smotani

srijeda, 23.02.2011.

srednji prst.....ili.....

Utorak.... Jutro kao i svako drugo – nevoljko ustajanje, kupaonica i lagani povratak u krevet. Nikad se neću odviknuti tih «povratničkih» deset minuta, kada, uz cigareticu lagano pogledam TV kalendar ili vijesti – ovisno na što stignem (moram zapaliti, jer, inače se zna dogoditi..... spavanje). Nakon uobičajenog rituala, krenuo sam na posao. Srećom nije trebalo čistiti stakla – noć, iako hladna, bila je suha.... uobičajena ruta i, kao i svako jutro, zapeo na semaforu kod Hypo centra. Ne, nije problem to «zapinjanje»...problem je malo «složeniji» - uvijek, baš uvijek se nađu neki «slučajni» padobranci koji iz lijeve trake, pred semaforom, snagom auta, bezobraštine ili kojim drugim načinom naprasno ulete ispred vas..... i to ne jedan, dva tri.... već cijela eskadrila. Svako sam jutro posebno pripravan na tom semaforu. Tek pokoji «ljubazni švercer» pogleda me, mahne rukom i, kao da pita, «smijem li? Hoćete me pustiti?» o, naravno, Smotani uvijek, baš uvijek, takve propusti i pod cijenu trubljenja onih iz mene ( da samo trubljenja – imam i tu jednu zgodu kad mi je «nervozni striček» ošamario mog škodilaka...) tja, ne moramo od jutra širiti nervozu. I tako, već nekoliko dana, kao po špagici, simpatično ubacivanje jednog crvenog fokusa... prvi dan ubacivanja ostao sam bez teksta – taj auto u meni izaziva pojačani adrenalin... ne, nisam se sjetio pogledati tablice, već sam, ko neki klinac, pokušavao kroz zatamnjena stražnja stakla vidjeti figuru.... bezuspješno. Drugo jutro, isti autić – uredno, kao da je mene čekao, lagano, diskretno dao je za vidjeti namjeru – naravno, opet sam «popustio» i propustio – sada sam barem bio siguran da to nije «taj» autić – no, adrenalin je, svejedno, porastao..... ponedjeljak...ista scena.... lagano sam prilazio svojoj koloni za ravno i , u traci za lijevo vidio, sad već «poznati» autić (iskreno, već sam posumnjao kako u isto vrijeme...ali, očito, bioritam nam je isti...) – lagano sam došao pored, bacio pogled ulijevo, i...vidim gospođu kako «koncentrirano» prati situaciju na semaforu.... pali se zeleno....kreće kolona....a ona, već ustaljenim ritmom – hop desno – ovaj puta pomalo «drsko», već izverzirano, bez «pitanja», upozorenja, znaka, žmigavca..... malo je falilo da joj se nađem na tom putu..ipak, stao sam ( ma ne bi ja svoga, skoro desetgodišnjaka, izlagao ovakvim vratolomijama), potrubio u smislu ...“može malo lakše?“ ..... a gospođa – ni pet ni šest – u zrak, prema meni, srednji prst uz puno gestikulacija usnama od kojih sam razabrao onu... j.....se! i, hop ispred mene. Kako sam nekoliko dana pratio njezinu «evoluciju» iz pristojnog «švercera» u drskog provalnika malo sam se osjećao....hm.... nije bitno..... U tom sam trenutku samo poželio da mi se narednih dana nađe «na putu»..... i bi tako.... jučer, idem ja ...uobičajena situacija, gužva u traci za ravno, lijeva prazna....u prvom trenutku nisam se niti sjetio scene prethodnog dana... prilazim semaforu, kolona stoji kod «srca», uzimam cigaretu, zapalim, blejim kao i svi okolo, slušam opićenog «Luleka» na Anteni, kad.... fiju..... po lijevoj traci prođe crveni fokus... kao da mi je neko krpom makao... no kako je protutnjio nisam bio siguran jel to «pravi»... u tom trenutku, nešto me zasmetalo u retrovizoru . neko blica li ga blica svijetlima... provjerio sam – svijetla upaljena, ne gorim, imam sva četiri kotača – sve pod kontrolom – ali, neurotičar iza mene, blica li blica – pa nemrem nikam, crveno je majmune! Tek nakon ove sočne «pozdravne» poruke skužio sam da je Tihana iza mene... mahnuo sam i taman je kolona kretala... polako smo se približavali semaforu....focus je stajao u lijevoj traci ne uspijevajući se ubaciti.... približio sam se i utvrdio da je to focus kojem dugujem povrat srednjeg prsta...ali... kako ću ženi dignuti srednji prst? Pa nemrem ja to...... I, dok sam čekao zeleno.....eureka! u autu sam imao mali kišobran..... upalilo se zeleno i «nabio» sam se na auto ispred sebe ne dozvoljavajući nikakvu mogućnost ubacivanja..... (ko joj je kriv, nije onaj focus koji svojom pojavom me ukopa na mjestu ) ...i, krene teta ravno na mene.... e neš...lagano sam trznuo malo desno, dodao gas, i nosom malo ispred nje, skoro u ravnini, važno digao kišobran uz prozor ... eto ti na! Ne dam! Neš ispred mene! Dakle, ne, ne mogu Vam opisati kako sam se sam sebi počeo smijati... ali, rezultat nije izostao – focusić se prestrašio kišobrana i u šoku je gledala kako smo, lagano u nizu, prošli raskršće. Nakon kratkog vremena zazvonio je fon... Tihana ( koja se tek nakon semafora razdvojila od mene) urlala je od smijeha i, jedino što sam čuo bilo je, «ti si lud!» Naravno, po dolasku na posao, nazvao sam ju, objasnio zašto sam to napravio...ali...ništa, baš ništa ju nije moglo uozbiljiti.... kao da sam ju vidio kako me oponaša mašući kišobranom.... i da, naravno, odmah je nazvala «najvažnije» i ispričala jutarnju storiju,,,koji lumen.... Mladen je, svakih sat vremena, što nazvao, što poslao poruku.... «oće li kiša? Di ti je kišobran.... ?» Danas, danas je uslijedio poziv za hitno viđenje na minutu... .samo da se spustim nekaj me hitno treba..... zovem ga – dođi gore – ma ne stari, žurim a trebam te..... daj...siđem ja.... i &%#“˙/&)(«?) stoje Tihana i on i.... mali kišobran svakome u ruci.... grrrr..... jedan crveni, kričavo crveni (valjda, ja sam ga tako vidio) i jedan kričavo zeleni i poruka „kad već glumiš prometnika budi sa stilom – crveni za „non paseran“ a zeleni za „izvolite gospođo, bit će mi drago...“. Ma ni objašnjenje na brzinskoj kavi nije pomoglo... jer, naravno, Tihana je u pravu.... a ona je tako zorno prikazala sve iz svog kuta gledanja..... badave objašnjenja da sam ju danima propuštao, da mi je bezobrazno digla prst...... kontrabas je...kontrabas... i opet sam naučio da iskrenost ne pomaže ..... dobro, ovaj puta uz dozu smijeha, bez grča i gorkog okusa (doduše ne znam kako je gospođi) Danas...danas nisam sreo crvenkapicu...ali, sad sam spremniji..... imam dva specijalna «prsta» u autiću.... crveni je...na dohvat ruke..... zapravo, ne znam što su to njih dvoje tako smješno vidjeli u tome - da li moje mahanje kišobranom, da li moj inat, ili..... ili ja još nisam baš za smijeh...... ali, eto, bolje da ja prikažem svoju verziju ( iskrenu i istinitu ma što ko mislio o meni) nego da njih dvoje napišu svoje viđenje ( iako, kao da ih osjetim da su tu negdje i smišljaju....) PS oprostite na poslanom mailu sa nekom pozivnicom s moje mail adrese - nisam kriv, poruku sam izbrisao, ali, stroj je "odradio" svoje i svima iz adresara poslao istu.... oprostite

- 21:00 - Komentari (38) - Isprintaj - #