Marketing
po lojtrici dol ...:)))))))
Nije mi ovaj tjedan baš počeo slavno... u ponedjeljak, krenem na posao.... probam prvu štengu, oprezno...ima, nema leda......drugu....prelazim nogom..ima? nema leda....i hrabro zakoračim na treću ....štengengengegu 
....uf.... sva sreća da je susjeda s kojom sam izlazio malo sporija, da nije krenula mojim stopama...... letio sam od treće do zadnje...a bilo ih je.... još desetak – ne znam da li sam koju duplu uhvatio - krabuljin ples – kako je prozvala taj moj silazak bio je toliko maštovit da nemam pojma kako sam uspio, samo jednom, stražnjicom dodirnuti pod, a onda, ko na federu, odskočio, pa opet egzibicijska pirueta – noga u zrak a ruka do poda.... koji ranojutarnji aerobik – da mi neko plati ovo ne bi mogao i znao ponoviti. Torba je odletila na jednu stranu, ja na drugu, noge na treću a ruke na četvrtu stranu svijeta (dobro je da nisam koristio i one pravce sjeverozapad i slično..) Rezultat – bolovi u trtici, kuku, noga žlajfa, bole ruke, leđa ..... no, sve je bilo dobro dok se nije ohladilo – čak sam pokušavao neke pokrete reprizirati.... no, navečer – jedva sam se uspeo uz te iste štenge koje su sada vrvile solju – super – nadam se da nije neko letio nakon mene....... ipak, shvatio sam, imam dara za nasmijati jako tužnu susjedu – godinama nisam vidio osmjeh na njenom licu, a to jutro, sa suzama od smijeha, prilazila je i pokušavala me „pribrati“ uz komentar „mali, mogo si se ubiti“ ... ma naravno da sam i ja prasnuo u smijeh i čudio se kako sam uspio ovako dobro proći.... noge u funkciji, ruke isto...malo ih jače osjećam – ali, to je samo znak da su tu..... no, uspio sam joj, kroz smijeh reći – a ne teta Susjeda, znate vi da Bog čuva, između ostalih, i bedake – ovak lako se ne bum rešil muke ovoga svijeta....hm, na to sam dobil jedan dobrosusjedski zaušnjak i „klipane jedan, ti baš uvek moraš nekaj dodati!?“...
Nastavak koji je uslijedio bio je očekivan, ali, pomalo usporen zbog jutarnjeg šoka – ludnica koja se zahuktava ali koja ima dovoljan broj „pacijenata“ da atmosfera ponekad, u inat svemu, bude urnebesna..... no, ipak.... malo sam se zaželio mira, tišine – previše je zvrndanja , dogovora, akcije ovih dana .. a ja nikako da napišem koju...dnevnik dobi tek natuknice ... slične onima mojima s tura, leđa........a ja.... Moram, moram napisati koju ... jer, zaboravit ću materinji jezik. Glava mi je već pomalo na pola podijeljena od raznih fajli, foldera, inboxa i sentboxa – nemam pojma više niti gdje što tražiti a još manje na kojem jeziku. Projekt se zahuktava, krenuli smo, iz prve, odmah u treću i čini mi se da je prejaki broj okretaja – da će, ili popucati zupčanici, ili ćemo, barem prilikom prebacivanja u četvrtu, uhvatiti mali odmor, makar kratki ler. 
Ma koliko naporno bilo, moram priznati da mi je ovo nešto što me cijeloga obuzelo, projekt o kojem , čini mi se, ne prestajem razmišljati. Dobro, istina, nemam nekih obveza u životu – ali, iskreno, koliko mi je to jako, jako dobro došlo u ovom trenutku da skrenem misli sa nekih tema koje jako bole, toliko, prvi puta vidim neki jasni smisao, vidim cilj kojeg i inače u životu obično postavljam i njemu težim ( OK uslijed događaja proteklih tjedana imam jedan cilj manje...ne svojom voljom, ali, ipak, jedan manje) , vidim da će, konačno, od ovoga, ma koliko truda i snage tražilo, biti koristi..... ne, nisam mislio materijalne, već koristi svima nama pri obavljanju poslova. Možda baš zato sve obavljam sa nekom lakoćom, možda baš zato mi nije problem ostajati na poslu do noći, a možda...možda samo sebe želim zavaravati a time i „opravdati“ sve ove napore i nastojanja da maksimalno, kao i uvijek, dam sebe. Istina, sve je manje vremena za moje radosti, za moje gušte, za rijetka ali uvijek draga druženja...no, bit će prilike, nadoknadit ću..... valjda krajem godine. Potvrđena je spoznaja da godišnji kao takav je jedna stavka na kojoj ove godine mogu „ušparati“. Nisam siguran koliko ću vidjeti lijepog plavog mora, bar ne onako kako bi ga želio – veslajuć rukama po njemu, uživajući u sjeći njegovih valova svojim tijelom dok, laganim pokretima uranjam u njega, plivam po njemu.... ali, vidjet ću ga, makar iz auta dok jurim nekim cestama na svoja odredišta – no, i taj će dio pričekati do kasnog ljeta ili rane jeseni. Programi su napravljeni, okvirni, sada kreću detaljne razrade, sofisticirani zadaci (moš mislit sofistike), od kojih me je pomalo strah. No, kako nadležni kažu – ti si jedini (bedak) za ovaj dio, stručan, pokriti cijelo područje, nema zamjene , na poslu se (redovnom) rastereti koliko možeš i ako možeš...i, to je to.... a kako se rasteretiti uz četitri cure na porodiljnom? Kako preraspodijeliti nešto što i tako radi ko stigne? Pokušao sam drugim putem – da li bi mogli, barem malo, smanjiti opseg ili periode nekih izvještaja?? Jesi lud? Pa znaš da čim malo popustiš u tome ode sve u minus?! Da, znam, ali... nema ali! OK. A da li bi mogli neke stvari malo skratiti – npr.... ne, ne, u to nemoj dirati – znaš da se moramo držati...... da, da, u pravu si.... .a da li, kao posljednje moguće, možemo, možda, dobiti nekoga? A koga? Što ti je?! Vidiš da nas svugdje fali! E pa dobro, tu se ne bi složili, ali....dobro .... možemo li onda, kao konačan prijedlog, donijeti ovdje barem jedan krevet ...za malo odmoriti? Pa kaj je tebi? Ovo je firma a ne spavaona! Ma, naravno, to sam i tako rekao iz očaja.... ali, nisam se obeshrabrio – ipak sam, uz dovoljno uvjeravanja, uspio dogovoriti malo kreativnosti i slobode u nekim stvarima, pri čemu, a možemo ušparati pola sata do sat dnevno...toliko da, barem ove zadnje emisije, stignem na vrijeme na Šeherezadu. Ma, iako sam ih dosta zbog ovog tempa propustio, volim ponekad, barem malo baciti oko.... ak mogu cure na Onura...a mogu i ja..... na.....na one predivne konje i zavidjet im kako su ljepši i bolje tetošeni od mene ( a dobro, ja sam, ipak, samo konj 
). Neki dan sam dobio mail kojeg sam, brzinski, pročitao ( sva sreća da brzo čitam inače ne bi niš stigo) a govori o „otuđenju“ za vrijeme te serije. Jok, neću ja o tome, ali, malo sam si, za dušu, oslikao pjesmu u prilogu......
i, to je sve što se gušta tiče...no, vik end je blizu ... malo spavanja neće škoditi..... ali, kao da se javlja moj Gargamel koji mi tiho zbori...ma daj, kaj buš subotom spaval.... hm..... pa, kako su bolovi, u hodu, malo popustili, mislim da bi se vikend mogao i nekako osmisliti bolje..... samo da popusti ova sparina..... i ova klizavela – danas sam, opet, sada na malo širem prostoru, osjetio čari snijega – raspo sam se cijelom srednjom dužinom po parkingu, pokušavajući, ko neki klinac, sklizat se po cesti... pa stvarno, smotani......
I, imam jedan mali rođendanski poklon dragoj P. Sretan ti draga P. rođendan 
i, neka ti ova, tvoja omiljena pjesma, ipak otvori onaj dio srca...... koji kaže....more!
Post je objavljen 03.03.2011. u 21:00 sati.