smotani

nedjelja, 20.02.2011.

kakav takav..vikend....

Zakopao sam se u posao - koliko mi je potreba za skrenuti misli toliko mi je dobro došla ova pojačana aktivnost – jedino, pitam se, (a tek je počelo) do kada će ovaj ludi tempo. U cijeloj toj gužvi jedva sam se stigao pozdraviti sa „zadnjom“, u ovom nizu, budućih, novopečenih, majki.... otišla je u „zadnji čas“ - toliko da se malo još stigne naspavati dok prinova ne dođe.... Zapravo, uplašio sam se malo najave da ne planiram godišnji duuuuggoooo... projekt se zahuktava, traži se maksimum a ja...ja sam na rezervi.... rezervi psihičke i fizičke snage, volje, želje.... a taman sam htio u proljetnu akciju na ranču.... nedostaju mi te fizičke aktivnosti, ta slatka iscrpljenost i onaj ugodan umor, nakon kojeg barem osjećam radost kad dodirnem krevet.... no, kako stvari stoje, izgleda da ću se morati zadovoljiti pokojim vikendom, i tako, kažu, do kraja godine ...ili, tu negdje..... Ali, nikada nisam tražio previše .... jedino, pomalo sam izgubljen kad dođem doma – ujutro, nakon neprospavane ili slabo prospavane noći, ko zombi protutnjim stanom dok se spremim, ostavim stan kao da je stampedo prošao....a kad dođem kući, u, već mrkloj, noći, čudom se čudim, koji divljak ovdje živi...i, na brzaka malo poredim, večernja higijena, malo kompa ( ako ima snage) i.... jurišnički u krevet – ali, samo zato jer nemrem više stajati na ovim velikim nogama – što vrijeme, što malo pojačanog napora – ali, nikako da se odmore.... ovaj sam vikend odlučio, uz dovršenje svih zaostataka po stanu, malo vremena posvetiti svojim guštima.... u inat nekoj crijevnoj virozi koja me napala ( samo mi je ona trebala do punog sjaja mojih očiju) Već dugo nisam prošetao nasipom, a kako sam cijele dane u zatvorenom osjećao sam da me već pomalo guše ovi zidovi... da samo zidovi... i tako, u laganoj šetnji, sreo sam neke prijatelje, znance – ali, najviše su me oduševili mali četveronožni prijatelji koji me nisu zaboravili. Ovaj put nisam imao u džepu keksiće pa su, malo razočarani, zadovoljili se maženjem, pokojim bacanjem loptice i, naravno, ponekim čišćenjem šapica u moju trenirku..... spustio sam se niz nasip i lagano krenuo doma....kad, presreli me klinci – neki bliži a neki dalji susjedi – „striček S. Jel bi nam služili luk, pukla nam je špaga“ ...malo sam se „zabrinuo“ za ovu igračku, ali, kada sam shvatio da klinci vježbaju streličarstvo na svoj način, da su pod budnim okom jedne majke a moje drage susjede, odlučio sam pokušati pomoći..... i tako, zabavio sam se s mališanima, složio luk, provjerio kako su pažljivi u rukovanju s njime i lagano, niz parking, krenuo doma..... ponukan njihovom Robin hudovskom igrom sjetio sam se svojeg Tarzanovog pokliča... još smo bili u starom kvartu i bio sam klinac od nekih sedam godina, kada sam, pokazujući umijeća Tarzana za kojim su ludile sve djevojčice, popeo se na vrbu – ni manje ni više – žalosnu vrbu.... gledao sam u njezine lijane i bio uvjeren da je „to to“.... baš kao u filmu – meka, savitljiva...i to mi je bilo dovoljno da skočim sa grane na jednu od njih..... uf.... sad me zabolilo.... dohvatio sam ja, onako ritualno, „lijanu“...ali, osim što je bila meka i savitljiva..... bila je.... jako, jako tanka.... i, ma koliko malo težio, uspio sam silinom zaleta i Tarzanovim pokličem završiti na zemlji... malo na zemlji, malo na onim rubnicima što su bili oko vrbe.... .osjetio sam bol u svakoj, pa i onoj najmanjoj, koščici... onaj aaaaa još se lomio zrakom..... ubrzo se i majka stvorila pored mene .... prvo me brižno pogledala, a kad je shvatila da sam samo natučen krenula je prodika... uf, nikada nisam volio prodike.... rađe bi da mi je jednu zviznula i više nikada to spomenula...ali, i ona je znala da mene riječi bole više od bilo kojeg „vritnjaka“... a to, to je ostalo i do danas.... i tako sam, u toj nekoj šetnji lijanama, riječima, odlučio malo prošetati do majke.... i, onako u trenirci ( dobro, nije svečana, ali nije ni ona za ranč) otišao sam malo prošetati na Mirogoj..... imao sam majci štošta za ispričati.... i, dok sad tako razgovarao s njom kao da sam čuo neke njezine riječi... kao da sam osjetio njezin dodir.... ili..ili sam to samo htio nakon jednog jako, jako lošeg sna koji me noćas probudio ( a godinama nisam sanjao nikakav, baš nikakav san..)...ili, ili je taj znak predznak .... ne znam..ali, nakon razgovora lagano sam krenuo prema doma.... i po putu, sjetio sam se da već dugo nisam bio u nabavci i da, iako malo boravim doma, ipak neke stvari treba uzeti.... usput sam, nakon nabavke, svratio do kumice ( jer, kako bi bio u „njenom“ Konzumu a ne svratio do nje.... ) – toliko da ju samo kratko vidim, da mi njen osmjeh napuni baterije i, krenuo sam, konačno, doma. Planirana, lagana šetnja, pretvorila se u poprilični napor.... ali, sunce koje je, iako kroz maglu, konačno malo obasjalo grad davalo mi je neku dodatnu snagu i toplinu. Ipak sam, uz svu letargiju koja me drži, uspio malo naći snage, malo energije koja će, siguran sam, i te kako mi trebati. Pokušavajući ne misliti o svemu što nema logike, ili.... zapravo ima – ali ne, ne za mene (ima za one koji se hrane takvim „logikama“, takvim „guranjem“ prijatelja bez obzira što to guranje šteti... ma ne, ne meni..... nisam ja bitan), o svemu što boli, nalazeći snagu u svemu što je lijepo došao sam do pitanja... a zašto? Zašto uopće nalaziti snagu? Za koga? Čemu se dodatno isrcpljivati? Nisam baš neki suvisli odgovor našao na to pitanje i zato, lagano, prepušten burama i olujama, prepušten sunčevim zrakama koje se tako stidljivo probijaju, prepuštam se stihiji života...... ona je i tako sve organizirala, sve odlučila, pa...neka tako i bude..... neka bude kao i uvijek - kada, koliko što i u kojem obimu....drugi žele....ja sam i tako, tek usputni prolaznik u svačijem, pa i u svom životu......

- 21:00 - Komentari (46) - Isprintaj - #