Kolika god gužva na poslu, koliko god ostajao duže, ne mogu, ne mogu se osloboditi nekih misli.... iako, kad god mi dođu – a to je često, jako često – nastojim pomisliti na druge stvari, na lijepo, na sve drugo....ali, kad ostanu neki repovi, slični onome na fraku kojeg sam imao, onda.... onda teško mogu upotrijebiti tipku „ignore“......
Jer, nemoguće je ignorirati riječi izrečene da povrijede, nemoguće je ignorirati sliku u kojoj si najgluplji čovjek na svijetu, sliku u kojoj vidiš da ti na čelu piše – „budala“....
Ali, ta budala i dalje ima svoje JA. Ta budala nikada neće izaći iz okvira ponašanja u kojima vidi granice onog dostižnog, nikada neće na silu težiti nečemu, nikada posegnuti za nečim što mi ne pripada, što me ne želi.... i, sve više će mi trebati za vjerovati „novim“ ljudima.... na žalost, život nas, na najteži način, uči da nije lako kročiti njime.... iako sam iskusio mnoge životne izazove, povukao se u svoj svijet, povukao se među samo meni znane, ipak..ipak sam popustio lijepoj riječi, vjerovao, iskreno vjerovao u čistoću i iskrenost svakog izgovorenog slova, otvorio se do, do tada neslućenih okvira, povjerio najdublje skrivene tajne....... sada se pitam jesam li pogriješio? Da li se kajem? Ne, niti jednog trenutka, ma koliko ova otvorena rana boli, nisam se pokajao, nisam požalio, nisam poželio vratiti vrijeme i učiniti drugačije... jer, vjerujem i danas.... da li sam trebao predvidjeti? Osjetiti? Naslutiti? Ne znam...sada, gledajući unazad, znajući što znam – možda sam trebao vidjeti...ali, kako? Kako kada iskrenog i otvorenog srca kročiš u svaki novi dan? Kako? Kako vjerovati da sve je bila laž, igra, jačanje u ma kojem obliku nečijeg ega? Kako? Iskreno, još uvijek ne vjerujem iako, kako ne vjerovati najodanijim prijateljima.....? i sada, sada pogledam svoje prijatelje ... ma ne, ne moraju biti niti odani a još manje najodaniji....i pitam se.... pitam se da li bi oni mene „tako štitili“ a da to nije istina... ne bi... sigurno ne bi išli za tim da nekoga povrijede, uvrijede a nikako ne bi dozvolili da te i takve „zaštite“ blate mene.... i sad se vraćam na pitanje – vjerovati ili ne? Srce – ono kojemu najviše vjerujem, govori ... ne, to nije istina, ne vjeruj! Razum – on pak, polazeći od ovih postavka prijateljstva, govori.... takav je život, ima svega, nema razloga ne vjerovati prijateljima.......
No, kada sve sagledam u cjelini, kada se vratim malo unazad, opet se u meni pobuni srce koje razumu govori sasvim nešto drugo...podsjeća me na neke detalje, na neke razgovore, na neke korake... kada....kada sam trebao shvatiti da uvijek postoje ljudi koje vole dominirati u tuđim životima, da postoje ljudi koji si daju za pravo svojim „štićenicima“, ali i ne samo njima, birati ne samo prijatelje već i mnogo više, koji si daju pravo suditi i osuditi jer... nije im po mjeri.... koji misle da je samo i jedino njihov, napadni, osvajački, upravljački stav jedini ispravan... koji se čude što imaš neke bontonske manire jer, ne bi htio smetati, jer poštuješ nečiju privatnost, je rpoštuješ vrijeme koje posvećuju sebi na bilo koji način, koji misle da uvijek, kada se njima prohtje, kada one ocjene da je trenutak...., moraš i trebaš biti dostupan i na raspolaganju, koji se usude davati ti naređenja ( a da pri tom nemaju o tebi pojma ni gdje si, ni s kim si..a još manje, da li si....) i upute – bolje rečeno narede - što, kada i kuda s njihovim „štičenikom“ trebaš napraviti..... izvesti, zabaviti, reći...... ali, nisam shvatio ..... tek kad sam po glavi dobio nešto što nisam tražio, nešto što, sada s odmakom gledajuć, sam trebao predvidjeti, tek sada sam shvatio i vidio tu sjenu koja je cijelo vrijeme bila tu – i, kada god se ta sjena pokazala sve je pošlo nizbrdo, ta sjena je generator svega lošega i svega što ne znam niti opisati, ali, znam, da se nije pojavila...od prvoga dana.... stvari bi bile, siguran sam, drugačije. Pokušao sam se sjetiti, počev od prvog, svih pojavljivanja te sjene, svega što je uslijedilo nakon svakog uobličenja..... i da, i razum je sada promijenio mišljenje.... priklonio se na stranu srca.... jer, srce zna.....
Moje, iako možda i bolesno srce, zna, osjeti, pamti – njemu nikakve sjene ne mogu naređivati – jer, ono je gazda i mome razumu i mojim osjećajima....i, ma koliko nerazumno zvuči, ma koliko bilo za i protiv, ma koliko bolilo – uvijek, uvijek ću vjerovati srcu....
A moji prijatelji, moje sjene.... kad već uspoređujem sjene..... oni su i sada uz moje srce – i oni mu vjeruju, i oni su sretni da je srce razumu pokazalo put.... da nije nasjelo, izgubilo povjerenje koje je steklo i kojemu se predalo i, u kojega još uvijek vjeruje.....i, vjerovat će....zauvijek.....
Neka mrzi i vrijeđa svako koliko ga volja – povrijedit me i uvrijedit i te kako može...ali ima nešto što mi niko nikada neće uzeti – a to je srce kojem vjerujem, srce koje vlada sa mnom i koje me vodi...... njemu vjerujem više od ma kakvih sjena nad ma čijim životima...jer, nikada, nikada me moje srce nije iznevjerilo, nikada nije dozvolilo da uvrede, mržnja, podcjenjivanje ikada zauzmu bilo koje, makar i zadnje, mjesto u mom životu..... nikada me nije prevarilo...i, siguran sam nije ni sada – a sjene....neka i dalje vladaju, neka i dalje misle kako su pobjednici....oni, oni koji su u sjeni te sjene možda nikada neće shvatiti, progledati...... možda sam i ja dijelom kriv jer nisam rekao koliko su se te sjene nadvile, koliko su pružile svoje prste, možda sam to smatrao prijateljskom gestom – da, i ja sam u početku vjerovao toj sjeni....jer polazim od iskrenosti kojoj i sam težim......ali, sada sam upalio svjetlo – sjena...ta sjena nikada više neće se nadviti nada mnom...samo, radi dobrobiti osobe koja je ostala u toj sjeni, vjerovat ću, nadat ću se da će i ona upaliti svijetlo.....i s osmjehom kojeg pamtim krenuti u novi dan.......
Ali naučio sam nešto..... bit ću oprezniji, bit ću daleko od dohvata bilo čije sjene...iako, siguran sam, više za to nema i neće biti potrebe... ostaje tek gorak okus što svijetlo nisam upalio ranije i njegovim sjajem ugasio sjenu....ali, sad je kasno..... sjena je ugasila sve žarulje i ne da ih paliti.....a osoba u sjeni ........... ostala je u sjeni........... sjeni „prijatelja“ – ali ne, ne i u mojoj – meni će i dalje biti svijetlo.......svijetlo koje je obasjalo moj put, put koji ne vodi nikuda.....ali, ipak.....put......
Rekao sam da ću napraviti neke korake – i da, to sam rekao s razumom....ali, srce, moj vječiti „izdajnik“, nikako ne pomaže u tome... .sada...sada bi razum trebao srcu objasniti neke stvari...ali, nakon što ga je srce uvjerilo argumentima ostao je bez snage pomoći mi u tom koraku.... i što sada? Ništa, kao i do sada, vjerovat ću mu.... pustit ću srcu da me vodi, ma koliko boljelo, ma koliko razočaran bio....
Hvala ti srce što još uvijek imaš snage ovladati razumom i što mu pokazuješ ispravan put....i, obećajem ti drago srce, bit ću pažljiviji prema tebi ( doduše, ne znam kako, ali, obećao sam.....) – no, ne mogu ti i ne želim obećati da opet nećeš trebati ponešto objasniti razumu, da neće boljeti, da te mogu zaštiti od tebe i mene samog....ali, zato te i imam – ti si generator mog života, ma kakav on bio, moje svijetlo i moja tama – i, ako ti nikada do sada nisam zahvalio, sada ti zahvaljujem što još uvijek imaš snage vjerovati u mene i što me još uvijek vodiš svojim osjećajima....i ne, ne brini, nikakvim sjenama više nećemo dozvoliti da ugase svijetlo koje je, sada osjenčana ali draga i topla duša, upalila.... možda, možda naše svijetlo stigne i do nje...... vjerujmo zajedno.....
Post je objavljen 16.02.2011. u 21:00 sati.