smotani

nedjelja, 27.03.2011.

društveni vikend :)

Toliko čekam taj petak, vikend.. a onda ga potrošim brže nego je to dopustivo. Čak su se ovja vikend neki pobrinuli da mi ukradu i sat vremena...ali, nisu me uspjeli oneraspoložiti osim što su mi ujutro priredili zbunjolu sa utvrđivanjem točnog vremena – jer, neki su sinoć pomaknuli sat, neki su mislili da su to učinili...ali, ja...ja sam siguran da meni to nije niti potrebno...sad će konačno onaj sat u boravku ići točno Ovaj je vikend bio prvi ovogodišnji zajedničkog „rančiranja“ – malo ranije nego inače – ali, kako se slabo viđam sa svima odlučili su: „kad neće Muhamed brdu oće brdo Muhamedu“. U petak sam pobjegao glavom bez obzira – ne čekajući službeno „raspuštanje“ sa radionice.... osjetio sam da su se svi počeli nešto meškoljiti, pitao „to je to?“ ... malo su me pogledali...“Žuriš nekud?“ ... „da, putujem“ „onda ti kreni..:“ ... koliko sam čuo – ostali su još nekih sat vremena „razjasniti neke stvari“ pih.... a ja sam, za to vrijeme, doputovao u svoj raj..... nakon raspremanja, prvo sam – a što bi drugo, prošetao i udahnuo punim plućima.... opet su krtice izmamile iz mene jedan ljuti pogled i upit „a ko bu to ravnao?“ i dok sam spremao odgovor oko mi je zapelo na magnoliji – ove ću se godine, s pravom, šepuriti s njom..... predivna je.... Nakon brzinskog obilaska prihvatio sam se unutarnjih poslova, zapalio peć za malo temperirati, i, obzirom na najavljene goste ( ali i one nenajavljene) malo se potrudio za neke sitnice - zamijesio sam tjesto kako bi bilo spremno u frižideru za lepinjice ali i za picu koju ću, bio sam siguran, morati raditi za moju malu Gremlinicu (to je kumica, naravno). Uz pripremanje ostalih sitnica ( koje sam usput uzeo), tople večere – sendviča – toplih, dakako, brzo je prošla večer, ma kaj večer...bilo je iza jedan kad sam se nakon brda sendviča strmoglavio u krevet....... i, pomalo umoran, zaspao sam nekoliko sati. No, život u prirodi nosi svoje anomalije.... pijetao susjeda... nekoliko kuća prije mene, kao da se bori sa dilemom da li treba ili ne „zvoniti“... kuku..... stane.... kuku..... stane... kukurikuuuuuuuu .....a miša mu.... stari moj, pa subota je.. ne, ne tako rano...pa tek su tri sata! i dok se on borio sa buđenjem suseljana, ja sam pokušavao uz cvrkut ptičica, zaspati.... pa rekli su mi da prije devet ne trebam iz kreveta.... kako god, u pola sedam sam se, pomalo „ljut“ ustao..... stavio kavu, prošetao u pidžami...i udahnuo jutarnjeg sunca.... nakon kavice, lagano sam se spremio, počeo malo prčkati oko kuće... kad hop...evo je na..... stiže „mama“ – naravno, prije svih jer „moram dešifrirati neke svoje čvrčkice“.... i dok smo nas dvoje imali zanimaciju s poslom tatek je nasjeko malo trešća za potpalu, uzeo škare i malo se igrao po voćnjaku. Pokušao sam mu uvaliti kreć ali – nije se dao smesti... on će što on hoće... Oko deset počeo je pristizati ostatak ekipe – za neke sam znao, za neke ne – ali, naravno, najviše se oduševim „gostima iznenađenja“..... no, kada sam ugledao buduću kumu, kuma i maloga Mrvička . . . raspametio sam se ... pa nisam još malome ni stigao reć kak bumo mi vikende provodili a on je već došao ispitati teren.... odmah po izlasku iz auta, kao mali Tarzan, proderao se iz sveg glasa – na što je kumica prokomentirala „eto ga na, tako mali a tako glasan“. Skupilo nas se dvadesetak.... žamor, muving, smijeh ..... nakon kratkog zajedničkog druženja krenuo je svako svojim poslom – neki pripremati roštilj, neki farbati voćke, a neki, po dužnosti, za.... bavljati ostale – uspio sam pofarbati preostale voćke, čak i pokoju granu odrezati... vatru, naravno zbog vjetra, nisam palio... ma, bit će prilike i za to.... nogomet, badminton, preskakanje štrika, pikado.... ludnica od gužve na svim borilištima ... klopali smo na rate... četiri paketa pečenog povrća koje sam izvadio iz leda uz sve ostale priloge, prvi su planuli... opet su me „davili“ da sam škrtac... ti vrapca, u jednom danu ste mi pojeli moju dvomjesečnu potrošnju ... no, šalu na stranu, zrak iscrpljuje.... mala termitica je non stop nekaj grickala... i samo sam čekao neizostavno...“kume, kad ćemo peći picu?“ ne, nije pitanje da li....nego kada? Naravno da sam to očekivao i bio spreman za taj izazov...ali, kad je skužila tjesto... aaaa...kume... buš mi pekal one lepinjice? ... popodne su neki otišli ali dio je ekipe ostao prespavati ...pa kako će otić kad je još klope, snage za zezanciju, igru, čovječe ne ljuti se, razgovore..... nema šanse! Dočekali smo dva sata po starom, tri po novom vremenu...i kada sam izrecitirao svoj monolog o krađi sata mog sna, nakon još runde pića, otišli smo malo prileć..... oko šest slušao sam razgovor kumice i njene mame „ mama, a zakaj one tak veselo ujutro pjevaju?“ (ptičice, naravno) „zato što je prošla noć, naspavale su se, sad će opet ići skupljati hranu, igrati se, družiti, savijati gnijezda...“ vrlo opširan odgovor kume za ovo doba dana .... no, nisam mogao ne reagirati kad je rekla...“a zato se kum svaki put tako rano diže ovdje, baš ih je lijepo slušati... a gle, danas spava ...valjda neće prvi da ne mora kuhat kavu ..:“ naravno da sam imao nekaj za dodati ..... no, ostali smo, tako dovikujuć se, u krevetu još nekih pola sata.... pa ko bi uz nas mogao spavati... nakon kavice primio sam se malo piljenja drva ( sve smo potrošili a nekak mi je loža pri kraju ..pa da se nađe za drugi vikend..) i kad sam pogledao u nebo koje kao da me dozivalo, ugledao sam predivan prizor – dva para očiju koja su pratila neko vrijeme svaki moj korak..... polako smo se počeli spremati, dijeliti ostatak klope i, krenuli smo doma – naravno da sam morao u Dugave iskrcati kumicu...jer, imali smo neke „važne“ razgovore za obaviti pa da nam ne smetaju kumovi..... saznao sam tako i za novu simpatiju, za neke dogodovštine u školi koje mi je zaboravila reć, saznao sam kako napreduje u pripremama za Prvu pričest...i, naravno opet dobio „nemoj da bilo što planiraš tada!, valjda neće biti isto kad i krstitke malom Mrvičku?“ – to ju sad jako brine – jer kao kum morao bi biti na krstitkama a ona silno želi da budem i na Pričesti.... konačno sam uspio uvjeriti je da nema problema jer, krstitke će, definitivno, biti prije... i dok smo prolazili pored aerodroma upravo je slijetao jedan avion – kume, brzo, zamisli jednu želju! ... dobro, čuo sam za to kad prolaziš ispod vlaka...ali, generacije napreduju...sad je na redu avion a uskoro će biti....šatl..... P.S. javio mi se gospodin Mark ....izgleda da je moje pismo za skrbnika urodilo plodom...dobio sam novu ponudu...ponudu za partnera

- 21:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 23.03.2011.

tjedan luduje....

Tjedan luduje, kao i prethodni, ali, ipak, nadam se jače nego nadolazeći. Nekako, navečer, uhvatim se da se baterije sve brže prazne.... da već s utorkom hvatam zalet do petka kada, nadam se i vjerujem, bježim u svoju oazu..... možda sa nekim papirnatim zadacima, možda ne.... ali znam sa društvom koje se, gle drzništva, samo najavilo na roštilj. Veseli me taj njihov najavljeni pohod ... nekako se nadam da će onim svojim urlicima rastjerati najavljeni snijeg..... a je nam proljeće..... no, kako sam, doista, okupiran vremenom do mračnih sati na njih sam prenio sva zaduženja vezana uz nabavku potrebnih „sitnica“ .... znam da će to sa velikim veseljem učiniti, jer, teško bi bilo suhog grla i praznog želuca u subotu (hm... planiraju li ostati do nedjelje? razglabati o svemu što sam propustio na radnom mjestu ali i o onome kroz što, u ime i za njih, prolazim na ovom „rešetanju“. Stvari se doista zahuktavaju...a ja, ja ne bi bio ja da nemam sto i jedno pitanje – rekao mi je kolega – predstavnik „vlasnika“ da sam previše detaljan..... vrlo brzo sam ga razuvjerio i dokazao da postavljeno pitanje nije detaljno već da samo „grebe površinu“.... no, istina je, kada se utopim u toj nekoj komunikaciji, nesvjesno, jednostavno, bez razmišljanja, počnem govoriti na materinjem jeziku..... danas sam imao dogodovštinu kada su me, u naletu moje inspiracije, pustili da završim.... nakon oko pet minuta monologa u kojem sam se čudio da me nisu prekidali potpitanjima.... zamolili su da to sve ponovim..... na Engleskom – sam ili uz pomoć prevoditelja koji se, gle čuda, zatekao...... mrzim ponavljati.... a još više me iznenađuje taj moj prijelaz ... rekli bi mi...kud će suza neg na oko.... Naravno, kako su i obećali, kolege su donijeli mob njihove mreže.... kada su mi dali fon pomislio sam da sam ja svoj negdje zaboravio...jer, isti je kao i onaj s kojeg sam poslao prošlu poruku krivom primatelju.... specijalno su taj model (koji je, kažu, kod njih „out“ ) tražili za mene da mi, ne daj Bože, ne donesu neku kompliciranu novotariju.... kako su i obećali, redom su bili upisani svi brojevi sa imenima.....super...imam samo jedan problem – zapamtio sam svega pet šest imena..... koje, u svako doba mogu povezati sa licem...a oni drugi su mi....brko, karirani, slatki i slično.... pa sam, radi lakšeg snalaženja, dodao te svoje nadimke.... da ne bi sada pogriješio na drugi način...pa, ipak, ipak sam ja smotani ..... već jučer smo testirali kako me ko „sluša“ sa tim novim mobom...i, zagrcnuo sam se od smijeha kada sam, kod jedne od kolegica vidio da ju zove „confused - Kiki“ super, ne znam kako je otkrila moje „krsno“ ime..... fakat me iznenadilo kako su moj nadimak prihvatili od prve a čuli su ga svega par puta..... istina, lakše je komunicirati kada ne postoje barijere oslovljavanja titulama.... nekako, neposrednije mi je, humanije.... no, ništa zato nije izgubio čin uvažavanja „protivnika“.... o da, poštujemo se, gledamo se preko naoštrenih olovaka, preko ekrana lapa i smišljamo novu zamršenu temu... No, nisam mogao ne odužiti se za ovaj „poklon“ kojeg nisam tražio i koji je zapravo njima od pomoći a meni od materijalne koristi ;) pa sam sinoć složio im malu odu Nokiju nikada nisam volio Simensom sam se uvijek ponosio A zadnjih godina na nju se popikavam stalno Četiri komada – to je ono pravo! Svaki svoju mrežu ima Svaki kune različito cima No ovaj posljednji što stigo je danas Ne zna za kunski avans Ko na kladionici bon mi je dat Kad potrošim šah mat Kladionicu lako novim bonom dopunim A ovim ću se fonom, tada praznim, samo šepurit Zato dragi moji kolege po vokaciji Odriješite vreću malo jačoj donaciji Jer koliko me zivkate sada Malo mi je početna stavka Confused kiki sa svog vas broja neće zvati Da opet prst na krivo mjesto ne svrati A tada bi mogao bi izazvat frku pravu Iako sam confused, čuvam glavu Hvala vam na ovom poklončiću Malo pred jutro...zazvonit ću Samo da vam malo lopticu vratim Od odgovora na pitanja koja ne mogu dati Ima i nastavak za poneke od njih koje, nekako, neću javno obznaniti – ali, samo zato što mi se čini da su šale i pošalice osobne.... njima sam, svakome dao svoj dio....a prevoditeljica je danas imala pune ruke posla ... naravno, naravno da sam im te „zabilješke“ dao na svom jeziku, a ako su baš znatiželjni....nek se snađu.... Ma kako naporan tempo bio, ma kako mi nije mio....ipak....ipak je komunikacija postala puno opuštenija, puno kooperativnija ..i, prema nekim „visokim“ informacijama, dobili smo sve pohvale..... nije da se hvalim, ali, i ja sam član pohvaljenog tima.... ma kako god ovo završilo, makar bilo „iscijedi i ostavi“, ipak ostaje jedan dobar okus....okus jedne predivne radne atmosfere..... nekako svi smo zapeli odraditi stvar kako treba bez obzira na naše žrtve...kojih, vjerujte, ima ..od vremena, iscrpljenosti, nestizanja na kontrole,....ali, jedna od njih su i moje kile koje sam, u ovom čumezu od vremena, tako olako nabacio na sebe...a kuk....on polako vrišti.... ( o masnoćama sada neću jer ne stignem na kontrolu )no, kako paziti na klopu kad uhvatim trenutak, pobacam u sebe i juriš dalje...a onda, onda gricnem čoksu, pa bonkas, pa sokić, pa kava..... sve se to polako slagalo... no, odlučio sam, kad se uspijem ustati u šest ujutro ide lagani jogger po nasipu...trebalo bi biti višestruke koristi...samo, nekako, već znam...a ko bu me digel u šest? I u pol sedam se jedva dignem.....ipak...ima jedna dobra...jakooo dobra vijest.... danas je srijeda.... hihihi..... još malo i divljina me zoveeeeee..... makar i snježna... nisam, nisam puko...

- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2011.

osmijeh..... , nakon svega :)

Nakon kolapsnog tjedna i još strkovitijeg petka, pobjegao sam na ranč brzinom munje – ne ostavljajući prostora ni vremena ikome da mi dodijeli kakve zadatke.... vikend, bar još dok mogu, pokušao bi ostaviti za svoje skupljanje pozitivne energije i pražnjenje od one loše koja se preko tjedna nakupila. A ovaj me baš i nije mazio..... Vikend, kojem se toliko radujem, proletio je brže od onih velikih, čeličnih, ptica koje mi iznad glave pokazuju, u tragovima, nekakav put... ma ne, ne moj....moj je i tako već negdje zapisan – ja ga samo ostvarujem, dan po dan.... ali, kada u tom ostvarenju uz čuda teških i gorkih stvari zavirim u svoj vrtek, livadicu, šumicu u neposrednoj blizini – tada je i taj put, ma koliko trnovit, bolan, pun nekih nepredvidivih zamki, šokantnih spoznaja, razočarenja u ljude - ljepši, svjetliji, nasmijaniji...i ništa, baš ništa ne može ga pokvariti – makar za vikend..... I dok sam prčkao po cvjetnjaku u kojem, sad već poprilično, niču i rastu poneke biljke – narcise, tulipani... opet sam se, iznova, ljutio na mišeke koji su mi poklopali dio lukovica.... ja uživam u pogledu na njihov plod a oni u njihovu okusu - i ko kaže da nema povezanosti..... iako je poprilično zahladilo, iako je vjetar puhao ko lud, nisam se dao smesti – subota je provedena u daljnjem rezanju divlje „živice“, malom piljenju drva ( čak je i motorka nakon zimskog sna upalila od šezdeset i neke...i pitam se zakaj me boli ruka? ), a negdje pred večer...sjetio sam se da nisam ni pogledao jabuke koje sam ostavio da se ukisele u ocat.... potpuno sam na to zaboravio.... no, ocat izgleda predivno.. procijedio sam i ostavio ga još neko vrijeme.....do spremanja u boce... uskoro će i berba salate iz vrta pa će mi i taj začin trebati..... Naravno, zvijezde pjevaju su bile neizostavne uz brzinski rad klope, nakon čega sam, umoran ali zadovoljan, zaspao ko klada. Oduševljavaju me ti moji vikendi kada legnem totalno iscrpljen, zaspim ko top.... ma i buđenje nakon dva, tri sata je sasvim drugačije nego doma. Kako nisam imao neke specijalne zadatke za vikend nisam nosio niti lap pa je ostatak noći protekao u razvrstavanju razno raznih šarafića, čavlića i inih čuda za koje nikada nemam vremena. Super, sve sam to lijepo razvrstao i samo se pitam....koliko će dugo tako ostati? Nekako, sumnjam da ću, čim ih zatrebam, opet sve smjestiti u istu „ladicu“ bez obzira na veličinu i vrstu.... pa ne mogu ne pratiti svoj nadimak.... Ipak, koliko god smotan, nisam zaboravio pogledati malo i Iveka i njegovu, ne baš dobru vožnju, ali nije me bilo ni briga.... veliki kristalni globus u njegovim je rukama, a drugi mali, zaslužen tijekom cijele sezone, donio je predivan osjećaj bez obzira na tu posljednju, ovosezonsku, vožnju... jer, ovaj se uspjeh gradi godinama, ne ostvaruje se u jednoj dobroj trci već jednim dugotrajnim, mukotrpnim ali i temeljitim radom. Zato, Ivice, još jednom iskrene čestitke...i ovdje... sad malo odmori, uživaj u uspjehu....zaslužio si! Gotov je odmor... sutra ispočetka.... naporno i dinamično, pomalo iscrpljujuće, ali, kako rekoh, barem ostaje manje vremena za neke mozgalice kojima ne vidim smisao, rješenje... za „mozgalice“ koje su postojale samo da bi neki vježbali sebe.... možda grubo zvuči, ali, nakon svih spoznaja, ne vidim im drugi smisao... a kako sam se ja u tom vježbanju osjećao nije niti bitno.... ipak, jedno znam – takve vježbe više nikome neću dopustiti... ne, nisam ja sprava za vježbanje ... nekima..... možda sam prekasno shvatio da onaj put o kojem sam na početku govorio, odavno zapisan već mojim rođenjem, nije promjenjiv....ako sam se ponadao da ga mogu promijeniti, očito je, prevario sam se.... no, uvijek se nađu neki skretničari koji za to daju nadu....kasno shvatimo da smo tek njihova usputna stanica.....a da oni vješto znaju graditi svoj put..... jedino, nadam se da se neće jednom i sami, poskliznuti na njemu... za svoje dobro..... ja ako se i poskliznem ne mogu jako pasti, neće više moći boljeti...jer, neću dozvoliti, jer, letim nisko...... za razliku od tih i takvih..... koji, ma koliko podigli glavu, ma koliko se pravili veliki u stvari su ..... tek sada pokazali pravo lice.... Osmijeh izgubljen u vremenu Noć je.... tišina se obavila oko svake stijene A ja, ja pogledom u oblačno nebo dozivam vrijeme Vrijeme koje kao pratilac vječni U meni unosi neki nemir Tad prisjetim se dana koji u životu nešto znače Tad prisjetim se iskrenih osmjeha što iz njih zrače Pitam se kolike snage za takav osmijeh treba Pitam se da li i on je dar s neba? Osmijeh je toliko jednostavno usnama prikazati Osmijeh je toliko lako svijetu pokazati No iskreni osmijeh teško je srcu dokazati Kad ono svaku umjetnu stvar zna prokazati No, ponekad i srce zapne na tome putu Ponekad i ono ne vidi tu sjenovitu ruku Jer iskreno i čisto prilazi svakome danu I raduje se svemu što pojavi se na njegovu pragu A kada se popiknemo na tome pragu Tada ugledamo tu svjetlosnu manu Sjene što se nadviju nad nas Kao da u našoj hrani traže spas Ma koliko se otimao pobjeći ne mogu Ma koliko želio ne mogu izbjeći podmetnutu nogu Samo ću, pridižući se s poda Provjeriti stoji li gdje još koja noga Neću, neću je nagaziti težinom svojom Nadat ću se nekom vremenu boljem Kada ću pri padu i sam vidjeti nečije lice Koje podmeće noge – netremice Jer jednom se i ta noga umoriti mora Jednom i ona dočepat će se poda Ne, neću ja likovati tada Već pružit ću ruku i kod takvog pada I znam, znam da će mi se opet obiti o glavu Ali ne mogu se oteti dojmu o postupanju pravu Ma kako možda razum drugačije zbori Srce je jače... a ono se uvijek izbori A glava... možda boljet će i opet Možda ću opet učiniti okret Ali osmijeh koji možda nije čest Za mene je uvijek radosna vijest Jer ja ga samo iskreno dijelim I dajem bićem svojim cijelim I ma koliko puta od drugih čitao ga krivo Vidjeti ga i osjetiti, uvijek je milo Zato osmijehu dajem otvoren put U životu ma koliko (ne)bio dug I ma koliko manje on licem mojim kruži Uvijek se s njime ja volim družit

- 21:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.03.2011.

papak...

Govorio sam već da me posao ovih tjedana zaokupio više nego je potrebno a na sve to sam i sam dodao malo gasa samo kako bi skrenuo misli od nekih „gorkih okusa“. Ostajanje do sedam, osam pa i devet navečer je nešto, potpuno normalno i svakodnevno, kao i večernja priprema za drugi dan – treba prevesti materijale, pripremiti se stručnim prijevodom, pripremiti šalabahter za „intervju“, povaditi neke riječi koje nemam ponekad pojma ni na materinjem jeziku objasniti...a tek na stranom ..... no, tada imaju drugi posla – prevesti moje umotvorine ....I kad uz sve to trebate glumiti dobrog domaćina, biti pratnja na večeri na koju trebate i dovesti sudionike, biti nasmijani i zainteresirani nakon cjelodnevnog „ mučenja“ onda su i gafovi normalni....umoran od stranih jezika, željan svoje redovne radne atmosfere, iscrpljen objašnjavanjima i podučavanjima naših zakona, jučer sam, totalno iscrpljen, pomalo iscijeđen dobio „naputak“ da trebam kolege pobrati i dovesti na večeru..... naravno, službeni mobitel ne podržava zvanje ni slanje poruke u ino mreže pa sam morao iskoristiti jedan od svojih privatnih...napisao prvu poruku (naravno, jeftinije je nego da ih zovem).... dobio odgovor, napisao drugu...dobio odgovor, i , složio i treću, odabrao dotičnog gospodina iz adresara i poslao poruku..... namučio sam se s tim porukama . jer, osim što sam cijeli dan u nekom vakuumu od jezika još moram na njemu i tipkati.... pa, malo mi je preveć...a još i večera...... na brzinu sam se bacio pod tuš, sredio....ali, odgovora još nije bilo.... približavalo se vrijeme kada sam, po mojoj procjeni, već trebao krenuti....gledam u mob...ništa..... pomislio sam da možda mladi gospodin, iscrpljen današnjim tempom, nije zaspao...ali, pa neću ga zvati... ne bu mi niko platil taj račun ( ma, nije stvar u tome...stvar je principa)...oko pola osam, vidno zabrinut, poslao sam poruku njegovom kolegi.....i, promptno dobio odgovor – on te čeka, kaže da se ne javljaš! Hm...kaj se ne javljam...ima sat vremena da sam mu poslao poruku.....kako je ovaj odgovorio da me gospodin A. čeka, spremio sam se, otišo po njega.....i, naravno, krenula je rasprava...jesam, nisi....poslao poruku....i, pomalo izluđen, ljut od svega, po dolasku pred restoran uzeo sam mob, otišo u poslane poruke, listao....i.....smrzo se... ima već cijelih par dana da nisam napravio gaf krivog slanja poruke..ali, ovaj gaf, ovoj osobi.....e to već nisam jako, jako dugo napravio....a ima...ima mjeseci..... no, nisam ja kriv kaj su imena blizu i što umor, podsvijest, brzina – što li već, rade svoje..... naravno, nisam dobio ni upozorenje ni packu za krivo slanje i mogao sam do svog imendana čekati odgovor..... uz ispriku, rundu pića koju sam morao platiti, zagladio sam nesporazum sa ovom stranom.... sa drugom vjerojatno nikada neću, ali, tu ne mogu baš puno učiniti.... iako znam da je garant pomislila kako sam, opet, namjerno krivo poslao poruku ....no, kako rekoh, tu ne mogu ništa napraviti..... osim vjerovati da ću drugi puta biti koncentriraniji..... A večera – što reći.... nisam ništa jeo jer bio sam sit svega, glumio sam dobrog domaćina, popio skoro tri litre mineralne, nekoliko kola, nekoliko kava...jer, zaspao bi za stolom ko tuka da se nisam zaposlio tim aktivnostima.... oko deset kolege su se baš razbudile, bile orne za šale i pošalice na moj račun koje sam, sa nekim kiselim smiješkom podnosio...nisu mi od pomoći bile ni moje kolegice i kolege.... kao da su me svi skupa uzeli na zub, strelice su se u nizu letile jedna za drugom..... a ja, ja sam stoički podnosio sve.....do jednog trenutka kada se, upravo kolega kojem nisam poslao poruku pokušao našaliti na moj račun pomalo uvredljivo i to, ni manje ni više nego prema osobi kojoj sam, umjesto njemu, poslao poruku..... e tada, tada sam reagirao.. ja mogu biti i smotan i zbunjen i lud i ponekad normalan, mogu biti i papak (ne, nije mi to on trebao reći...pa to znam i sam )....ali, otkud si pojedinci uzimaju takvu slobodu vrijeđati nekoga koga ne samo da ne poznaju nego za nju/njega nisu nikada niti čuli? Pomalo isprovociran, mirno (koliko sam to mogao) vratio sam mu lopticu... dakako, prokomentirao i sebi u bradu nešto na svom, materinjem jeziku..... Začuđena lica ostalih ukazivala su mi da to nisu očekivali od mene...ali, od mene uvijek treba očekivati neočekivano.... uz malo peglanje atmosfere koja je bila dosta napeta, predložili su malo šetnje po gradu – a vrijeme, kišno, ko stvoreno za šetnju ...a ja...ja sam već bio na iglama...što od ovog neočekivanog razvoja, što od svega što me još slijedi - jer, čeka me runda zadataka za sutra, moram još sat dva porazgovarati malo sa google prevoditeljem ... a oči.... one su uslijed cjelodnevnog buljenja što po ekranu, što po papirima odavale osjećaj kao da sam ih premazao finim ljutim papričicama...... prošetali smo do parkinga, ponudio prijevoz kome treba...razvezao ih i pojurio doma – malo me kiša razbudila i, bio sam, psihički spreman za nove aktivnosti..... i dok sam se pripremao, malo opuštao, pokušao „preskočiti“ razmišljanja o gafu, o napetoj atmosferi koja je nastala, malo skupiti snage za treću smjenu.... sjetio sam se jedne stare dobre pjesme..... duga noć...meni je, doista, prošla bila duga..... do jutra.... što od posla, što od misli, mojih smotanih poteza, što od nesanice i turbulencija kojima mi i herc daje do znanja da i on ima granica.....no, stari moj, ako si sa mnom moraš me pratiti.... barem ti.... i u dobru i u zlu.... Što se jučerašnje storije tiče – slijedio je, naravno, nastavak..Danas, nakon što je pukla priča kako kolegu „lovim“ po gradu krenule su strelice sa svih strana... Osjetio je i kolega da je malo pretjerao sinoć, pa je, na sve načine, pokušavao kroz šalu popraviti stvar. No, najgore u svemu je što se u svega sat dva što sam bio na radnom mjestu, pročula storija od sinoć i eto vraga – svi se prave da ne znaju engleski a ono, svi ulaze u rasprave i još dodaju začina na cijelu priču...no, pao je i jedan pametan prijedlog (hvala mama ) kojeg je kolega A. svesrdno, za iskup jučerašnjeg ispada, prihvatio – u utorak, prilikom ponovnog viđenja, donijet će jedan fon sa njihovom mrežom, ukucanim svim njihovim brojevima – korist je dvostruka – prvo, neću više fulati u odabiru primatelja (pa ne moraju svi vidjeti kak nemam pojma o Engleskom) a drugo – oni časte s tim porukama..... ne kažu badave «svako zlo za neko dobro» ( no, nije......,barem se nadam, ovaj krivi odabir primatelja bio takvo zlo....barem ne meni) Sutrašnji dan je opet pomalo naporan – ali, petak je ... brišem, ravno s posla u svoju divljinu...odmoriti i okrijepit dušu, zaposliti misli, ruke...i, uživati u radnom, kratkom ali slatkom vikendu.......

- 21:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.03.2011.

Konačno proljeće :)

Konačno sam pogodio dobro vrijeme za „akcijski plan“ na ranču. Kao i svako proljeće, potrebno je obaviti generalku iznutra ali i primiti se vanjskih radova. Iako pomalo na kraju snaga, što psihičkih, što iscrpljen tjednim aktivnostima, znao sam da će me, samo pogled u prirodu, oporaviti i dati mi snage i za rad ali i za uživanje. Po dolasku, prvo sam obišao malo oko kuće provjeriti da li je zima prošla dobro, ima li kakvih „izvanrednih“ aktivnosti.... pogled na bačve u kojima skupljam kišnicu za vrt i cvijeće oduzeo mi je dah – ja u kratkim rukavima a ovdje, ni manje ni više, led.... Brrr.... produžio sam korak ne želeći se smrzavati.... znao sam, osjetio sam da je proljeće u zraku, i..... nisam se prevario – visibabe, od kojih je prije par godina bila samo jedna, sada se, polako ali sigurno šire.... vjesnici proljeća, osim u zraku, vidljivi su i oko kuće....... šafrani i jaglci uz neizostavne visibabe u punoj su snazi pokazali čaroliju vremena...... Ovako opijen pogledom teško sam se odlučio za unutarnje aktivnosti – htio sam uživati u predivnom vremenu...no, unutrašnjost zove – koristio sam svaki trenutak pobjeći na zrak, opiti pluća čistim zrakom, umiti oči, iako pomalo golim, ali pogledom proljeća...... Unutarnja generalka potrajala je do subote navečer, kada sam, umoran, opijen i zadovoljan, zaspao kako već dugo nisam – doduše, dva, tri sata ....ali, zdravog sna..... uz TV i neka prčkanja po kući jedva sam dočekao jutro kada sam, sav ozaren, izjurio u akciju – farbanje voćaka, rezanje živice i još neke prateće sitnice koje je trebalo učiniti. Naravno da nisam završio, ali, zadovoljan sam obavljenim i ovim umorom koji me svladao – nisam bio u stanju ići doma pa sam, ujutro, ranom zorom, krenuo na posao .... Iako malo bole noge, ruke, cijelo tijelo kojima sam naprasno prekinuo zimski san, osjećam se zadovoljno.... čak me i sunce malo uhvatilo u licu, napravilo trag na rukama .... i ništa, baš ništa mi nije moglo pomutiti taj osjećaj.... danas, u jednom dramatičnom trenutku na poslu, kada su sa svih strana frcale iskre, podizan ton, mirno sam, u svoje misli, dozvao slike vikenda I baš ništa i niko, ma koliko se trudio, ma koliko htio, neće mi pokvariti ovo zadovoljstvo koje, siguran sam, trajat će do petka....a onda....ispočetka – bježim po novu dozu snage, vitamina, energije...a svi koji je rasipaju na razno razne načine, najviše da povrijede druge, zadovolje neke svoje pomalo čudne ciljeve, frustracije ili želje za ovladavanjem u tuđim životima, istrošit će se, izgubit će se ne znajući vrijednosti života, ne znajući koliko su mali ma koliko „veliki“ bili...... a ja...ja ću i dalje uživati i veseliti se malim stvarima, sitnicama koje život znače ..... i iskreno kročiti u svaki novi dan...... ma što me u njemu dočekalo...... ma kako bolilo - uz ovu ljepotu osjećam novu snagu za svaki izazov, nadam se spreman za sva iznenađenja koja život nosi - ako su lijepa ko ovo proljetno buđenje.... širim ruke .... a ako nisu.....

- 21:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2011.

kume.... :)))

Vikend, bez imalo pravog odmora....ošo brže nego je došo. Neću više kukati da nemam vremena ni za godišnji ( a baš sam si lepo sve splaniral ) ali, nastojim, ono malo što mi ga preostane iskoristiti na prave, potrošačke načine. Čak sam jučer i kuhao ( što nisam od prošlog tjedna...hm...jesam li i tada?), nakuhao do...a barem srijede kojim tempom to trošim...., malo i nekog kreativnog reda složio, malo se i družio sa kumicom, bio u posjeti kod malog Mrvička..... i, rasplakao se... a jesam smotan! Svi događaji vikenda zasjenjeni su jednim pitanjem, zamolbom, željom...kako god....- sada konačno postavljenim sa očekivanjem odgovora na isto - “Kiki, draga i ja smo odlučili, doduše davno, ali, naravno, moramo i tebe, opet, pitati..... "Hoćeš li biti kum malom Mrvičku?“ u tom trenutku krenula je, „ničim izazvana“ suza niz moje lice.... za njom druga, treća.... mali potočić je krenuo u nepoznato.. .kao i ovaj mladi život koji sam gledao ispred sebe. Iako, između nekih sam redova već neki dan, i neki neki prije dan, „naslutio“ ovaj trenutak, ipak, kada sam ga čuo jasno i glasno postavljen..... osjećao sam se.... ponosno, počašćeno, veliko, sretno i zadovoljno. No, da bi shvatili taj moj osjećaj, probat ću, samo u kratkim crticama, reći....zašto..... Davno, sada već doista davno, dok sam živio jedan drugi život, dok sam i sam planirao obitelj, dok smo i mi htjeli podmladak..... sa Mrvičkovom mamom smo stalno imali neke „čudne“ razgovore. Spomenuo sam vam već da je Mrvičak jako željena i dugo čekana beba...i, kada su svi već polako odustajali, njegovi roditelji nikada nisu..... ni ja.... još od tih davnih dana stalno smo na tu temu imali nešto dodati - sve kroz šale i pošalice do ponekih strelica kada smo se, danas sretan otac i ja samo pogledavali ne vjerujući što nam to naše voljene žene imaju za poručiti. Čak smo im dokazivali da smo mi jako dobri muškarci, ali, eto, ponekad i mi moramo zatajiti, ponekad i mi nismo savršeni ... naravno, sve su to bile šale i pošalice . jer, kako su svi tvrdili – sa svima je nama sve u redu samo, eto, ne potrefimo sve kada i kako treba.... i, što drugo od klipana kakvi smo bili ( ma, nismo ni danas bolji), očekivati nego šalu i zafrkanciju.... ne, neću o onim unutarnjim osjećajima kojima smo se preispitivali zašto mi ne možemo, kao sav normalan svijet, ( a i onaj drugi) imati djecu, kud baš na nama se poklope neke sile, nepredvidive, nikome znane, i kako je sve u redu kad...rezultat – nije u redu? Uhvatio sam, ne jednom, pogled Mrvičkove mame kako, odsutna, prebire po nekim slikama, kako joj suza klizi niz lice.... osjetio sam što ju muči... i, kada sam ostao sam, kada sam bio još nesretniji što nismo imali djece, uvijek sam joj znao priči.... ma stara, daj kaj ti je – uživajte, landrajte, putujte, veselite se.... doći će i dijete – kad bude vrijeme, pa daj, pogledajte se, u cvijetu ste mladosti! Ne jednom rasplakala se, ne jednom sam od sebe radio bedaka samo da joj skrenem misli, ne jednom sam mužu lagao da joj je nekaj upalo u oko i da zato suzi..... Još dok smo ekipno izlazili van, znala je sa Sanjom krojiti planove o zajedničkim ljetovanjima, o skijanju s klincima, o njima kao takvima – kakva će ta djeca biti uz ovako bedaste roditelje.... to je trebalo čuti..... no, eto, sve se malo drugačije dogodilo...... malo.... još tada su nam, ne jednom rekli, e pa znate – obzirom da nam tak dobro ide s klincima, samo da znate, vi bute jedini znali cijeniti to malo stvorenje kad se rodi...jer, prolazite isto što i mi, znate kako je kad, jednostavno, nejde..... i vi jedini možete biti kumovi tom biću. Naravno, sve smo mi to prihvatili, samo da taj podmladak dođe ...uz obećanje za međusobno kumstvo podmlatku – kad već zajedno patimo i prolazimo isti križni put, neka se i zajedno veselimo kada za to dođe vrijeme..... Prošlo je više od deset godina..... Mrvičak je glasno i bučno ušao u njihov život, dočekan kao mali heroj koji je, nakon dugogodišnjeg premišljanja, ipak, odlučio počastiti ih svojim prisustvom. Ne, ne mogu reći da sam zaboravio na te „prijetnje“ o kumstvu...ali, nisam, iskreno, nakon toliko vremena i svega što se izdogađalo, mislio da je, već tada, pitanje kumstva bilo riješeno – barem, barem s njihove strane , bez obzira na okolnosti, vrijeme, životne priče..... prije desetak dana, kada je prvi puta, onako u nekoj ludoj zafrkanciji, spomenula kumstvo, smotano kakav i jesam, rekao sam „hvala“ i sve preokrenuo na šalu – naravno da je shvatila da ju nisam poprav doživio....,neki dan, dok smo razgovarali s njom, dok je slušala ove naporne radne aktivnosti ( ne, nisam je htio opterećivati, ali, htjela je biti u toku) u jednom je trenutku rekla.... jebate, pa ja bum po tebi morala određivati kad buju krstitke.... nasmijao sam se na to, jer, naravno, samouvjeren kakav jesam, očekivao sam da će me pozvati na krstitke...kao i sve nas... ali, jedna dodatna rečenica malo me „zamislila“... i molim te, kao glavni meštar toga dana budi onakav kakvog te pamtim ... vedar, sretan i nasmijan..... budi i sjetan ali budi ti..... e te, te su me riječi malo podsjetile na neka stara vremena...... i tada sam, pročitao, između slova – oni to ozbiljno misle... ... No, ovo danas...bilo je predivno za čuti..... i ne, nije to zbog obećanja.... samo da se ono ispuni...jer ni oni, kao ni ja, ne daju obećanja ako ga ne žele iskreno i od srca ispuniti.... to nije „poštapalica“ kojom se služimo u životu...i to, to znaju svi koji su nas upoznali, koji su nas, na, ma koji način, „doživjeli“ ( na žalost, neki se uvijek prave da vas upoznaju, ili, samo žele tako olako dijeliti takve „spoznaje“) Glavni je meštar ostao bez teksta... primio sam ono malo predivno biće koje me gledalo svojim okecama i nešto objašnjavalo rukicama.... pitao sam ga „Mrvice, uzimaš li me za svoga kuma?“ maleni kao da je usnama nešto promrmljao, a ja sam, pomalo uplašen, pitao ga „i makar sam ovako smotan, blentav i bedast, makar sam ovakav trampljav, zvrkast...?“ htio sam još nešto dodati, ali, urlik koje je ovo malo biće ispustilo, me prekinulo...dobro, dobro stari – ma ne, nije mene strah, samo sam htio vidjeti kak se bumo slagali – ali, kako sam već rekao, glaščina ti je ko u mame – dakle, nema frke, bumo mi nekak našli zajedničku spiku ... Zagrlio sam svoju dragu prijateljicu i.......... naravno, sada je ona bila ta koja je mene tješila na svome ramenu..... no, uz piće koje sam morao popiti da, onako ljudski, zapečatimo ovu iskrenu želju, prisjetili smo se ....svega.... i, sretan sam da su se naši snovi, makar na pola, ispunili - jer, ovo su veliki snovi – djeca su predivna mala bića koja naš život čine smislenim, vrijednim..i, kad već nemam svoju djecu, sretan sam da imam malog „vršnjaka“ mojih „potomaka“.... jer, ono što smo mi prolazili, doista mi nekako liči na to.... i moj se jedan davni san ispunio.... bit ću kum tom pišulincu.... kojeg sam ( ne, ne iz razloga da bude muško već zato da ja mogu biti kum a ne draga) priželjkivao im od prvog dana..... Trebam li reći da se, uz normalnu sjetu i neka sjećanja, osjećam ko puran.... raširio sam ruke i primio malog Mrvička koji mi je, kao zahvalnost, bljucnuo na majicu..... i on je zapečatio dogovor A kumica.... koja sreća i veselje kad sam joj rekao.... koje ona već planove radi o zajedničkim „izlascima“, koje su joj sve ideje već pale na pamet... jer...“kume, ja onda Mrvičku dođem ko starija seka?“ Ma super – evo me ponosnog sa dvoje predivne djece – pa što poželjeti više?! Imam, imam veliku želju........ nekoliko njih...ali, neka se ispuni barem ona da ovi mališani, zdravi, veseli i sretni izrastu u predivna bića nalik svojim roditeljima! Smotani, spremi se....... Khm, khm.... bum ti, kumiću dragi, jednu popeval Pa dobro, ne buni se, zagrijavam se! Svim dragim prijateljicama, blogoprijateljicama, svim ženama, djevojkama, majkama, bakama, od srca i iskreno želim sretan Dan žena! malo sam uranio...ali, od srca je

- 15:30 - Komentari (41) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.03.2011.

po lojtrici dol ...:)))))))

Nije mi ovaj tjedan baš počeo slavno... u ponedjeljak, krenem na posao.... probam prvu štengu, oprezno...ima, nema leda......drugu....prelazim nogom..ima? nema leda....i hrabro zakoračim na treću ....štengengengegu ....uf.... sva sreća da je susjeda s kojom sam izlazio malo sporija, da nije krenula mojim stopama...... letio sam od treće do zadnje...a bilo ih je.... još desetak – ne znam da li sam koju duplu uhvatio - krabuljin ples – kako je prozvala taj moj silazak bio je toliko maštovit da nemam pojma kako sam uspio, samo jednom, stražnjicom dodirnuti pod, a onda, ko na federu, odskočio, pa opet egzibicijska pirueta – noga u zrak a ruka do poda.... koji ranojutarnji aerobik – da mi neko plati ovo ne bi mogao i znao ponoviti. Torba je odletila na jednu stranu, ja na drugu, noge na treću a ruke na četvrtu stranu svijeta (dobro je da nisam koristio i one pravce sjeverozapad i slično..) Rezultat – bolovi u trtici, kuku, noga žlajfa, bole ruke, leđa ..... no, sve je bilo dobro dok se nije ohladilo – čak sam pokušavao neke pokrete reprizirati.... no, navečer – jedva sam se uspeo uz te iste štenge koje su sada vrvile solju – super – nadam se da nije neko letio nakon mene....... ipak, shvatio sam, imam dara za nasmijati jako tužnu susjedu – godinama nisam vidio osmjeh na njenom licu, a to jutro, sa suzama od smijeha, prilazila je i pokušavala me „pribrati“ uz komentar „mali, mogo si se ubiti“ ... ma naravno da sam i ja prasnuo u smijeh i čudio se kako sam uspio ovako dobro proći.... noge u funkciji, ruke isto...malo ih jače osjećam – ali, to je samo znak da su tu..... no, uspio sam joj, kroz smijeh reći – a ne teta Susjeda, znate vi da Bog čuva, između ostalih, i bedake – ovak lako se ne bum rešil muke ovoga svijeta....hm, na to sam dobil jedan dobrosusjedski zaušnjak i „klipane jedan, ti baš uvek moraš nekaj dodati!?“... Nastavak koji je uslijedio bio je očekivan, ali, pomalo usporen zbog jutarnjeg šoka – ludnica koja se zahuktava ali koja ima dovoljan broj „pacijenata“ da atmosfera ponekad, u inat svemu, bude urnebesna..... no, ipak.... malo sam se zaželio mira, tišine – previše je zvrndanja , dogovora, akcije ovih dana .. a ja nikako da napišem koju...dnevnik dobi tek natuknice ... slične onima mojima s tura, leđa........a ja.... Moram, moram napisati koju ... jer, zaboravit ću materinji jezik. Glava mi je već pomalo na pola podijeljena od raznih fajli, foldera, inboxa i sentboxa – nemam pojma više niti gdje što tražiti a još manje na kojem jeziku. Projekt se zahuktava, krenuli smo, iz prve, odmah u treću i čini mi se da je prejaki broj okretaja – da će, ili popucati zupčanici, ili ćemo, barem prilikom prebacivanja u četvrtu, uhvatiti mali odmor, makar kratki ler. Ma koliko naporno bilo, moram priznati da mi je ovo nešto što me cijeloga obuzelo, projekt o kojem , čini mi se, ne prestajem razmišljati. Dobro, istina, nemam nekih obveza u životu – ali, iskreno, koliko mi je to jako, jako dobro došlo u ovom trenutku da skrenem misli sa nekih tema koje jako bole, toliko, prvi puta vidim neki jasni smisao, vidim cilj kojeg i inače u životu obično postavljam i njemu težim ( OK uslijed događaja proteklih tjedana imam jedan cilj manje...ne svojom voljom, ali, ipak, jedan manje) , vidim da će, konačno, od ovoga, ma koliko truda i snage tražilo, biti koristi..... ne, nisam mislio materijalne, već koristi svima nama pri obavljanju poslova. Možda baš zato sve obavljam sa nekom lakoćom, možda baš zato mi nije problem ostajati na poslu do noći, a možda...možda samo sebe želim zavaravati a time i „opravdati“ sve ove napore i nastojanja da maksimalno, kao i uvijek, dam sebe. Istina, sve je manje vremena za moje radosti, za moje gušte, za rijetka ali uvijek draga druženja...no, bit će prilike, nadoknadit ću..... valjda krajem godine. Potvrđena je spoznaja da godišnji kao takav je jedna stavka na kojoj ove godine mogu „ušparati“. Nisam siguran koliko ću vidjeti lijepog plavog mora, bar ne onako kako bi ga želio – veslajuć rukama po njemu, uživajući u sjeći njegovih valova svojim tijelom dok, laganim pokretima uranjam u njega, plivam po njemu.... ali, vidjet ću ga, makar iz auta dok jurim nekim cestama na svoja odredišta – no, i taj će dio pričekati do kasnog ljeta ili rane jeseni. Programi su napravljeni, okvirni, sada kreću detaljne razrade, sofisticirani zadaci (moš mislit sofistike), od kojih me je pomalo strah. No, kako nadležni kažu – ti si jedini (bedak) za ovaj dio, stručan, pokriti cijelo područje, nema zamjene , na poslu se (redovnom) rastereti koliko možeš i ako možeš...i, to je to.... a kako se rasteretiti uz četitri cure na porodiljnom? Kako preraspodijeliti nešto što i tako radi ko stigne? Pokušao sam drugim putem – da li bi mogli, barem malo, smanjiti opseg ili periode nekih izvještaja?? Jesi lud? Pa znaš da čim malo popustiš u tome ode sve u minus?! Da, znam, ali... nema ali! OK. A da li bi mogli neke stvari malo skratiti – npr.... ne, ne, u to nemoj dirati – znaš da se moramo držati...... da, da, u pravu si.... .a da li, kao posljednje moguće, možemo, možda, dobiti nekoga? A koga? Što ti je?! Vidiš da nas svugdje fali! E pa dobro, tu se ne bi složili, ali....dobro .... možemo li onda, kao konačan prijedlog, donijeti ovdje barem jedan krevet ...za malo odmoriti? Pa kaj je tebi? Ovo je firma a ne spavaona! Ma, naravno, to sam i tako rekao iz očaja.... ali, nisam se obeshrabrio – ipak sam, uz dovoljno uvjeravanja, uspio dogovoriti malo kreativnosti i slobode u nekim stvarima, pri čemu, a možemo ušparati pola sata do sat dnevno...toliko da, barem ove zadnje emisije, stignem na vrijeme na Šeherezadu. Ma, iako sam ih dosta zbog ovog tempa propustio, volim ponekad, barem malo baciti oko.... ak mogu cure na Onura...a mogu i ja..... na.....na one predivne konje i zavidjet im kako su ljepši i bolje tetošeni od mene ( a dobro, ja sam, ipak, samo konj ). Neki dan sam dobio mail kojeg sam, brzinski, pročitao ( sva sreća da brzo čitam inače ne bi niš stigo) a govori o „otuđenju“ za vrijeme te serije. Jok, neću ja o tome, ali, malo sam si, za dušu, oslikao pjesmu u prilogu...... i, to je sve što se gušta tiče...no, vik end je blizu ... malo spavanja neće škoditi..... ali, kao da se javlja moj Gargamel koji mi tiho zbori...ma daj, kaj buš subotom spaval.... hm..... pa, kako su bolovi, u hodu, malo popustili, mislim da bi se vikend mogao i nekako osmisliti bolje..... samo da popusti ova sparina..... i ova klizavela – danas sam, opet, sada na malo širem prostoru, osjetio čari snijega – raspo sam se cijelom srednjom dužinom po parkingu, pokušavajući, ko neki klinac, sklizat se po cesti... pa stvarno, smotani...... I, imam jedan mali rođendanski poklon dragoj P. Sretan ti draga P. rođendan i, neka ti ova, tvoja omiljena pjesma, ipak otvori onaj dio srca...... koji kaže....more!

- 21:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #