smotani

nedjelja, 06.03.2011.

kume.... :)))

Vikend, bez imalo pravog odmora....ošo brže nego je došo. Neću više kukati da nemam vremena ni za godišnji ( a baš sam si lepo sve splaniral ) ali, nastojim, ono malo što mi ga preostane iskoristiti na prave, potrošačke načine. Čak sam jučer i kuhao ( što nisam od prošlog tjedna...hm...jesam li i tada?), nakuhao do...a barem srijede kojim tempom to trošim...., malo i nekog kreativnog reda složio, malo se i družio sa kumicom, bio u posjeti kod malog Mrvička..... i, rasplakao se... a jesam smotan! Svi događaji vikenda zasjenjeni su jednim pitanjem, zamolbom, željom...kako god....- sada konačno postavljenim sa očekivanjem odgovora na isto - “Kiki, draga i ja smo odlučili, doduše davno, ali, naravno, moramo i tebe, opet, pitati..... "Hoćeš li biti kum malom Mrvičku?“ u tom trenutku krenula je, „ničim izazvana“ suza niz moje lice.... za njom druga, treća.... mali potočić je krenuo u nepoznato.. .kao i ovaj mladi život koji sam gledao ispred sebe. Iako, između nekih sam redova već neki dan, i neki neki prije dan, „naslutio“ ovaj trenutak, ipak, kada sam ga čuo jasno i glasno postavljen..... osjećao sam se.... ponosno, počašćeno, veliko, sretno i zadovoljno. No, da bi shvatili taj moj osjećaj, probat ću, samo u kratkim crticama, reći....zašto..... Davno, sada već doista davno, dok sam živio jedan drugi život, dok sam i sam planirao obitelj, dok smo i mi htjeli podmladak..... sa Mrvičkovom mamom smo stalno imali neke „čudne“ razgovore. Spomenuo sam vam već da je Mrvičak jako željena i dugo čekana beba...i, kada su svi već polako odustajali, njegovi roditelji nikada nisu..... ni ja.... još od tih davnih dana stalno smo na tu temu imali nešto dodati - sve kroz šale i pošalice do ponekih strelica kada smo se, danas sretan otac i ja samo pogledavali ne vjerujući što nam to naše voljene žene imaju za poručiti. Čak smo im dokazivali da smo mi jako dobri muškarci, ali, eto, ponekad i mi moramo zatajiti, ponekad i mi nismo savršeni ... naravno, sve su to bile šale i pošalice . jer, kako su svi tvrdili – sa svima je nama sve u redu samo, eto, ne potrefimo sve kada i kako treba.... i, što drugo od klipana kakvi smo bili ( ma, nismo ni danas bolji), očekivati nego šalu i zafrkanciju.... ne, neću o onim unutarnjim osjećajima kojima smo se preispitivali zašto mi ne možemo, kao sav normalan svijet, ( a i onaj drugi) imati djecu, kud baš na nama se poklope neke sile, nepredvidive, nikome znane, i kako je sve u redu kad...rezultat – nije u redu? Uhvatio sam, ne jednom, pogled Mrvičkove mame kako, odsutna, prebire po nekim slikama, kako joj suza klizi niz lice.... osjetio sam što ju muči... i, kada sam ostao sam, kada sam bio još nesretniji što nismo imali djece, uvijek sam joj znao priči.... ma stara, daj kaj ti je – uživajte, landrajte, putujte, veselite se.... doći će i dijete – kad bude vrijeme, pa daj, pogledajte se, u cvijetu ste mladosti! Ne jednom rasplakala se, ne jednom sam od sebe radio bedaka samo da joj skrenem misli, ne jednom sam mužu lagao da joj je nekaj upalo u oko i da zato suzi..... Još dok smo ekipno izlazili van, znala je sa Sanjom krojiti planove o zajedničkim ljetovanjima, o skijanju s klincima, o njima kao takvima – kakva će ta djeca biti uz ovako bedaste roditelje.... to je trebalo čuti..... no, eto, sve se malo drugačije dogodilo...... malo.... još tada su nam, ne jednom rekli, e pa znate – obzirom da nam tak dobro ide s klincima, samo da znate, vi bute jedini znali cijeniti to malo stvorenje kad se rodi...jer, prolazite isto što i mi, znate kako je kad, jednostavno, nejde..... i vi jedini možete biti kumovi tom biću. Naravno, sve smo mi to prihvatili, samo da taj podmladak dođe ...uz obećanje za međusobno kumstvo podmlatku – kad već zajedno patimo i prolazimo isti križni put, neka se i zajedno veselimo kada za to dođe vrijeme..... Prošlo je više od deset godina..... Mrvičak je glasno i bučno ušao u njihov život, dočekan kao mali heroj koji je, nakon dugogodišnjeg premišljanja, ipak, odlučio počastiti ih svojim prisustvom. Ne, ne mogu reći da sam zaboravio na te „prijetnje“ o kumstvu...ali, nisam, iskreno, nakon toliko vremena i svega što se izdogađalo, mislio da je, već tada, pitanje kumstva bilo riješeno – barem, barem s njihove strane , bez obzira na okolnosti, vrijeme, životne priče..... prije desetak dana, kada je prvi puta, onako u nekoj ludoj zafrkanciji, spomenula kumstvo, smotano kakav i jesam, rekao sam „hvala“ i sve preokrenuo na šalu – naravno da je shvatila da ju nisam poprav doživio....,neki dan, dok smo razgovarali s njom, dok je slušala ove naporne radne aktivnosti ( ne, nisam je htio opterećivati, ali, htjela je biti u toku) u jednom je trenutku rekla.... jebate, pa ja bum po tebi morala određivati kad buju krstitke.... nasmijao sam se na to, jer, naravno, samouvjeren kakav jesam, očekivao sam da će me pozvati na krstitke...kao i sve nas... ali, jedna dodatna rečenica malo me „zamislila“... i molim te, kao glavni meštar toga dana budi onakav kakvog te pamtim ... vedar, sretan i nasmijan..... budi i sjetan ali budi ti..... e te, te su me riječi malo podsjetile na neka stara vremena...... i tada sam, pročitao, između slova – oni to ozbiljno misle... ... No, ovo danas...bilo je predivno za čuti..... i ne, nije to zbog obećanja.... samo da se ono ispuni...jer ni oni, kao ni ja, ne daju obećanja ako ga ne žele iskreno i od srca ispuniti.... to nije „poštapalica“ kojom se služimo u životu...i to, to znaju svi koji su nas upoznali, koji su nas, na, ma koji način, „doživjeli“ ( na žalost, neki se uvijek prave da vas upoznaju, ili, samo žele tako olako dijeliti takve „spoznaje“) Glavni je meštar ostao bez teksta... primio sam ono malo predivno biće koje me gledalo svojim okecama i nešto objašnjavalo rukicama.... pitao sam ga „Mrvice, uzimaš li me za svoga kuma?“ maleni kao da je usnama nešto promrmljao, a ja sam, pomalo uplašen, pitao ga „i makar sam ovako smotan, blentav i bedast, makar sam ovakav trampljav, zvrkast...?“ htio sam još nešto dodati, ali, urlik koje je ovo malo biće ispustilo, me prekinulo...dobro, dobro stari – ma ne, nije mene strah, samo sam htio vidjeti kak se bumo slagali – ali, kako sam već rekao, glaščina ti je ko u mame – dakle, nema frke, bumo mi nekak našli zajedničku spiku ... Zagrlio sam svoju dragu prijateljicu i.......... naravno, sada je ona bila ta koja je mene tješila na svome ramenu..... no, uz piće koje sam morao popiti da, onako ljudski, zapečatimo ovu iskrenu želju, prisjetili smo se ....svega.... i, sretan sam da su se naši snovi, makar na pola, ispunili - jer, ovo su veliki snovi – djeca su predivna mala bića koja naš život čine smislenim, vrijednim..i, kad već nemam svoju djecu, sretan sam da imam malog „vršnjaka“ mojih „potomaka“.... jer, ono što smo mi prolazili, doista mi nekako liči na to.... i moj se jedan davni san ispunio.... bit ću kum tom pišulincu.... kojeg sam ( ne, ne iz razloga da bude muško već zato da ja mogu biti kum a ne draga) priželjkivao im od prvog dana..... Trebam li reći da se, uz normalnu sjetu i neka sjećanja, osjećam ko puran.... raširio sam ruke i primio malog Mrvička koji mi je, kao zahvalnost, bljucnuo na majicu..... i on je zapečatio dogovor A kumica.... koja sreća i veselje kad sam joj rekao.... koje ona već planove radi o zajedničkim „izlascima“, koje su joj sve ideje već pale na pamet... jer...“kume, ja onda Mrvičku dođem ko starija seka?“ Ma super – evo me ponosnog sa dvoje predivne djece – pa što poželjeti više?! Imam, imam veliku želju........ nekoliko njih...ali, neka se ispuni barem ona da ovi mališani, zdravi, veseli i sretni izrastu u predivna bića nalik svojim roditeljima! Smotani, spremi se....... Khm, khm.... bum ti, kumiću dragi, jednu popeval Pa dobro, ne buni se, zagrijavam se! Svim dragim prijateljicama, blogoprijateljicama, svim ženama, djevojkama, majkama, bakama, od srca i iskreno želim sretan Dan žena! malo sam uranio...ali, od srca je

- 15:30 - Komentari (41) - Isprintaj - #