Pregled posta

Mrvičak II

Došlo je vrijeme da odradimo i babinje. Otišli smo do malog pišulinca sa, svaki pomalo zauzetim rukama, ali uzbuđeni i sretni. Iako sam imao privilegiju na kratko vidjeti mališu kad je spavao (kad sam išao mami mu na instrukcije o poslu) i čuti ga kad je naprasno prekinuo naše instrukcije, vidio sma ga samo izdaleka jer sam bio malo šmrkav tih dana... ovo je bio prvi pravi posjet. Naravno, Mrvičak je, kao pravi domaćin, na samo čujenje zvona počeo od sreće vikati – a jedino sam ga ja razumio i, sav ozaren, preveo curama „evo ga, najavljuje nas, veseli se!“ naravno, ja jedan od, bez klinaca – sve znam .... kad smo ušli... Mrvičak je zanijemio – lijepo sam rekao „mami“ da je mogla drugu frizuru složiti – eto ga na i malog je šokirala – ali, odmah sam mu objasnio da je najbolje da od malih nogu uči kako je sa ženama – nikad ne znaš kakve se budu pojavile .... na što je Mrvičak, onako glasno, rekao aaaa - ma što mu to značilo siguran sam da me je razumio

I dok smo, sada službeno, izljubili mamu, a poneki i taju, krenulo je raspakiravanje paketića, vrećica. Badave male opravice, badave „odjelca“, badave pelene i neke igračke (rekao sam da je rano za njih, ali, mene, tipa bez djeteta, niko ne sluša .. pih) ali, kad je mama naišla na poseban paketić u kojem je bila Radosnica (ajde, bar sam naučio kako se zove), pismo Mrvičku ( ono koje sam tu objavio), isprintan post sa komentarima, DVD sa nekoliko filmića – spotića, koje su morali odmah pregledati, galerijom vratolomnih slika koje sam, za ovu priliku, posebno uredio, nekim receptima za razne kašice - potrudio sam se, jesam – hvala i Mari i njenoj kuharici – iako, još je rano za to, ali, raste mali, raste, - mama se raspametila gore od malog Mrvička koji je, snom pravednika, već spavao u spavaćoj sobi.... rekao sam ja da bu se mali naučil od malih nogu na veselje i radost što u ovom domu vlada – vrata od sobe, tek pritvorena da ga, ako ih dozove, ipak čuju, maleni hodnik sve je što ga je dijelilo od ludog društva i još luđih roditelja. Dobio sam zadatak od cura, i sada ga veselog i sretnog srca ispunjavam, zahvaliti ti draga Suncokretice, još jednom, na predivnoj ideji koja je postala temelj jedne slatke kolibe lijepih, prvih uspomena, malom Mrvičku. Hvala ti! Prva rečenica, novopečene majke, kad je sve ugledala, bila je – e pa Kiki, želim ti puno klinaca... no, kada je shvatila da ideja nije baš u cijelosti moja, dapače, da mi nismo inicijatori, rekla je, aha...onda još jednog više ... e pa, draga moja, malo sam zakasnio i za tog jednog, ali, hvala ti – u drugom životu bum brži.
Ne znam zakaj, to nam sigurno nije bila namjera, ali sretna se mama rasplakala, a tajo, onako muški, gutao je u sebi ( uf, kako mi je to poznato) i, kao prava glava kuće ( bar u tome hihi) glasno izjavio . . e sada, bez iznimaka svi bumo nazdravili. Ovo bez iznimaka, naravno, išlo je mene – ali, kako sam pokvaren u zadnje vrijeme više me na ništa, što ne smijem, ne treba nagovarati. Popili smo si gemišteka i zapjevali jednu sretnim roditeljima

Naravno, Mrvičak nam se pridružio svojim predivnim glasom. Kako mali hvata note – za poludit – sve mu zavidim. Dobro, majka je ipak shvatila da se dijete malo uredilo i da treba nešto učiniti po tom pitanju. Sada čist i suh, pišulinac nam je došao praviti društvo.... gledao sam ga – ma nevjerojatno je koliko to malo biće, nemoćno, izazove emocija, koliko topline preplavi tijelo a kako li tek ruke zadrhte kada krenu prema njemu. Jesam, usudio sam ga primiti u ruke – Bože, koja kiflica – već sam zaboravil kak je lepo držati tak malo stvorenje u rukama ( kad ove moje sve nešto štekaju zadnjih godina a sada se raspametile pa ko serijska proizvodnja) .. i tak sam ja malom Mrvičku odao sve tajne koje mora znati a vezane su uz ovu bedastu ekipu... otprilike da mora biti spreman povremeno nas trpiti jer, eto, i mi smo trpili njegovu mamu pa red je da malo vrati uslugu – samo, sa velikom razlikom, mislim da se s njim budem bolje igrao..a jedva čekam da zaigramo čovječe ne ljuti se – da ga naučim što mama najviše ne voli – na sami spomen ove igre krenule su razne priče i strelice koje, bolje mi je da preskočim, ali koje uvijek izazovu u meni čudnovati smiješak , posebne emocije, tugu ali i posebnu sreću...., nadalje, upozorio sam ga da mu se mama ponekad pravi gluha i da uopće nije loše da ovako inzistira na ostvarenju svojih prava – jer, kak se sad postavi, tak mu bu..., iako je mama odlučila biti samo šest mjeseci na porodiljnom a tajo drugih šest (naravno, ne samo zbog love...već onog važnijeg...zbog posla) obećao sam mu da ćemo, kad god bude moguće, poterati mamu doma da bude s njim – jer, rekao sam, duguje nam uslugu – pa ko bu ju celi dan slušal...kak je moj mali, jel mu dal jest, jel ga presvukao..? ne znam zakaj, ali već sam sada siguran da bu to tako zvučalo. . . onda smo bacili malo mušku spiku – daleko od ovog ženskog klana.... Mrvičak, tajo i ja išli smo dokazati našu mušku solidarnost – da nas cure mogu nesmetano izogovarati...i tek što sam pišulinca donio do sobe sa namjerom da mu odam još neke tajne, mali je svoje predivne okece sklopio i kao da mi je nešto promrmljao...ali,“čuo“ sam i vidio samo kraj.... pavati... ajde, odspavaj i za mene koju rundu, prijatelju.
Ostali smo još neko vrijeme – do slijedećeg buđenja ( ali, moram priznati, mali je već sada bekrija na starce), a sada već i hranjenja Mrvička. Stampedo se povukao, ali ne doma...a ne, morali smo još na jedno pićence... možda bolje da sam preskočio taj dio druženja jer opet su navalile na mene ko na sivonju... e pa drage moje.... moj vlak je prošao... sada se mogu radovati vama, vašim uspjesima, biti ako kad zatreba za bilo što..ali, mene je, ipak, vrijeme pregazilo... ma ne, ne osjećam se ja star da ne bi radio gluposti, ali, za neke stvari, jednostavno ili ne.... naići ćete na zid šutnje.. a to, to nam ne treba.. zato smo brzo promijenili temu ... jer, naravno, postojala je velika vjerojatnost da ću otići.... a nisam baš ni siguran da su to htjele .... ili jesu?
Uglavnom, podružili smo se još malo vremena, ovako ekipno nazvali smo i drugu mamu male pišulje ...tek da provjerimo kako ženske snage napreduju.... a ujedno počeli računati kada „stiže“ slijedeći podmladak – Bože, ova nam je godina doista počela veseljem . . . nevjerojatna mi je ta sloga i zajedništvo koje među nama vlada... i ne, nije ni problem što često ostajemo dugo na poslu, nije ni problem što više ne kužimo ko kaj radi, jer, sve mi to nekako pohvatamo...a vrijeme – ono bježi... evo, za pet mjeseci će i prva mama vratiti se u naše redove ... ma, ne da bježi...leti....


I ... ma koliko se činilo čudno, ova pjesma ima jako, jako puno veze sa stanjem u kojem sam trenutno.... sretan, sjetan, tužan, zadovoljan, ljut.... miks osjećaja ovaj mali je opet izazvao u meni.....a tek je mjesec dana i malo, navršio




Post je objavljen 02.02.2011. u 21:00 sati.