako vi rekla, ja poslala odgovor na vaš privatni mail u roku kako rekao, sedam dana, i nadala se, vjerovala i molila da sam jedini!
I, ne mogu ne dodati, politička kriza biti spoznaja kojom ja živjeti godinama, potražila ja svoj partner za čuvanja moja bogatstva, ali ona pobjegla od mene, tako da, ja slobodan biti vaša dadilja (ja jako voljeti djeca) zajedno ćemo imati više – ali, vi prvo išla u internat u škola i ponešto naučila, a ja ... ja do tada mirno živjela i nadala se da ja pobijedila – jer, ja se jako trudila, slike tražila i sve vama poslala – ako i ne pobijedila, kad ugledate ovu kuću, znajte, kao putnik prolaznik, na kavu, kakao, vodu uvijek možete svratiti.
Srdačan pozdrav
Smotana Kiki
Eto, i, odlučio sam ovo oduševljenje, ove mailove, ovu moju lijepu gestu, podijeliti s Vama – nadam se da mi Stella neće zamjeriti (izmijenio sam i prikrio njen identitet da ju zaštitim)
A tako sam imao dogodovština u šopingu..... ali, o njima, možda jednom prilikom ... ali, moram samo reći, šoping kućnih potrepština sa mnom pravi je doživljavaj – bole noge dok onaj superkonzum deset puta obiđem i nađem sve ( pa smotan sam, nema tu reda osim mog popisa), ali, šoping u duetu s Tihanom – ljudi moji...to...to je doživljaj! Kad smo sjeli na kavu ne da su noge vikale hvala...nego, niko nas nije mogao dignuti ...dugo, dugo..... sve dok kumica nije došla po nas, ne vjerujući da smo još uvijek „na kavi“ ...ah, djeca.....
Utorak.... Jutro kao i svako drugo – nevoljko ustajanje, kupaonica i lagani povratak u krevet. Nikad se neću odviknuti tih «povratničkih» deset minuta, kada, uz cigareticu lagano pogledam TV kalendar ili vijesti – ovisno na što stignem (moram zapaliti, jer, inače se zna dogoditi..... spavanje). Nakon uobičajenog rituala, krenuo sam na posao. Srećom nije trebalo čistiti stakla – noć, iako hladna, bila je suha.... uobičajena ruta i, kao i svako jutro, zapeo na semaforu kod Hypo centra. Ne, nije problem to «zapinjanje»...problem je malo «složeniji» - uvijek, baš uvijek se nađu neki «slučajni» padobranci koji iz lijeve trake, pred semaforom, snagom auta, bezobraštine ili kojim drugim načinom naprasno ulete ispred vas..... i to ne jedan, dva tri.... već cijela eskadrila. Svako sam jutro posebno pripravan na tom semaforu. Tek pokoji «ljubazni švercer» pogleda me, mahne rukom i, kao da pita, «smijem li? Hoćete me pustiti?» o, naravno, Smotani uvijek, baš uvijek, takve propusti i pod cijenu trubljenja onih iz mene ( da samo trubljenja – imam i tu jednu zgodu kad mi je «nervozni striček» ošamario mog škodilaka...) tja, ne moramo od jutra širiti nervozu. I tako, već nekoliko dana, kao po špagici, simpatično ubacivanje jednog crvenog fokusa... prvi dan ubacivanja ostao sam bez teksta – taj auto u meni izaziva pojačani adrenalin... ne, nisam se sjetio pogledati tablice, već sam, ko neki klinac, pokušavao kroz zatamnjena stražnja stakla vidjeti figuru.... bezuspješno. Drugo jutro, isti autić – uredno, kao da je mene čekao, lagano, diskretno dao je za vidjeti namjeru – naravno, opet sam «popustio» i propustio – sada sam barem bio siguran da to nije «taj» autić – no, adrenalin je, svejedno, porastao..... ponedjeljak...ista scena.... lagano sam prilazio svojoj koloni za ravno i , u traci za lijevo vidio, sad već «poznati» autić (iskreno, već sam posumnjao kako u isto vrijeme...ali, očito, bioritam nam je isti...) – lagano sam došao pored, bacio pogled ulijevo, i...vidim gospođu kako «koncentrirano» prati situaciju na semaforu.... pali se zeleno....kreće kolona....a ona, već ustaljenim ritmom – hop desno – ovaj puta pomalo «drsko», već izverzirano, bez «pitanja», upozorenja, znaka, žmigavca..... malo je falilo da joj se nađem na tom putu..ipak, stao sam ( ma ne bi ja svoga, skoro desetgodišnjaka, izlagao ovakvim vratolomijama), potrubio u smislu ...“može malo lakše?“ ..... a gospođa – ni pet ni šest – u zrak, prema meni, srednji prst uz puno gestikulacija usnama od kojih sam razabrao onu... j.....se! i, hop ispred mene. Kako sam nekoliko dana pratio njezinu «evoluciju» iz pristojnog «švercera» u drskog provalnika malo sam se osjećao....hm.... nije bitno..... U tom sam trenutku samo poželio da mi se narednih dana nađe «na putu»..... i bi tako.... jučer, idem ja ...uobičajena situacija, gužva u traci za ravno, lijeva prazna....u prvom trenutku nisam se niti sjetio scene prethodnog dana... prilazim semaforu, kolona stoji kod «srca», uzimam cigaretu, zapalim, blejim kao i svi okolo, slušam opićenog «Luleka» na Anteni, kad.... fiju..... po lijevoj traci prođe crveni fokus... kao da mi je neko krpom makao... no kako je protutnjio nisam bio siguran jel to «pravi»... u tom trenutku, nešto me zasmetalo u retrovizoru . neko blica li ga blica svijetlima... provjerio sam – svijetla upaljena, ne gorim, imam sva četiri kotača – sve pod kontrolom – ali, neurotičar iza mene, blica li blica – pa nemrem nikam, crveno je majmune! Tek nakon ove sočne «pozdravne» poruke skužio sam da je Tihana iza mene... mahnuo sam i taman je kolona kretala... polako smo se približavali semaforu....focus je stajao u lijevoj traci ne uspijevajući se ubaciti.... približio sam se i utvrdio da je to focus kojem dugujem povrat srednjeg prsta...ali... kako ću ženi dignuti srednji prst? Pa nemrem ja to...... I, dok sam čekao zeleno.....eureka! u autu sam imao mali kišobran..... upalilo se zeleno i «nabio» sam se na auto ispred sebe ne dozvoljavajući nikakvu mogućnost ubacivanja..... (ko joj je kriv, nije onaj focus koji svojom pojavom me ukopa na mjestu ) ...i, krene teta ravno na mene.... e neš...lagano sam trznuo malo desno, dodao gas, i nosom malo ispred nje, skoro u ravnini, važno digao kišobran uz prozor ... eto ti na! Ne dam! Neš ispred mene! Dakle, ne, ne mogu Vam opisati kako sam se sam sebi počeo smijati... ali, rezultat nije izostao – focusić se prestrašio kišobrana i u šoku je gledala kako smo, lagano u nizu, prošli raskršće. Nakon kratkog vremena zazvonio je fon... Tihana ( koja se tek nakon semafora razdvojila od mene) urlala je od smijeha i, jedino što sam čuo bilo je, «ti si lud!» Naravno, po dolasku na posao, nazvao sam ju, objasnio zašto sam to napravio...ali...ništa, baš ništa ju nije moglo uozbiljiti.... kao da sam ju vidio kako me oponaša mašući kišobranom.... i da, naravno, odmah je nazvala «najvažnije» i ispričala jutarnju storiju,,,koji lumen.... Mladen je, svakih sat vremena, što nazvao, što poslao poruku.... «oće li kiša? Di ti je kišobran.... ?»
Danas, danas je uslijedio poziv za hitno viđenje na minutu... .samo da se spustim nekaj me hitno treba..... zovem ga – dođi gore – ma ne stari, žurim a trebam te..... daj...siđem ja.... i &%#“˙/&)(«?) stoje Tihana i on i.... mali kišobran svakome u ruci.... grrrr..... jedan crveni, kričavo crveni (valjda, ja sam ga tako vidio) i jedan kričavo zeleni i poruka „kad već glumiš prometnika budi sa stilom – crveni za „non paseran“ a zeleni za „izvolite gospođo, bit će mi drago...“. Ma ni objašnjenje na brzinskoj kavi nije pomoglo... jer, naravno, Tihana je u pravu.... a ona je tako zorno prikazala sve iz svog kuta gledanja..... badave objašnjenja da sam ju danima propuštao, da mi je bezobrazno digla prst...... kontrabas je...kontrabas... i opet sam naučio da iskrenost ne pomaže ..... dobro, ovaj puta uz dozu smijeha, bez grča i gorkog okusa (doduše ne znam kako je gospođi)
Danas...danas nisam sreo crvenkapicu...ali, sad sam spremniji..... imam dva specijalna «prsta» u autiću.... crveni je...na dohvat ruke.....
zapravo, ne znam što su to njih dvoje tako smješno vidjeli u tome - da li moje mahanje kišobranom, da li moj inat, ili..... ili ja još nisam baš za smijeh...... ali, eto, bolje da ja prikažem svoju verziju ( iskrenu i istinitu ma što ko mislio o meni) nego da njih dvoje napišu svoje viđenje ( iako, kao da ih osjetim da su tu negdje i smišljaju....)
PS oprostite na poslanom mailu sa nekom pozivnicom s moje mail adrese - nisam kriv, poruku sam izbrisao, ali, stroj je "odradio" svoje i svima iz adresara poslao istu.... oprostite
Zakopao sam se u posao - koliko mi je potreba za skrenuti misli toliko mi je dobro došla ova pojačana aktivnost – jedino, pitam se, (a tek je počelo) do kada će ovaj ludi tempo. U cijeloj toj gužvi jedva sam se stigao pozdraviti sa „zadnjom“, u ovom nizu, budućih, novopečenih, majki.... otišla je u „zadnji čas“ - toliko da se malo još stigne naspavati dok prinova ne dođe....
Zapravo, uplašio sam se malo najave da ne planiram godišnji duuuuggoooo... projekt se zahuktava, traži se maksimum a ja...ja sam na rezervi.... rezervi psihičke i fizičke snage, volje, želje.... a taman sam htio u proljetnu akciju na ranču.... nedostaju mi te fizičke aktivnosti, ta slatka iscrpljenost i onaj ugodan umor, nakon kojeg barem osjećam radost kad dodirnem krevet.... no, kako stvari stoje, izgleda da ću se morati zadovoljiti pokojim vikendom, i tako, kažu, do kraja godine ...ili, tu negdje..... Ali, nikada nisam tražio previše .... jedino, pomalo sam izgubljen kad dođem doma – ujutro, nakon neprospavane ili slabo prospavane noći, ko zombi protutnjim stanom dok se spremim, ostavim stan kao da je stampedo prošao....a kad dođem kući, u, već mrkloj, noći, čudom se čudim, koji divljak ovdje živi...i, na brzaka malo poredim, večernja higijena, malo kompa ( ako ima snage) i.... jurišnički u krevet – ali, samo zato jer nemrem više stajati na ovim velikim nogama – što vrijeme, što malo pojačanog napora – ali, nikako da se odmore.... ovaj sam vikend odlučio, uz dovršenje svih zaostataka po stanu, malo vremena posvetiti svojim guštima.... u inat nekoj crijevnoj virozi koja me napala ( samo mi je ona trebala do punog sjaja mojih očiju)
Već dugo nisam prošetao nasipom, a kako sam cijele dane u zatvorenom osjećao sam da me već pomalo guše ovi zidovi... da samo zidovi... i tako, u laganoj šetnji, sreo sam neke prijatelje, znance – ali, najviše su me oduševili mali četveronožni prijatelji koji me nisu zaboravili. Ovaj put nisam imao u džepu keksiće pa su, malo razočarani, zadovoljili se maženjem, pokojim bacanjem loptice i, naravno, ponekim čišćenjem šapica u moju trenirku..... spustio sam se niz nasip i lagano krenuo doma....kad, presreli me klinci – neki bliži a neki dalji susjedi – „striček S. Jel bi nam služili luk, pukla nam je špaga“ ...malo sam se „zabrinuo“ za ovu igračku, ali, kada sam shvatio da klinci vježbaju streličarstvo na svoj način, da su pod budnim okom jedne majke a moje drage susjede, odlučio sam pokušati pomoći..... i tako, zabavio sam se s mališanima, složio luk, provjerio kako su pažljivi u rukovanju s njime i lagano, niz parking, krenuo doma..... ponukan njihovom Robin hudovskom igrom sjetio sam se svojeg Tarzanovog pokliča... još smo bili u starom kvartu i bio sam klinac od nekih sedam godina, kada sam, pokazujući umijeća Tarzana za kojim su ludile sve djevojčice, popeo se na vrbu – ni manje ni više – žalosnu vrbu.... gledao sam u njezine lijane i bio uvjeren da je „to to“.... baš kao u filmu – meka, savitljiva...i to mi je bilo dovoljno da skočim sa grane na jednu od njih..... uf.... sad me zabolilo.... dohvatio sam ja, onako ritualno, „lijanu“...ali, osim što je bila meka i savitljiva..... bila je.... jako, jako tanka.... i, ma koliko malo težio, uspio sam silinom zaleta i Tarzanovim pokličem završiti na zemlji... malo na zemlji, malo na onim rubnicima što su bili oko vrbe.... .osjetio sam bol u svakoj, pa i onoj najmanjoj, koščici... onaj aaaaa još se lomio zrakom..... ubrzo se i majka stvorila pored mene .... prvo me brižno pogledala, a kad je shvatila da sam samo natučen krenula je prodika... uf, nikada nisam volio prodike.... rađe bi da mi je jednu zviznula i više nikada to spomenula...ali, i ona je znala da mene riječi bole više od bilo kojeg „vritnjaka“... a to, to je ostalo i do danas.... i tako sam, u toj nekoj šetnji lijanama, riječima, odlučio malo prošetati do majke.... i, onako u trenirci ( dobro, nije svečana, ali nije ni ona za ranč) otišao sam malo prošetati na Mirogoj..... imao sam majci štošta za ispričati.... i, dok sad tako razgovarao s njom kao da sam čuo neke njezine riječi... kao da sam osjetio njezin dodir.... ili..ili sam to samo htio nakon jednog jako, jako lošeg sna koji me noćas probudio ( a godinama nisam sanjao nikakav, baš nikakav san..)...ili, ili je taj znak predznak .... ne znam..ali, nakon razgovora lagano sam krenuo prema doma.... i po putu, sjetio sam se da već dugo nisam bio u nabavci i da, iako malo boravim doma, ipak neke stvari treba uzeti.... usput sam, nakon nabavke, svratio do kumice ( jer, kako bi bio u „njenom“ Konzumu a ne svratio do nje.... ) – toliko da ju samo kratko vidim, da mi njen osmjeh napuni baterije i, krenuo sam, konačno, doma. Planirana, lagana šetnja, pretvorila se u poprilični napor.... ali, sunce koje je, iako kroz maglu, konačno malo obasjalo grad davalo mi je neku dodatnu snagu i toplinu. Ipak sam, uz svu letargiju koja me drži, uspio malo naći snage, malo energije koja će, siguran sam, i te kako mi trebati. Pokušavajući ne misliti o svemu što nema logike, ili.... zapravo ima – ali ne, ne za mene (ima za one koji se hrane takvim „logikama“, takvim „guranjem“ prijatelja bez obzira što to guranje šteti... ma ne, ne meni..... nisam ja bitan), o svemu što boli, nalazeći snagu u svemu što je lijepo došao sam do pitanja... a zašto? Zašto uopće nalaziti snagu? Za koga? Čemu se dodatno isrcpljivati? Nisam baš neki suvisli odgovor našao na to pitanje i zato, lagano, prepušten burama i olujama, prepušten sunčevim zrakama koje se tako stidljivo probijaju, prepuštam se stihiji života...... ona je i tako sve organizirala, sve odlučila, pa...neka tako i bude..... neka bude kao i uvijek - kada, koliko što i u kojem obimu....drugi žele....ja sam i tako, tek usputni prolaznik u svačijem, pa i u svom životu......
Kolika god gužva na poslu, koliko god ostajao duže, ne mogu, ne mogu se osloboditi nekih misli.... iako, kad god mi dođu – a to je često, jako često – nastojim pomisliti na druge stvari, na lijepo, na sve drugo....ali, kad ostanu neki repovi, slični onome na fraku kojeg sam imao, onda.... onda teško mogu upotrijebiti tipku „ignore“......
Jer, nemoguće je ignorirati riječi izrečene da povrijede, nemoguće je ignorirati sliku u kojoj si najgluplji čovjek na svijetu, sliku u kojoj vidiš da ti na čelu piše – „budala“....
Ali, ta budala i dalje ima svoje JA. Ta budala nikada neće izaći iz okvira ponašanja u kojima vidi granice onog dostižnog, nikada neće na silu težiti nečemu, nikada posegnuti za nečim što mi ne pripada, što me ne želi.... i, sve više će mi trebati za vjerovati „novim“ ljudima.... na žalost, život nas, na najteži način, uči da nije lako kročiti njime.... iako sam iskusio mnoge životne izazove, povukao se u svoj svijet, povukao se među samo meni znane, ipak..ipak sam popustio lijepoj riječi, vjerovao, iskreno vjerovao u čistoću i iskrenost svakog izgovorenog slova, otvorio se do, do tada neslućenih okvira, povjerio najdublje skrivene tajne....... sada se pitam jesam li pogriješio? Da li se kajem? Ne, niti jednog trenutka, ma koliko ova otvorena rana boli, nisam se pokajao, nisam požalio, nisam poželio vratiti vrijeme i učiniti drugačije... jer, vjerujem i danas.... da li sam trebao predvidjeti? Osjetiti? Naslutiti? Ne znam...sada, gledajući unazad, znajući što znam – možda sam trebao vidjeti...ali, kako? Kako kada iskrenog i otvorenog srca kročiš u svaki novi dan? Kako? Kako vjerovati da sve je bila laž, igra, jačanje u ma kojem obliku nečijeg ega? Kako? Iskreno, još uvijek ne vjerujem iako, kako ne vjerovati najodanijim prijateljima.....? i sada, sada pogledam svoje prijatelje ... ma ne, ne moraju biti niti odani a još manje najodaniji....i pitam se.... pitam se da li bi oni mene „tako štitili“ a da to nije istina... ne bi... sigurno ne bi išli za tim da nekoga povrijede, uvrijede a nikako ne bi dozvolili da te i takve „zaštite“ blate mene.... i sad se vraćam na pitanje – vjerovati ili ne? Srce – ono kojemu najviše vjerujem, govori ... ne, to nije istina, ne vjeruj! Razum – on pak, polazeći od ovih postavka prijateljstva, govori.... takav je život, ima svega, nema razloga ne vjerovati prijateljima.......
No, kada sve sagledam u cjelini, kada se vratim malo unazad, opet se u meni pobuni srce koje razumu govori sasvim nešto drugo...podsjeća me na neke detalje, na neke razgovore, na neke korake... kada....kada sam trebao shvatiti da uvijek postoje ljudi koje vole dominirati u tuđim životima, da postoje ljudi koji si daju za pravo svojim „štićenicima“, ali i ne samo njima, birati ne samo prijatelje već i mnogo više, koji si daju pravo suditi i osuditi jer... nije im po mjeri.... koji misle da je samo i jedino njihov, napadni, osvajački, upravljački stav jedini ispravan... koji se čude što imaš neke bontonske manire jer, ne bi htio smetati, jer poštuješ nečiju privatnost, je rpoštuješ vrijeme koje posvećuju sebi na bilo koji način, koji misle da uvijek, kada se njima prohtje, kada one ocjene da je trenutak...., moraš i trebaš biti dostupan i na raspolaganju, koji se usude davati ti naređenja ( a da pri tom nemaju o tebi pojma ni gdje si, ni s kim si..a još manje, da li si....) i upute – bolje rečeno narede - što, kada i kuda s njihovim „štičenikom“ trebaš napraviti..... izvesti, zabaviti, reći...... ali, nisam shvatio ..... tek kad sam po glavi dobio nešto što nisam tražio, nešto što, sada s odmakom gledajuć, sam trebao predvidjeti, tek sada sam shvatio i vidio tu sjenu koja je cijelo vrijeme bila tu – i, kada god se ta sjena pokazala sve je pošlo nizbrdo, ta sjena je generator svega lošega i svega što ne znam niti opisati, ali, znam, da se nije pojavila...od prvoga dana.... stvari bi bile, siguran sam, drugačije. Pokušao sam se sjetiti, počev od prvog, svih pojavljivanja te sjene, svega što je uslijedilo nakon svakog uobličenja..... i da, i razum je sada promijenio mišljenje.... priklonio se na stranu srca.... jer, srce zna.....
Moje, iako možda i bolesno srce, zna, osjeti, pamti – njemu nikakve sjene ne mogu naređivati – jer, ono je gazda i mome razumu i mojim osjećajima....i, ma koliko nerazumno zvuči, ma koliko bilo za i protiv, ma koliko bolilo – uvijek, uvijek ću vjerovati srcu....
A moji prijatelji, moje sjene.... kad već uspoređujem sjene..... oni su i sada uz moje srce – i oni mu vjeruju, i oni su sretni da je srce razumu pokazalo put.... da nije nasjelo, izgubilo povjerenje koje je steklo i kojemu se predalo i, u kojega još uvijek vjeruje.....i, vjerovat će....zauvijek.....
Neka mrzi i vrijeđa svako koliko ga volja – povrijedit me i uvrijedit i te kako može...ali ima nešto što mi niko nikada neće uzeti – a to je srce kojem vjerujem, srce koje vlada sa mnom i koje me vodi...... njemu vjerujem više od ma kakvih sjena nad ma čijim životima...jer, nikada, nikada me moje srce nije iznevjerilo, nikada nije dozvolilo da uvrede, mržnja, podcjenjivanje ikada zauzmu bilo koje, makar i zadnje, mjesto u mom životu..... nikada me nije prevarilo...i, siguran sam nije ni sada – a sjene....neka i dalje vladaju, neka i dalje misle kako su pobjednici....oni, oni koji su u sjeni te sjene možda nikada neće shvatiti, progledati...... možda sam i ja dijelom kriv jer nisam rekao koliko su se te sjene nadvile, koliko su pružile svoje prste, možda sam to smatrao prijateljskom gestom – da, i ja sam u početku vjerovao toj sjeni....jer polazim od iskrenosti kojoj i sam težim......ali, sada sam upalio svjetlo – sjena...ta sjena nikada više neće se nadviti nada mnom...samo, radi dobrobiti osobe koja je ostala u toj sjeni, vjerovat ću, nadat ću se da će i ona upaliti svijetlo.....i s osmjehom kojeg pamtim krenuti u novi dan.......
Ali naučio sam nešto..... bit ću oprezniji, bit ću daleko od dohvata bilo čije sjene...iako, siguran sam, više za to nema i neće biti potrebe... ostaje tek gorak okus što svijetlo nisam upalio ranije i njegovim sjajem ugasio sjenu....ali, sad je kasno..... sjena je ugasila sve žarulje i ne da ih paliti.....a osoba u sjeni ........... ostala je u sjeni........... sjeni „prijatelja“ – ali ne, ne i u mojoj – meni će i dalje biti svijetlo.......svijetlo koje je obasjalo moj put, put koji ne vodi nikuda.....ali, ipak.....put......
Rekao sam da ću napraviti neke korake – i da, to sam rekao s razumom....ali, srce, moj vječiti „izdajnik“, nikako ne pomaže u tome... .sada...sada bi razum trebao srcu objasniti neke stvari...ali, nakon što ga je srce uvjerilo argumentima ostao je bez snage pomoći mi u tom koraku.... i što sada? Ništa, kao i do sada, vjerovat ću mu.... pustit ću srcu da me vodi, ma koliko boljelo, ma koliko razočaran bio....
Hvala ti srce što još uvijek imaš snage ovladati razumom i što mu pokazuješ ispravan put....i, obećajem ti drago srce, bit ću pažljiviji prema tebi ( doduše, ne znam kako, ali, obećao sam.....) – no, ne mogu ti i ne želim obećati da opet nećeš trebati ponešto objasniti razumu, da neće boljeti, da te mogu zaštiti od tebe i mene samog....ali, zato te i imam – ti si generator mog života, ma kakav on bio, moje svijetlo i moja tama – i, ako ti nikada do sada nisam zahvalio, sada ti zahvaljujem što još uvijek imaš snage vjerovati u mene i što me još uvijek vodiš svojim osjećajima....i ne, ne brini, nikakvim sjenama više nećemo dozvoliti da ugase svijetlo koje je, sada osjenčana ali draga i topla duša, upalila.... možda, možda naše svijetlo stigne i do nje...... vjerujmo zajedno.....
Što reći? Ne znam – iskreno, dojmovi su mi još uvijek tako jaki i mislim da neću znati opisati osjećaje.
Počelo je jutarnjom jurnjavom, jer, trebalo je još neke poklone ( za ostale slavljenike) „urediti“ , otići po cvijeće za velike slavljenice ali i za malu, kojoj sam poklon i poljupce izručio u četvrtak, ali, jučer, zbog cijele „režije“ nedostajao je mali buketić.... od jutra luda jurnjava, htio sam ubaciti jednu kratku kavu ugodnog iznenađenja, ali, nisam stigao..... onda beži doma, tuš, presvlačenje u pingvinovo odijelo.... pa ne znam to posložiti, pa šizim jer niš ne stoji kak treba... zove Tihana... gdje si? Ma još se spremam....naravno, uslijedio je urnebesni smijeh i mala strelica – pa kaj nemreš šminku odabrati? Grrrr... na kraju je shvatila da sam na rubu odustajanja od ovih repića i umjesto da ja dođem po nju, ona je došetala do mene... malo me „poredila“ jer naravno, smotani je to na sebe obukao ko da me Sava poplavila – pa kad to ne znam nositi ( bolje da sam ostao na odijelu). I, konačno, nakon popriličnog kašnjenja, krenuli smo.... Naravno, cijelo to vrijeme i kumovi su morali glumiti neke nezgodancije kako mala ne bi niš skužila jer, odlučio sam, dočekati malu Princezu ovako pingvinast, otvoriti joj vrata, pružiti ruku, dati mali buketić i uvesti moju ljubimicu u restač. Mozak im je popila, ali, to je bila njihova briga.....
Kad je Tihana, konačno, javila da smo krenuli, odahnuli su......
Naravno da je većina već bila tam i kad sam se pojavio nastao je tajac.... da mi je bilo u zemlju propasti... pa kaj svi gledaju u mene??? Nakon toga čuo sam neke uzdahe olakšanja – naime, zbog svega što me sastavilo ovih dana bili su uvjereni da sam odustao ne samo od pingvina već i od dolaska.... e pa ne može – e to, ne može! Brzo sam si, onako gospodski, jednu zapalio dok nisu pristigli kumovi i bio ko na modnoj pisti ... daj se okreni, pazi ovo, daj probaj ovak..aaaaaa..... kaj si niste muževe u frakove oblekle i njih redile
Dok je kum prilazio autom malo sam se sakrio da me vražičak ne ugleda...jer, ode mi iznenađenje... stao je, i mala je već počela otvarati vrata kada sam, onako ritualno ( čitajte, barabski) otvorio vrata, pružio joj ruku....a ona..... u šoku! One predivne oči su me gledale, usta su bila poluotvorena.... ne znam koliko je to trajalo ali, za mene je bila cijela vječnost.... i onda je, onako dječji, zaboravila na svoju damsku haljinicu, na elegantni izlazak iz auta, iskočila ko mala vrtirepka, i hop...u zagrljaj.... nije bitno što si je svoje „salonke“ malo zglancala u moj frak, nije bitno kaj me je celoga odmah „raštimala“, nije niti bitno kaj je cilindar odletil iz ruke, bitan je njen osmjeh, veliki i jaki zagrljaj, velika pusa i... kak si pravi!
Nakon ovog hajdučkog pozdrava - kad sam se već spomenuo Hajduka – sretna ti Ajduče 100 godišnjica i doživio ih, barem, još 100!!- opet sam se moral poravnati i s cilindrom na glavi, šćapom u jednoj ruci a pod drugom se zahaklala moja ljubimica, krenuli smo u restač – već su me leđa počela boljeti od uspravnog hoda.... no, čim smo ušli, sjeli, sve je polako prelazilo u atmosferu kakva i priliči ovim slavljeničkim trenucima..... kako smo bili negdje oko vremena ručka ( kako kome) krenula je i lagana papica – onako, u nizu – pa ko što dograbi..... dugo se već nismo ovako okupili i bilo je svakakvih vijesti za ispričati ... između ostalih, Pomorac je, sav ozaren, sa svojom dragom objavio „ i drugo je na putu“ – ma bravo prijatelju – naravno, već sada sam morao obećati da ove krstitke neću preskočiti kao prošlogodišnje... i neću prijatelju, vjeruj, jer više nikada neću dozvoliti da mi se ponovi razlog zbog kojeg sam krstitke propustio sa tvojim prvim podmlatkom. Nadoknadit će to Smotani. I tako, atmosfera je bila sve opuštenija, uz zdravice, čestitke, pala je i po koja pjesma...a onda... onda su se muzikaši počeli lagano zagrijavati..... e sad sam i ja postao malo napet – kada je taj čarobni ples? Naravno, još uvijek „ništa nisam znao“.... i, kada je Tihana poželila jedan ples otplesati, ja sam se pristojno digao, poveo ju prema podiju, a malena je utrčala sva zbunjena.... „teta Tihana, treba te nešto moja mama..:“ Tihana me pogledala, namignula a lagani joj je osmjeh odavao neizrečene riječi...“sad si ti na redu, preuzmi....“ i dok se nisam niti snašao, malena me primila za ruku, povukla prema dole da mi nešto šapne....“kume, ajde ih pitaj znaju li svirati valcer....“ aha, sad je taj trenutak.... a ja kao, poluzainteresiran, pitam „zašto? , pa kaj ti se ne sviđa kak sviraju?“ ma ne, ne... ajde, idi ih pitaj...i, krenem ja prema dečkima, prenesem pitanje, dečki, naravno, klimnu glavom da znaju, prenesem klimanje Sanjici a ona dotrči brzinom munje.... i, ni pet ni šest, „hoćete molim vas za mog kuma i mene odsvirati Bečki valcer“ dakle, kad nisam prasnuo u smijeh ... pa nisam ih pitao za Bečki.... ali, dečki, koji su naši prijatelji također su znali za plan ...i, pripremili su se sa nekoliko predivnih Valčeka... a prvi, naravno, Bečki ( ma meni su svi, pravi Valceri – Bečki) – ( ovo je zbog ljubimice jer je, naravno, uz njega i naučila Valcer u plesnoj školi), koji je, uskoro, svojim notama razgalio mnoga prisutna srca..... na prve taktove pogledala me, pitala da li bi s njom otplesao i, lagano se naklonila.... Bože, kako sam je taj tren htio zagrliti, izljubiti...ali, morao sam se gospodski ponašati prema ovoj maloj dami... pružio sam joj ruku, poveo je prema plesnom dijelu ...i..... zaplesali smo.... malo me mučila visinska razlika i mali koraci moje cure, ali, vježbao sam to doma – da ju ne ponesem u dva koraka..... ma naravno, odmah me polovila, odmah nas je trema prošla, opustili smo se i zaplesali..... ostao sam bez teksta – kakvo držanje, koja ozbiljnost – baš kako je u plesnoj i učila – ma koja mala štreberica...ali, ništa od toga ne bi bilo da nema one ljubavi za ples koju je, definitivno, pobrala od mame..... i dok smo plesali krajičkom oka ugledao sam Tihanu kako se smješka i misli si – gle malu kako mi je otela partnera, Eu koja je sa nekim predivnim osmjehom pratila naše korake, tajo joj je bio ko puran, a mami, čini mi se, vidio sam pokoju suzu – a ja... ja sam se osjećao jako, jako važno..... Nakon plesa otpratio sam mladu damu do stola ... kako je i red, zahvalio se, a usput maznuo iz vaze jednu ružu koju sam držao iza leđa.. kada je sjela, onako frajerski ,,,ne, ne, đentlmenski, pružio sam joj ružu i izljubio malog vražička..... ( za ovu gestu kriv je filmić prike Gavuna kojeg mi je poslao kao podršku)
Naravno da sam prvo morao malo doći k sebi od emocija koje su me preplavile...sjeo sam... punica me zagrlila i onako tiho šapnula „ sinek, nikada se nemoj promijeniti“ pogledao sam je i htio sam nešto reći...ali, samo je tiho rekla...pssst... poslušaj me, molim te.... I, naravno da sam shvatio da je nešto načula, naravno da sam skužio da se raspitivala zbog nekih mojih koraka, ali, shvatio sam da njoj ne moram ništa niti reći – pa ona me upoznala u svim fazama mog života... njoj ne mogu ništa sakriti, ali, niti ne želim...konačno, među prvima sazna sve moje uspone ali i padove..... u to ime, u ime ove predivne žene, u ime ovog plesa kojeg i sada u mislima plešem, popio sam prvog gemišteka.... poslije više nisam brojao...no, no...nisam pretjerao Ea je budnim okom sve pratila (šala, naravno)
Kako je vrijeme odmicalo, tako je i atmosfera bila sve opuštenija, luđa, veselija – jedino se nisam baš najbolje osjećao u svom pingvinu...ali, kada sam uspio prebroditi tu prepreku, opustio sam se do kraja – rasplesao se, u inat Mladenovim vapajima „ pazi mi na cipele“, u inat svemu što me tako revno „voli“ ovih dana, u inat onima koji, očito, imaju samo jedan cilj u životu ( ne, taj cilj neću niti spominjati, neka oni s njim žive a ja sigurno više neću biti sredstvo za ostvarivati ga)....Moram priznati prijatelju, cipele su ti i za step dobre – si vidio kako, ipak, nisam izašao iz forme sa Eom i Irskim plesom kojeg toliko voli... dobro, noge su mi davale neke povratne informacije koje, valjda od buke, nisam dobro čuo – ali, zato danas sasvim jasno razaznajem što su mi govorile...
Bilo je već oko sedam osam navečer kada je mom velikom prijatelju, nesuđenom kumu ( e stari, takav buš i ostal) pala na pamet ideja da otpjevamo našu verziju „pionira malenih“ Ne, nije to ništa pogrdno ili uvredljivo na tu temu već smo, na tu muziku, davnih dana, sklepali neke stihove, i, prema potrebi ali i sjećanju, svako ima svoju rolu..... naravno da je Pomorac, usljed dugih plovidbi zaboravio svoj dio...ali, izvukao se totalnim preokretanjem naše pjesme u nešto neponovljivo – od pionira skrenuo je na barku malu ( a o čemu bi Pomorac nego o barci) i totalno nas ostavio bez teksta – jer, tu, njegovu izvedbu, sklepao je on, dugih pomorskih noći na nekoj palubi usred oceana – i, ne samo što smo ju prvi put čuli nego smo shvatili da ima i dara. Naši prijatelji, mužikaši, sve su to lijepo popratili glazbenim notama, malo dodali svojih začinskih pjesama, i, atmosfera je bila neponovljiva. Uhvatio sam se par puta da su mi misli odlutale, ali, tada sam se brzo primio bilo kakvog razgovora samo da pobjegnem od njih...
Neki su polako odlazili a neki tek dolazili – koja promenada – doduše, ova ekipna slavlja i jesu ludilo za „dugo“ druženje u kojem najviše „nastradaju“ slavljenici od kojih se očekuje da budu prisutni cijelo vrijeme.... negdje oko ponoći polako smo se počeli spremati...no, ne, nije nastupio razlaz – nastavilo se druženje u manjem broju u kućnoj atmosferi ... glavna tema bio je naš ples.... naravno, naravno da smo, po ne znam koji puta, ponovili ples, ali, sada već bitno opušteniji i uigraniji....
Sanjice (oprosti što ti tepam, ali ti ćeš zauvijek biti moja Sanjica), možda jednom, kad odrasteš, ostane ovaj trag mog dijela života, možda i pročitaš puno dogodovština koje sam proživio s tobom a dio njih podijelio ovdje sa dragim blogoprijateljima (ostale ćeš, siguran sam, naći u mojim dnevnicima), možda pročitaš i o ovoj euforiji koja je vladala za ovaj ples i saznaš da su mi odali tajnu koju si mi pripremila i pomisliš da je bilo na silu.... – Molim te, nikada nemoj posumnjati da ovaj ples nisam otplesao sa emocijama koje ne znam, od topline i miline, opisati, nikada nemoj posumnjati da me iko nagovorio, da to nije bila moja želja. Ti, sada kada to čitaš, znaš da sam uvijek ispunio sva svoja obećanja koja su ovisila o meni, ti znaš da ljubav koju sam imao za tebe nikada nisam uvjetovao, nikada kupovao – ona je, jednostavno, postojala za tebe... da sam, koliko sam znao i umio, bio Kum kakav on i treba biti, bio tvoj prijatelj u svakom trenutku, tvoj zaštitnik ali i jedan veliki kritičar. Možda, sada kada ovo čitaš, možda sam to još uvijek, jer.... takav sam. Emocije koje su i sada u meni ne znam i ne mogu opisati...ali znam, znam da će me grijati cijelog života. Ovo je, za mene, bio poseban dan. Hvala ti na njemu, hvala ti što izrastaš u jedno predivno, toplo i drago stvorenje, hvala ti na predivnoj ljubavi kojom si oplemenila moj život, na dječjoj zaigranosti i iskrenosti, na predivnim znacima pažnje kojima si moj život učinila smislenim ...i, molim te, (poslužit ću se riječima svoje punice) nemoj se mijenjati ... samo rasti i nadograđuj te predivne osobine u sebi.
Voli te tvoj kum!
Uz mnogobrojne mailove podrške za ovaj moj „nastup“ izdvojio bi, Prika Gavune tvoj – koji me nasmijao do suza....i, iz kojeg sam, onaj dio s ružom, iskoristio na najbolji način ;)
A mail drage mi Pahuljice svakako sam htio podijeliti i s vama – samo, u .pps je verziji pa sam ga, ne baš originalno, pokušao napraviti u vama vidljivom obliku....
Evo, mala pišulja postala je prava cura. Devet godina nije mala stvar. Već sam vas sa ovim predivnim stvorenjem i udavio, ali, nisam kriv kada je okupirala moje srce svojom ljubavi, dječjom iskrenošću i ko zna čime sve ne.
Da nije bilo nje neki moji, jako teški dani, bili bi na samom rubu litice..... sjetio sam se svog rođendana kada je umro otac – dan između ispraćaja i ukopa – a ja – nigdje... na poslu pred smjenom, ali, treba izdržati, ostati dosljedan u svojim stavovima, ne savijati kičmu i podilazit – ma nikada nisam na poslu ni bio takav....u životu na jednom predivnom putu, a u stvarnosti – nisam bio nigdje. . možda smo tada nas dvoje trebali otići u jedan posjet, možda sam trebao ustrajati na tome, možda... no, ne skreći smotani..... taj dan se malena pišulja najavila da će sa mnom slaviti .. kako sam bio doma – nevjerojatno ali istinito, sa puno rodbine koja je došla oplakivati oca, samo sam htio pobjeći – pobjeći od tih lažnih suza, od lažnih hvalospjeva – htio sam biti sam – dobro, htio sam ja još nešto.... i, dobio sam „obvezu“ malenu malo pričuvati – bilo je toplo, vruče... bili smo u Boćarskom, u parkiću.... imali smo mi i društvo ... doduše, samo porukicama.... sjećam se kako je osjetila neko čudno raspoloženje u meni – ne, ne mogu reći da je to bila tuga za ocem... nekako, sve mi se pomiješalo, sve je bilo na drugoj strani...pa i sreća koju nisam imao prilike dograbiti. Davila me svojim igračkama, morao sam paziti da ne padne sa razno raznih naprava, i uživao sam u njezinom veselju ali i bio jednako iznenađen kako dijete osjeti.... njeno stalno zapitkivanje s kim se dopisuješ unijelo je i malo smijeha, znatiželjna oduvijek, imala je svoju režiju – doduše, nije niti bila daleko od istine...i da, trebao sam joj tada uslišiti tu njenu ali i svoju želju...ali, nisam.... to je kad si pristojan i nejdeš nigdje gdje nisi dobrodošao ili pozvan, svejedno.....no, kao god, bilo je lijepo, bilo je nešto drugačije od tih dana koje sam nosio na leđima. Priuštila mi je mali odmak od svega i, barem na koji sat, zaborav na teškoće koje su bile oko mene. . .
Sjećam se, kada sam bio operiran, jedva je dočekala vidjet me – jer, Bog zna kako izgledam kada su me rezali, a kada me vidla i kada nije „ništa“ vidla onda joj tek nije bilo niš jasno „pa ti si celi“ kao u nekom transu je izgovorila..... kada sam, prije dva ljeta opal na placu, bio je problem jer me nije mogla vidjeti dok je, nisu vratili s mora – badave i telefoni i sva tehnika – ona me je morala vidjeti.... sjećam se kad je na spomen onih silnih bočica kojima su me „kljukali“ pitala ...“ a kaj to nemreš popit i ić doma?“ uvijek i u svakom trenutku izmami osmjeh iz mene. . .ma obožavam to malo stvorenje.....
I veselim se ovom posljednjem događaju koji će tek uslijediti (psst, ona ne zna da ja znam da je ovo, odnosno subota, dan za ispunjenje obećanja) – otplesat ćemo valcer..... kaže da ga je savladala a ja...ja ću se potruditi da joj budem dobar vodić (ili ona meni) ... zaboravit ću i na noge tri broja veće, zaboravit ću i na bol i u duši ali i u svakom dijelu tijela, ma... za ovu ću se priliku nadroksati tabletama protiv bolova i sve, baš sve mora biti za moju malu princezu, savršeno! To je njen dan i ne, ničim joj ga ja, zamjenski kum, neću pokvariti... jer, želim joj, i dalje, bezbrižno djetinjstvo koje ima, želim joj i dalje ovu predivnu ljubav roditelja ali i svih ostalih koji ju okružuju, želim da joj život bude dug, lijep i sretan, da u njemu uživa, da mu se raduje i da ga živi – baš kao što i do sada to čini. Ja se, iskreno nadam, da sam, makar malim dijelom, toj dosadašnjoj sreći i veselju, pomogao, da sam u njemu sudjelovao....no, ako nisam ja u njenom, ona je svakako u mojem...i zato, hvala ti Sanjice........
Neka ti je sretan tvoj deveti rođendan! Voli te tvoj, zamjenski kum! (I, pripremam se srećice, tebi iza leđa, za subotu, ali, o tome malo kasnije...)
I, imam još jednu čestitku – posebno dragu –
Sa malom Sanjicom rođendan slavi i Nisa – draga blogoprijateljica kojoj sam obio sve parkete dok sam se „noćima šuljao“ po njenom blogu, s kojom sam razvio jednu predivnu, prijateljsku komunikaciju ( iako, i danas mislim da su se neki od vas čudili – ali, šale i veselja nikada dosta) , koja me naučila kako smanjiti i povećati slike na blogu, koja mi je ukazala na razne programčiće kojima sam se koristio prilikom čarobiranja sa slikama ne samo ovdje na blogu već i za svoje spotiće od kojih mnoge niste niti vidjeli ( neki su, naravno, jako osobni i ne samo da nemam dozvolu dijeliti ih nego, jednostavno, želim da ostanu dio mene), za vratolomne slike od kojih je Mrvičkovoj mami dah stao;....... s kojom sam uživao i šaliti se ali i ozbiljno „razgovarati“ –imali smo mi i ozbiljnih komentara...... a imamo ih i danas..... no, da ne dužim, mnogi od vas ju isto znate, draga Nisa, sretan i tebi rođendan! Provedi ga u radosti i veselju sa najmilijima, i neka taj dan bude početak još većeg osmjeha koji će prevladati i u vašim životima! Lijep i dobar ti provod želim! I naravno, čestitarska pusa!
Živjele vi, svima na radost i veselje, sto godina!
A ja.....ja se idem pripremiti za počasni ples, za subotu i veliki događaj.....za Valcer s malom Sanjicom.....naš prvi pravi ples.....
Samo se vi smješkajte – ali, rekla mi je ... nemreš doć u trapericama... Molim te lijepo se obuci! Nisam znao dal se smijat ili ..... pa kaj sam ružno obučen ak sam u trapericama? malo me začudila svojom energijom kojom je to rekla, pa sam, dao si truda, ispitao kumu što mi to sprema.
Sada dolazi prvi dio priče o fraku kojeg je „mama“ spomenula, a poneki samo dolili ulje na „vatru“
Kako imamo nekoliko veselica, nekoliko zajedničkih obilježavanja raznih godišnjica i nekoliko rođendana u jednom restaču sa muzikom, malena je odlučila da će pozvati me na obećani ples.... Valcer... jer, kaže, savladala ga je - a to mi je, suznih očiju, potvrdila i kuma „ kiki, da ju samo vidiš“ – dobro, znam ja da su i osjećaji u igri, ali, kad sam ju zadnji put vidio plesati nije bila daleko od odličnog.... I sad si mislim, ma koja je ona Princeza da ja ne smijem biti u trapkama? Ali, kumino pojašnjenje mi je odalo sve... znaš, odlučila je biti u onoj haljinici, znaš, s kojom je bila na onoj priredbi.... e sda, ja vam to ne znam objasniti ( ipak sam muško – barem se pišem uz „papak“) ali, to je ona tipa haljine u kojima dame obično bivaju na tim nekim balovima ... one znate.... i sad, kak da ja dođem u trapkama? Kak? Mislio sam obući neko odijelo, ali, moj veliki prijatelj Mladen, još u ponedjeljak, donio mi je na probu dva fraka – posuđena, ali, za ovu priliku izvrsna. Kad sam na poslu probao da vidimo koji je moj broj ( jer naravno, cure su inzistirale, a ja, iskreno, ne bi imao pojma koji mi je „bolji“) bilo je svakakvih komentara..... no, drage moje, sad ste me vidle u fraku, neke me još budete vidle na veselici, i to je to..... ali, za malenu, i ja bum se potrudil ... mislim da će se i ona sama iznenaditi ( jer, ni sam ne vjerujem da sam na to pristao). Slijedećeg je dana, tj, jučer, „mama“ malo dolila ulja na vatru i donijela cilindar – pravi pravcati – Bože, kak sam smešan u njemu..... no, kako je i (ne) šašava mamica rekla – frak bez te čarolije na glavi nije niš. Na red je došlo razglabanje o leptir mašni... e tu sam malo zapeo – imam jednu koju sam samo jednom nosio – posebna je zbog svega što u svojim mirisima nosi, sjećanje na jednu predivnu večer, sjećanje na predivne događaje... i, nije mi bilo lako, ali niti teško odluičt – da, ta će leptirka biti oko moga vrata u subotu. Štap – eto je na, (ne)šašava mamica ukazala je na jedan „propust“ ekipi za uljepšavanje .... ponudio sam da idem sa svojim štapom kojeg, zlu ne trebalo, stalno vozim u autu – no, dernjava koja je uslijedila nakon toga mi je dala do znanja da očito nije u pitanju štap koji služi kao pomagalo za hodanje...šteta, a moj je baš lepi.... i tako, stigao je danas i pravi štap – elegantan sa nekom opićenom ručkom. Naravno da sam odmah isprobao da li se ručka podiže i pretvara u mač... pa i za to su nekada služila onim Markizima ili kako se već zovu.... jedini problem bit će cokule . . . neće na nogu, pa neće...ali, imam „tenesice“ koej baš tak i ne izgledaju i sve bu ok ( nisam kriv kaj su mi noge tri broja veće) - e naravno, tu je uslijedila, ne znam koja po redu, dernjava... nema šanse! Magarac jedan! Eto ga na.... i, posudio sam od Mladena neke opićene cipele (koje nikad ne bi kupio hihi) ali, koje su dva broja veće od moje noge – nekako sam ih nagurao.... ma, izdržat će ples! I to je to... kompletan sam ko neki komad iz nekog drugog doba....nadam se da će moja „izazivačica“ biti zadovoljna. To je dugo obećani ples, ali, ona ne zna da ja znam da ću ga na fešti morati i održati......no, drago mi je da sam saznao i da je, nadam se, neću razočarati oblekom. Pa kad joj je već toliko stalo, neka bude pravo, neka budemo pravi „par“
A izvješće.... nakon fešte ....
Držite fige da ne budem ko pravi pingvin!
i ne, nisam zaboravio Ivice, najiskrenije čestitke na prvoj medalji na Svjetskom prvenstvu.
i da znaš, kladio sam se na tebe i zaradio ( dobro, ja sam ti od onih škrtaca koji se vole igrati - ulog je bio dvije a zaradio sam šest kuna )
Ludog li tjedna. Od sprovoda, bolnica, babinja, posla, pa opet bolnice i opet bježanije doma.... no iza mene je, ali, moram ubuduće paziti da niko ne posumnja u moju stabilnost i da me opet ne sprtljaju u bijeli kombi. Koje ludilo – više čovjeku ni tlak ne smije skočiti, pumpica preskakati a da odmah ne pomisle da će i mene ispratiti u vječna lovišta. Ma hoćete, ali, rekao sam, kad dođe plaća – da si možete popiti, a poslije, bome to i platiti. – pa ne bum valjda i tu rundu ja moral platit? Naravno, u svakoj šali pola je istine.... kako god, uz svu ljutnju mog doca i nevjericu u neke stvari, objasnio sam da nekada medicina nema objašnjenja – i nisam siguran da li je uvažio protumišljenje, ali, već podobro izmučen sa mnom ( a kako li je tek meni?) slegnuo je ramenima i konačno je izjavio...“kako hoćeš...“ . sada, kada sam i tu brigu riješio, bacio sam se na završno rješavanje još nekih papira – koje uvijek odgađam .. ali, kako nikad ne znaš kad ti je kraj ( u to sam se dobro uvjerio ovih dana) barem da te neke stvari riješim dok mogu – ima tu još trčkarija, ali, vidim kraj za koji dan i to me veseli. Barem jedna ladica mog života bit će pospremljena kako treba.
Ona ladica na poslu – tovari li se, tovari. Papiri koji vire na sve strane tako me okrutno podsjećaju na informatizaciju da se pitam..... ma bolje da se ne pitam..... te kantice su i tako, čini mi se, postale samo pisaće mašine, pomoćno sredstvo za izradu onih ludih grafića na raznorazne analize koje, da bi napravio, trebaš otpiliti pola drva ... čuvajmo šume i atmosferu - baš mi palo na pamet. Jedno sam siguran, ja neću vidjeti kraj te informatizacije – ona je vječna i tehnologije uvijek napreduju dok mi nazadujemo. No, ubacivanje u novi radni tim nimalo mi nije dalo bolju sliku o istome – čini mi se da vrtnja na ringišpilu pokazuje slikovito stanje u kojem se nalazimo. Kad dobimo novi program kujemo ga u nebesa, hvalimo ga... a kada ga ne upoznamo, kada ne znamo ga pročitati , kada se ne znamo njime služiti, kada ga podcjenjujemo misleći kako smo samo mi i jedino mi pametni, onda je on kriv za sve i treba novi. I sada neka se ja s tim borim? Evo je, ubacuje se i treća ladica – ladica života (koja nema veze sa drugom, samo me slikovito dovela u vezu s njom)....podsjeća me to na ljude koje sudimo i osudimo nakon što smo ih jako hvalili, tapšali ih, zahvaljivali im ( iako svemu tome nije bilo potrebe, jer, ljudskost je ljudskost ili nije?)...a onda, kao grom iz vedra neba, pogodi vas kanonada uvreda, otrovnih strelica koje pokazuju da ste jedna velika protuha, niškoristi, propalica i pokvarenjak.... i sada ti to popravi? Ma nema tu popravka.. a kad tako nešto doživite na svom „programu“, na sebi, onda se, doista, zapitate štošta... gledate „početne radove tog programa“, vidite i rezultate i onda, kada dobite „stručno i analitičko“ mišljenje „komisije“ ( koja, btw, od svih je najmudrija i najpametnija a čini mi se samo želja za dominacijom joj je najjača strana) pitate se – kakav ste to čovjek? Ma ko me uopće drži na životu? I onda, jednostavno ili ne, donesete neke odluke .... u firmi su donijeli odluke o uvođenju programa, a ja, i ja sam donio odluku.... od popravka kvarne i neiskrene robe (svojom ili tuđom voljom) nema koristi... da barem ljudsko tijelo može izbaciti onaj error – ali, ne, ne sebi kao što je napravio meni već onima koji uspiju tolike nelogičnosti dati „programu“ a koji, jednostavno, to ne može podnijeti... i nije ni čudo da se sistemi ruše, da ljudi „pucaju po šavovima“.... kako takvi ljudi mogu nekom logikom opsluživati prave programe kada su u stanju, u par minuta, barem pet puta pobiti svoje riječi, iznjeti hrpu nelogičnih podataka, gluposti kojima, a da možda i nisu svjesni, vrijeđaju i obezvređuju ljude koji su im navodno dragi i do kojih im je stalo i koje (pitam se od čega?) „štite“ ( hvala ti Bože što nemam tako „vrijedne“ prijatelje da me brane a blate) koje, kada ih stavite na hrpu, naprave jedan big bum – i kažu, kanta ne valja... ma je kanta, samo koja... postoje kontejneri za takav višak... a kontejnera barem oko mene ima dovoljno. Ipak, ne mogu shvatiti razmišljanja takvih ljudi..... danas si super, a sutra si propalica – ... .zapravo, jasno mi je – kada program , odnosno čovjek, nije sposoban biti pink ponk loptica, biti vreća koja prima udarce, biti kunić nad kojim neko vrši pokuse i jača svoj ego, tada je najbolje reći „ne valja“ i time... time su riješeni svi problemi.... i sve bi to i donekle razumio da nema onog poriva – razderati vreću, slomiti lopticu, ubiti kunića.... iskreno, radi dobrobiti jedne osobe, volio bih da je to tako, da je dovoljno program, mene, bilo koga, baciti u kontejner i da je time sve na svom mjestu..... ali, nisam ja tu da više vodim brigu o pojedincima.... mislim da sam baš zbog te prevelike obzirnosti i nekog glupog odgoja pristojnosti, završio pokvaren ..... ali, kako sam i rekao, imam dovoljno kontejnera i, na sreću, oni su prazni – a neka ih puni neko drugi, ja ću, kao i uvijek, ostati kakav jesam – kome paše kome ne, takav sam, a kome ne pašem postoji način da se odmaknu ali, nikako ne uvredama koje im se kao bumerang vrate,...samo, nekada se pitam znaju li se odmaknuti a da ne povrijede, da li su svjesni svojih koraka, ili se ne žele odmaknuti pa vrijeđanjem na to prisile drugu stranu? Ili... ili to uopće nije njihova želja već želja prijatelja koji i u njihovom životu moraju voditi glavnu riječ pa na svakakve načine odmiču sve koji im „nisu po mjeri?“, koji, njihovim „štičenicima“ „otvaraju „ neke poglede, možda čine vrijeme boljim, vedrijim, ..ili, ili sma si previše umislio...? Pojma nemam, ali, kako god... ne bi na takva pitanja trošio svoju energiju koju su i ovako podobro istrošili, iako, nije mi žao jer trošio sam ju iskreno i od srca,.... neka tim i takvima njihovih „komisija“ koje su, sada sam sve više uvjeren i siguran, bile u svakom pogledu i cijelo vrijeme „kume“.. svega što im se događa ( samo sebe krivim kako na vrijeme nisam shvatio.... kako nisam skužio..?) – dakle, kumstvo držim svetim i neka im ga...
Još par je dana do ročkasa maloj kumici – malo mi je pokvarila neke „planove“ jer, obećao sam joj nešto pa to moram i izvršiti, ali, nakon ročkasa, siguran sam, više ništa neće biti kao sada. Ma i neka, neka promjena bilo koje vrste – svima će goditi, a meni najviše. Valjda , ne znam ....
Do tih promjena, ipak, lijepo je još malo uživati u uspjesima ma koje vrste...ma ne, ne mojih....
Jučer sam, totalno bezvoljan, umoran, ljut, jadan, bio prisiljen na jedno druženje povodom događaja kojem sam dosta kumovao..... uspjeli smo, nakon godinu i nešto, zaposliti kolegicu – ništa pompozno kao ni plaća, ali, s velikom mogućnošću napredovanja – što, naravno, ovisi o njoj samoj. I, iako sam odbijao druženje da ne pokvarim atmosferu, upornost mojih prijatelja došla je do vrhunca kada su odlučili....“ili ti k nama ili mi k tebi...“ razmislio sam i odlučio – ma idem ja, bar ću pobjeći za sat vremena i to je to.... kad me vide poželjet će da ni nisam došao...ali, vraga, to ... to su prijatelji ..... nisu me previše puštali da odletim u svoje misli, pojedinci su znali razlog mom raspoloženju i nastojali, kroz lagana podsjećanja, dozvati me pameti – ako nisam učinio ništa dobra sigurno je, nisam učinio ništa lošega – no, baš te crtice podsjetile su me na cijeli niz stvari koje su mi vratile dobro raspoloženje – mirne savjesti, prvenstveno zbog iskrenosti i otvorenog srca, bez ikakvih zlih primisli koje kao da su neki imali, idem s osmjehom dalje prisjećajući se svega ...i... – nadam se da će taj osmjeh osvanuti i s druge strane – ako ne zbog sreće za svime ružnim izrečenim ( a to je očito bio cilj – povrijediti, pokazati superiornost, nadmoć, snagu...što li već?) a ono zbog te osobe same.... no, iskreno, siguran sam, opet bi isto napravio, postupio i, garant, opet nadrapao – ipak, ona vreća o kojoj sam govorio, možda je sada zakrpana, možda je spremnija na neke udarce, ali, jednako je ranjiva .. no, na tu vreću ja nikada nisam niti pazio – nisam toliko sebičan...
Naravno, kada sam spomenuo uspjehe, mislio sam i na našeg Iveka... jučer izvrsno peto mjesto u super điju i povećana prednost u Svjetskom Kupu...a danas...danas odlično deseto mjesto, predivni novi bodovi i lijep zalet ka pobjedniku Svjetskog kupa....bravo Ivice!
U tjednu koji dolazi opet je puno uzbuđenja, puno nekih događaja, ali, onaj najvredniji mi je ročkas male Sanjice .... sve ostalo, nekako po inerciji će proći, a sve ružno i loše, siguran sam, pospremit ću u ladicu koja će ostati odškrinuta iz dva razloga – prvi je da me podsjeti na sve lijepo i da mi uvijek izmami osmijeh i toplinu a drugi je da ne zaboravim kako se sve lijepo lako zaboravlja od pojedinaca , kako može prerasti u nešto jako, jako ružno... no, kako sam rekao, ja ću ostati isti – kome paše, kome ne – bar postojanost mog ponašanja neće nikada i nikoga iznenaditi – jer, ono je uvijek iskreno bez loših primisli u bilo kojem trenutku...za razliku od drugih......
I da, počinje nam Svjetsko prvenstvo u skijanju. Cijeloj Alpskoj repki – i curama i dečkima, želim najbolje vožnje a uz njih ide i radost ..... sretno !!
Došlo je vrijeme da odradimo i babinje. Otišli smo do malog pišulinca sa, svaki pomalo zauzetim rukama, ali uzbuđeni i sretni. Iako sam imao privilegiju na kratko vidjeti mališu kad je spavao (kad sam išao mami mu na instrukcije o poslu) i čuti ga kad je naprasno prekinuo naše instrukcije, vidio sma ga samo izdaleka jer sam bio malo šmrkav tih dana... ovo je bio prvi pravi posjet. Naravno, Mrvičak je, kao pravi domaćin, na samo čujenje zvona počeo od sreće vikati – a jedino sam ga ja razumio i, sav ozaren, preveo curama „evo ga, najavljuje nas, veseli se!“ naravno, ja jedan od, bez klinaca – sve znam .... kad smo ušli... Mrvičak je zanijemio – lijepo sam rekao „mami“ da je mogla drugu frizuru složiti – eto ga na i malog je šokirala – ali, odmah sam mu objasnio da je najbolje da od malih nogu uči kako je sa ženama – nikad ne znaš kakve se budu pojavile .... na što je Mrvičak, onako glasno, rekao aaaa - ma što mu to značilo siguran sam da me je razumio
I dok smo, sada službeno, izljubili mamu, a poneki i taju, krenulo je raspakiravanje paketića, vrećica. Badave male opravice, badave „odjelca“, badave pelene i neke igračke (rekao sam da je rano za njih, ali, mene, tipa bez djeteta, niko ne sluša .. pih) ali, kad je mama naišla na poseban paketić u kojem je bila Radosnica (ajde, bar sam naučio kako se zove), pismo Mrvičku ( ono koje sam tu objavio), isprintan post sa komentarima, DVD sa nekoliko filmića – spotića, koje su morali odmah pregledati, galerijom vratolomnih slika koje sam, za ovu priliku, posebno uredio, nekim receptima za razne kašice - potrudio sam se, jesam – hvala i Mari i njenoj kuharici – iako, još je rano za to, ali, raste mali, raste, - mama se raspametila gore od malog Mrvička koji je, snom pravednika, već spavao u spavaćoj sobi.... rekao sam ja da bu se mali naučil od malih nogu na veselje i radost što u ovom domu vlada – vrata od sobe, tek pritvorena da ga, ako ih dozove, ipak čuju, maleni hodnik sve je što ga je dijelilo od ludog društva i još luđih roditelja. Dobio sam zadatak od cura, i sada ga veselog i sretnog srca ispunjavam, zahvaliti ti draga Suncokretice, još jednom, na predivnoj ideji koja je postala temelj jedne slatke kolibe lijepih, prvih uspomena, malom Mrvičku. Hvala ti! Prva rečenica, novopečene majke, kad je sve ugledala, bila je – e pa Kiki, želim ti puno klinaca... no, kada je shvatila da ideja nije baš u cijelosti moja, dapače, da mi nismo inicijatori, rekla je, aha...onda još jednog više ... e pa, draga moja, malo sam zakasnio i za tog jednog, ali, hvala ti – u drugom životu bum brži.
Ne znam zakaj, to nam sigurno nije bila namjera, ali sretna se mama rasplakala, a tajo, onako muški, gutao je u sebi ( uf, kako mi je to poznato) i, kao prava glava kuće ( bar u tome hihi) glasno izjavio . . e sada, bez iznimaka svi bumo nazdravili. Ovo bez iznimaka, naravno, išlo je mene – ali, kako sam pokvaren u zadnje vrijeme više me na ništa, što ne smijem, ne treba nagovarati. Popili smo si gemišteka i zapjevali jednu sretnim roditeljima
Naravno, Mrvičak nam se pridružio svojim predivnim glasom. Kako mali hvata note – za poludit – sve mu zavidim. Dobro, majka je ipak shvatila da se dijete malo uredilo i da treba nešto učiniti po tom pitanju. Sada čist i suh, pišulinac nam je došao praviti društvo.... gledao sam ga – ma nevjerojatno je koliko to malo biće, nemoćno, izazove emocija, koliko topline preplavi tijelo a kako li tek ruke zadrhte kada krenu prema njemu. Jesam, usudio sam ga primiti u ruke – Bože, koja kiflica – već sam zaboravil kak je lepo držati tak malo stvorenje u rukama ( kad ove moje sve nešto štekaju zadnjih godina a sada se raspametile pa ko serijska proizvodnja) .. i tak sam ja malom Mrvičku odao sve tajne koje mora znati a vezane su uz ovu bedastu ekipu... otprilike da mora biti spreman povremeno nas trpiti jer, eto, i mi smo trpili njegovu mamu pa red je da malo vrati uslugu – samo, sa velikom razlikom, mislim da se s njim budem bolje igrao..a jedva čekam da zaigramo čovječe ne ljuti se – da ga naučim što mama najviše ne voli – na sami spomen ove igre krenule su razne priče i strelice koje, bolje mi je da preskočim, ali koje uvijek izazovu u meni čudnovati smiješak , posebne emocije, tugu ali i posebnu sreću...., nadalje, upozorio sam ga da mu se mama ponekad pravi gluha i da uopće nije loše da ovako inzistira na ostvarenju svojih prava – jer, kak se sad postavi, tak mu bu..., iako je mama odlučila biti samo šest mjeseci na porodiljnom a tajo drugih šest (naravno, ne samo zbog love...već onog važnijeg...zbog posla) obećao sam mu da ćemo, kad god bude moguće, poterati mamu doma da bude s njim – jer, rekao sam, duguje nam uslugu – pa ko bu ju celi dan slušal...kak je moj mali, jel mu dal jest, jel ga presvukao..? ne znam zakaj, ali već sam sada siguran da bu to tako zvučalo. . . onda smo bacili malo mušku spiku – daleko od ovog ženskog klana.... Mrvičak, tajo i ja išli smo dokazati našu mušku solidarnost – da nas cure mogu nesmetano izogovarati...i tek što sam pišulinca donio do sobe sa namjerom da mu odam još neke tajne, mali je svoje predivne okece sklopio i kao da mi je nešto promrmljao...ali,“čuo“ sam i vidio samo kraj.... pavati... ajde, odspavaj i za mene koju rundu, prijatelju.
Ostali smo još neko vrijeme – do slijedećeg buđenja ( ali, moram priznati, mali je već sada bekrija na starce), a sada već i hranjenja Mrvička. Stampedo se povukao, ali ne doma...a ne, morali smo još na jedno pićence... možda bolje da sam preskočio taj dio druženja jer opet su navalile na mene ko na sivonju... e pa drage moje.... moj vlak je prošao... sada se mogu radovati vama, vašim uspjesima, biti ako kad zatreba za bilo što..ali, mene je, ipak, vrijeme pregazilo... ma ne, ne osjećam se ja star da ne bi radio gluposti, ali, za neke stvari, jednostavno ili ne.... naići ćete na zid šutnje.. a to, to nam ne treba.. zato smo brzo promijenili temu ... jer, naravno, postojala je velika vjerojatnost da ću otići.... a nisam baš ni siguran da su to htjele .... ili jesu?
Uglavnom, podružili smo se još malo vremena, ovako ekipno nazvali smo i drugu mamu male pišulje ...tek da provjerimo kako ženske snage napreduju.... a ujedno počeli računati kada „stiže“ slijedeći podmladak – Bože, ova nam je godina doista počela veseljem . . . nevjerojatna mi je ta sloga i zajedništvo koje među nama vlada... i ne, nije ni problem što često ostajemo dugo na poslu, nije ni problem što više ne kužimo ko kaj radi, jer, sve mi to nekako pohvatamo...a vrijeme – ono bježi... evo, za pet mjeseci će i prva mama vratiti se u naše redove ... ma, ne da bježi...leti....
I ... ma koliko se činilo čudno, ova pjesma ima jako, jako puno veze sa stanjem u kojem sam trenutno.... sretan, sjetan, tužan, zadovoljan, ljut.... miks osjećaja ovaj mali je opet izazvao u meni.....a tek je mjesec dana i malo, navršio
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )