smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

srijeda, 28.10.2009.

Sram me je...

Nakupilo se...


Iako stalno govorim «neću politiku u svoju butigu» ne mogu a da se ne osvrnem, barem malo, na sve što nas posljednjih dana gađa...
Uz ludilo na poslu, koje je bilo očekivano i koje ne predstavlja nikakav stres osim malo pojačanih aktivnosti, malo dužeg izbivanja iz ugrijanog doma, osim malo više suhe hrane koje unosim u organizam, prisiljen sam, sa cijelom Lijepom našom, slušati katastrofe koje nas pogađaju. Iskreno ne znam kako bi top listu sastavio, po kojim kriterijima? Da li bi krenuo od gluposti, da li bi krenuo od apsurda, da li bi krenuo od..... ne znam ni koju bi riječ upotrijebio.

I sve sam nekako gutao, brundao u sebi kao, gotovo, svi mi, ali... okidač koji je u meni eksplodirao bila je informacija da je vrli nam Gradonačelnik donio odluku koja ide pred Skupštinu, o raspisivanju referenduma glede Dinamovog stadiona. Eksplodirao sam! Ljudi dragi – na sve čime nas naš mini Presidente časti zadnje vrijeme još i ovo!! Još mi odzvanja njegov glas, smrknuto lice, ozbiljna tema... – «na žalost, u proračunu nemamo tri milijuna kuna za školske knjige...ali, pre(d)vidjet ćemo za iduću godinu..:» nemamo tri za knjige – ali, imamo četiri za raspisivanje referenduma za stadion!!??? Gradonačelniče, lijepo je da vodite brigu... o igrama – ali, cijela povijesna izreka je... «kruha i igara» .. .da bi kruh dali mladosti u ruke potrebno ih je školovati, da bi se školovali potrebno je neke ( barem mislim ili sam u krivu?) knjige pribaviti, kupiti, nabaviti... uz budžete kojim većina roditelja raspolaže kupnja knjiga znači mnogobrojna odricanja, uskraćivanja nekih stvari djeci – da, da Gradonačelniče vjerojatno su roditelji uskratili djeci i igre... odlaske na neke sportske aktivnosti, tečajeve, vjerojatno su djeca ostala uskraćena za po koju igračku, izdatak koji je trebao biti namijenjen za neke sitne ali bitne radosti – što je, priznat ćete, još jedino što uz ljubav djeci možemo pružiti... ali, stadion ima prednost.... Nakon svih silnih izdvajanja koja su «utučena» u njega sad još i ovaj samo da bi neko ispunio jedno predizborno obećanje koje me razljutilo čim se pojavilo. Ne, ne mogu se oteti dojmu da je to jedna od posljednjih akcija našeg Gradonačelnika... da li se i to ubraja u predizbornu kampanju o kojoj svi govore, koju svi vide....? Uz pet milijuna kuna koje je hitno potrebno nabaviti – jer nedostaju u «rezervnom fondu» (kako su ga novinari prozvali, molim lijepo, nisam ja) ovih četiri čine mi se kao pravo malo bogatstvo.... ali, to je samo kap u moru - moru izdataka koji nas oplahuju zadnje vrijeme... gubim snagu, strpljenje, volju... gledam svoju top listu i ne vjerujem... dok Brodogradilišta stepe nad svojom budućnosti, dok radnici Željezare štrajkom glađu žele skrenuti pažnju odgovornih na svoj problem ( koji, budimo realni, nije samo njihov – problem je to Države i svih nas a koji nije to smio nikada niti postati!), dok danima Podravka puni novinske stupce, dok se otkrivaju raznorazne afere u HEP-u, HAC-u, HŽ – mi, građani Metropole, mirno i dostojanstveno, sa karanfilom u reveru, uzdignute glave, izaći ćemo na referendum i odlučivati o Stadionu!!!! Nekada su za mene izbori, referendumi bila krucijalna pitanja i bila mi je čast sudjelovati u njima – vjerujte – od ovog referenduma mi se diže kosa na glavi!! I ne, ne želim u toj lakrdiji sudjelovati ako se i donese ta suluda odluka. Želim zadržati u sebi duh referenduma kao nečega važnoga, snažnoga, životno bitnoga.... u današnjim uvjetima življenja, barem meni, Stadion ne predstavlja nikakvu vitalnu stvar! Bilo bi mi draže kada bi, kad već dijelimo novce po Lijepoj našoj, tih četiri milijuna upotrijebili kao pomoć onima kojima je potrebna – onima koji mjesecima rade a ni kune za taj svoj rad nisu vidjeli... sram me je! Sram je sudjelovati u ovakvom rasipanju novaca dok moji prijatelji Brođani gledaju kako im se u bescjenje rasprodaje Gradska imovina! Sram me je sudjelovati u ovom rasipanju kada svakog jutra gledam ljude kako prekapaju po kontejnerima ... sram me je sudjelovati u tom rasipanju! Sram me je kada navečer uz vijesti grickam napolitanke i gledam kako radnici Željezare štrajkaju glađu – prisjedne mi sve... ostajem bez apetita, boli me... boli me jer sutra se to može dogoditi i meni, preksutra većini – jer način na koji rješavamo stvari samo tome pravcu vodi... Podravka – dokaz je uspješno vođene politike u jednoj brendiranoj firmi..... sram me je!
Da, ironičan sam pomalo jer jednostavno ne znam što i kako protiv toga. Zapravo, rješenja ima, ali kad slušam, sada sve žešće rasprave o novom Zakonu o radu, pitam se ko je ovdje lud? Radnici premalo rade? Previše su plaćeni za svoj rad? Precijenjeni su? Ja ne vjerujem što sve možemo izreći... ne vjerujem, sram me je! Nisam primijetio da je iko u tim svojim istupima rekao kako treba smanjiti broj članova Uprava ( eto, u najnovijim primjeru Podravke, mi ih i povećavamo) , broj administrativnog «osoblja» ( ne, ne mislim sada na državnu upravu) i njihove plaće koje i te kako opterećuju cijenu rada... Iako sam i sam «administrativno osoblje» ponekad me je sram kad dobim «dodatnu nagradu, bonus» na plaću – jer za rad sam plaćen! Ponekad možda rezultati budu bolji od očekivanog ali nije li cilj da rezultati budu bolji? Ne bi li to trebala biti želja svakog zaposlenog – duh pripadnosti... da, znam, lako je meni trkeljati kad imam redovitu plaću (iako sve kasnije) i ( za sada ) siguran posao.. .no, boli me kad takav bonus dobe oni koji , po meni, sami po sebi višak su na platnom spisku... to je sram od kojeg ne mogu pobjeći – jer zbog tih i takvih, koji više štete firmi nego sebi, onaj pravi radnik ne može dobiti ni veću, zasluženu plaću – a o bonusu može samo sanjati. . zbog takvih je cijena «prosječnog sata rada» upravo takva kakva je - kako me neće biti sram – ja svojim boljim rezultatima zaradim bonus ali zbog istoga drugi moraju potegnuti da bi ostvarili taj dio – ja dobim pohvalu, ponekad nagradu...a oni ... oni samo rad – obvezu da odrade... sram me je! Kada sam jednom prilikom ( dok me nisu smijenili ) , prilikom raspodjele bonusa, stimulativnog dijela, koji je dodijeljen meni, istoga se odrekao i podijelio na dvije cure koje su najveći dio tog posla odradile i dodao im onaj dio kojeg sam ja imao ovlasti dijeliti, svi su me prozvali luđakom! Kada sam ih upitao «kako molim?, zašto?» - odgovor je bio očekivan baš iz tih usta iz kojih je izrečen « ti si lud, pa kaj njima daješ svoj dio?» Ostavio sam odgovor za prvi slijedeći Kolegij na kojem sam, pod točkom «ostalo» zamolio prisutne da ubuduće ne komentiraju moje odluke o stimulacijama po hodnicima kao što niti ja ne komentiram njihove, da ne prosuđuju moju uravnoteženost sve dok se uspješno borim da mi ne uruče žutu knjižicu koju sam «osvojio « svojim životnim djelom – jer, kako kaže naše pravosuđe «nevin sam dok mi se ne dokaže krivnja» .. a da pri nagrađivanju uključe malo više morala, svijesti i savjesti, a naročito profesionalizma .. .trebam li vam reći da su ista usta prozborila...»totalni luđak..»
Nakupilo se jada u meni, nakupilo se bijesa... okidač – referendum – je opalio... nisam mogao zadržati dio razmišljanja...nisam....
Ko melem na ovu gorku ranu došla mi je vijest vezana uz Bile....
Pročitao sam kako Torcida želi izraziti svoje nezadovoljstvo igranjem omiljenog kluba... i oduševio sam se tim prijedlozima... volio bi, kada bi se moji prijatelji, BBB dali podršku i zajedno s njima bojkotirali utakmicu.... ali, još više mi se mota po glavi ideja o bojkotu referenduma..... da ili ne?

Image Hosted by ImageShack.us



- 12:00 - Komentari (90) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.10.2009.

Na kraju tjedna

Vikend je protekao bolje od očekivanog. Zapravo, nisam ništa previše očekivao – samo malo opuštanja, malo fizičkih aktivnosti, možda šaku smijeha..... a dobio sam puno, puno više. Dobro, opuštanje se odvijalo kroz pojačane fizičke aktivnosti, kroz pojačanu dozu smijeha kojoj je, kao što je bilo i za očekivati, kumovala najviše mala kumica.

Vrijeme je baš i moglo biti bolje, makar toplije jer, potrošili su mi sva ispiljena drva uživajuć u pucketanju koje se čulo iz peći..... vjerujem da su se miševi poveselili ( ukoliko su se uselili) kako ću im ostaviti malo ugrijanu kuću i nešto papice po podovima. I jesam, ostavio sam im puuuunoooo špekića – dakako, zalijepljenog na papir kako mi ne bi raznosili po kući – da, na žalost, morao sam ostaviti male zamke kao mjere opreza i preventivnog uklanjanja eventualnih štetočina. Dosta mi je za njima čistiti – kao da sam ne napravim dovoljno nereda a još kad se udružim sa kumicom......eek

No, bez obzira na vrijeme, uspio sam, dakako uz svekoliku odmoć mog prijatelja Mladena i kuma, pripremiti zemlju za zimski san. Pobrao sam još pokoji patlidžan, papriku, počupao sve tikvice, paradajze i ostale biljke kojima je vrijeme rasta već odavno prošlo ali su se, u inat godišnjem dobu, borili sa svojim mališanima iliti plodovima, razbacao kompost kojeg spremam tijekom godine i ostavio zemlju da spava zimski san. Malo sam zaštitio cvijeće, neke mlade biljke – poput smokve, lovora.... i, veliki radovi, do frezanja, uglavnom su gotovi. Bit će još sporadičnog piljenja drva, ponekog kirurškog zahvata na voćkama, ali, stiže sezona kada malo rjeđe boravim na viksi, a više se posvećujem nekim zaostacima u svojim željama – poput čitanja, pisanja.... jesen doista stiže sve brže.....

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


No, kumica mi je došla ko melem na ranu – pored te male doista ne mogu i ne smijem biti niti bezvoljan, niti pospan a još manje nespreman na igru. Morali smo zaigrati i tenis i nogomet ali i čovječe ne ljuti se na kojem obavezno dobijem njezinu „jezikovu juhu“ – pa samo je učim da je život okrutan i da uvijek mora biti na oprezu a još se k tome i igramo..... kako se samo razljutila kako sam je već enti put „pojeo“ – pogledala me onim svojim velikim okecama, sva crvena od bijesa, i tiho rekla „ e sad ćeš vidjet...“ – nakon ove „prijetnje“ shvatio sam da moram malo popustiti – kako me samo slatko pobijedila.... cool

Malo sam i škrinju napunio domaćim picekima od susjeda, a ljubimica je odabrala „svoje paketiće“ – samo čekam dan kad će od pijukanja početi kokodakati koliko voli piletinu.....

Vikend je bio učinkovit za moju natečenu glavu od misli i svega što mi se skupilo ovih dana. Naravno, bez svojih vjernih prijatelja, bez njihovog ramena, ruke – teško bi to mogao sam...ali, kažu da, između ostalog, i zato služe prijatelji.


Slijedeći tjedni mogli bi nositi gungulu na poslu – od razrade nekih novih planova do temelja za, ali i samo uvođenje nekih novih programa – mislim da će biti veselo i radno, ali, ne dam se smesti - polako, dan po dan. Ipak je organizacija najbitnija, a sada, kada sam neke stvari prebrodio na kakav takav način, sada će biti vremena i za moje gušte....


I da ne zaboravim.. .dragi moji, Ivana i Mladen, sretna Vam 7 godišnjica braka..... i želim vam ih još...... puno, jako puno, ovako lijepih, sretnih i veselih! ( i ne viči, znam da je sutra, al i tak buš tek sutra čital )




- 18:25 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.10.2009.

Sedam dugih godina...

mala

330



Opet.. opet dan koji boli, dan koji mi je, kako sam do sada mislio, srušio sav moj svijet.......

Obećao sam Tebi, obećao sam Punici i Juncu – ali i sebi – potrudit ću se drugačije... plače, plače srce, suze same nalaze svoj put, a ja se smješkam – gledam slike sa zadnjeg putovanja, čak sam i sve kazete pregledao – prvi puta.... tada nismo stigli, a poslije nisam htio – ne bez Tebe. Iskreno, bilo je lijepo s Tobom opet prošetati Kopenhagenom, visiti nad liticom negdje u Norveškim šumama, piti šumsku pivu i mrštiti se suncu koje me škakljalo po licu.... sjetio sam se cijelog putovanja, proživio sam svaku sekundu – sam...

Teško je, teško je nositi taj teret na sebi a opet, željeti i htjeti naprijed... no, nekako, kao da me naši razgovori posljednje vrijeme smiruju, daju mi snagu, ali i podršku... ne, nisam se riješio krivnje i nikada neću – jer to je ono što osjećam i to niko nikada neće moći promijeniti .. .ali....( taj ali zbog kojeg me je draga osoba prozvala Alija ) život ponekad donese preokret – nakon toliko vremena jedino sam shvatio da te više, ovdje, neću imati – ali, pokušao bih proživjeti još na ovom svijetu, nekako – barem malo uživajući još u njemu.... ne, nikada Te ne mogu ali i ne želim zaboraviti, nikada Te neću moći prestati voljeti – samo, ta je ljubav sada drugačija – ona je dio mene i kao da me nekim čudnim, malim koracima vodi naprijed u svaki novi dan. Ponekad Te čujem kako se smiješ mojim strahovima – onim istim koji su me nekad pratili kada sam se polako ali sigurno zaljubljivao u Tebe i sada, sada vidiš da mi nije bilo lako. . . uz taj Tvoj osmijeh, uz tu Tvoju podršku pokušavam prelomiti te moje strahove, tu nesigurnost i, kako mi je nedugo rekla moja draga prijateljica koja je primijetila da se sa mnom nešto događa, da se u meni nešto budi.... „kako bi bilo lijepo pružiti ruke i uživati u nekoj novoj jeseni.....pokušaj , smotani....nemoj predugo čekati.....ti jesi snažan, i bilo bi lijepo kad bi joj mogao pokloniti tu novu ljubav u sebi.....“ . Izgleda da i Ti, moji dragi prijatelji vidite nešto što ja tek, kao malu bebu, povijam i previjam.... ali, ( opet taj Alija) jedno sam siguran – nešto se događa, nekako mirnije, no ne bez bola, prilazim ovome danu....danu koji svake godine, iznova, donese uz bol i neka nova iznenađenja, podvale ili kako bi već to nazvao, jedne, Tebi nekad drage osobe... ali, draga, ne – ne i ove godine... poslušao sam Tvoj šapat i neću danas doći Tebi – bit ću s Tobom u mislima, bit ćeš sa mnom... ali, u srcu kao i do sada – samo Ti i ja dijelit ćemo te misli na jedan poseban način – sada kao neki prijatelji koji razmjenjuju misli – no, iako ću poželiti Tvoj pogled, dodir Tvoje ruke, znam da će to ostati kao jedno divno vrijeme, kao lijepi dio mog, našeg života.
Vrijeme prolazi, neke rane nikada neće zacijeliti no, kao da su prestale krvariti, kao da ih Tvoja ruka noćima previja, cijeli da zacijele za neka nova jutra ..... za novu ljubav, za nove snove......

Hvala Ti draga Sanja na predivnih sedam godina zajedničkog života, hvala Ti što si i ovih sedam, na jedan poseban, neprimjetan način pazila na mene, vodila me i hrabrila me..... Rekao sam da ću pokušati drugačije.... a, htio sam Ti i dokazati.... htio bi da se zajedno, na ovaj, virtualni način prisjetimo posljednjeg putovanja.... sa istim onim divljenjem, osmjehom, uzdasima koje je ljepota prirode uvijek mamila iz nas... . znam, znam da me pratiš, gledaš i da se sada smješkaš – osjećamo to... ali (evo ga opet) nemoj očekivati od mene da se sutra probudim drugačiji.... no, trudim se... trudim se draga jer osjećam da me, zajedno sa mojom majkom, guraš... i oduvijek sam se divio Vašoj snazi, snazi žene uopće... a sada, izgleda da moj otpor polako popušta... znam, osjećam to... i osjećao sam to kada sam prolazio ovaj put – sam.....





Volim Te – zauvijek ću Te voljeti na jedan poseban način nikome objašnjiv ali samo meni shvatljiv – jer, Ti si jedan predivan dio mog života.... i, nadam se i vjerujem da će neko tu „posebnu ljubav“ i razumjeti ....






- 00:00 - Komentari (44) - Isprintaj - #

subota, 17.10.2009.

Prijatelju moj

Kako sam ovih dana u nekom svom filmu misli su mi malo uzburkane. Padaju mi na pamet svakakve misli, svakakva sjećanja – no, moj prijatelj Mladen nekako je uzeo primat ovih par dana - a povod – vrlo je jednostavan... prvo me Mladen izazvao sa svojim komentarom „može li on nešto reći a da ja ne zapišem“, iznenadna pomoć koju san od njega zatrebao, pa Gali sa svojom novom bajkom... i sve me to nekako vratilo malo u prošlost od one malo dalje pa sve do danas. Eto taj vrag od prijatelja mi se počeo motati po glavi – i kako god mu htio naći neku negativnost – nisam uspio. eek

I zato ću ovaj post posvetiti tebi – prijatelju moj...

Znamo se više od punoljetnosti – jedan cijeli život. Prijateljstvo koje je raslo iz dana u dan između nas ponekad je prerastalo u puno više – usudio bih se reći u bratsku ljubav. Kao jedinac, oduvijek sam čeznuo za sestrom ili bratom – i to, mlađom sekom da ju mogu štiti i braniti, da se mogu s njom šepuriti i da je mogu braniti od nasrtljivih dečkiju, a brata – brata sam želio starijeg – da imam od koga zatražiti savjet, žicati lovu, auto..... da imam barem u njemu neku očinsku podršku... no, nije mi se ispunilo niti jedno, ali – dogodio si se ti dragi prijatelju.. ne jednom rekli su nam da smo ko jednojajčani blizanci, koliko sam puta samo prespavao kod tebe, ti kod mene... koliko su nas puta naše majke, uživajući da ne skićemo okolo, tovarile razno raznim oblizekima... koliko smo samo puta moju majku u ponoć žicali da zamijesi palačinke, a onda smo ih, nas dva divljaka, pekli i probudili cijelo susjedstvo...... koliko je samo puta tvoja majka specijalno za mene radila rum kuglice... .uh prijatelju, kad se samo sjetim.... koliko smo puta znali zaružiti a onda od straha jer smo malo zaglavili jedan drugoga pratili doma.... i reakcije naših majki – kad su nas vidjele onako, pomalo vesele, zaustavile nas i jedna drugoj javljala „mali je tu, ostat će prespavati“.. sam Bog da smo tada imali bar malo pameti i da smo izlazili bez automobila... prijatelju, baš si mi se uvukao pod kožu.. i kada smo krenuli na studij ostali smo nerazdvojni – spremali ispite i uspješno gazili prvu godinu – redovno da redovnije nije moglo bit.. kako su tvoji roditelji i moja majka bili ponosni.... tada se meni dogodio unfal sa jednim profesorom i, dakako, sa jednim ispitom....nikad taj svoj jezik neću znat zaustaviti kad treba, nikad! Morao sam prekinuti studij jer, nisam mogao dozvoliti da više majku toliko iscrpljujem... i, znam da joj je do zadnjeg dana bilo krivo što nisam završio – no, uvjeravao sam je da sam, hvala Bogu, našao dobar posao, da imam dobru plaću i da doista nisam nesretan zbog faksa... znaš kad se tek malo umirila vezano uz to? Kada si joj ti rekao koliku plaću ima dipl.. pravnik – naš prijatelj, u jednom poduzeću... ostala je zatečena . ali i sretna da sam uspio barem naći dobar posao. Ti si krenuo svojim ja svojim putem ali nije bilo dana da se nismo vidli, čuli.... jedan drugome smo se povjeravali koja djevojka je san našeg života.... i onda sam se ja zaljubio – prvi puta onako... poprav... sjećam se da nisi do daha mogao doći do smijeha ... a ja, ja sam samo priželjkivao dan kada će se to tebi dogoditi... i je, dogodilo ti se a mala te nije šljivila ni pol posto.. jooj, kako sam ja tebe tek onda davio...no, istina je da si ti prije s njom prohodao nego ja sa svojom prvom ljubavi.... i lijepo si mi tada rekao „ko se zadnji smije, najslađe se smije“. Ajde, i te prve ljubavi su trajale, ali smo oba – ko pravi blizanci – dobili košaricu.... i oboje smo mislili da naša više boli, da smo više povrijeđeni... ti si tada bio u pričuvi a ja pod radnom obvezom – kad se samo sjetim kako smo se znali „opustiti“ u toj tuzi... ali, prebolili smo dragi moj prijatelju, prebolili smo.... ti brže, upoznao si Ivanu i krenuli ste, polako ali sigurno svijati svoje gnijezdo... ponekad sam, gledajuć vas sa strane mislio hoću li ja ikada više.... stalno ste mi namještali cure a ja sam ko mali školarac bježao pod kojekakvim, glupim, izlikama... .i dogodio se jedan Božić .. .i tada sam htio pobjeći ali ste me na vrlo lukav način zadržali... ne neću sad daviti o sebi, jer, ti si tema.... ali ne mogu a ne sjetiti se kako ste samo navijali za tu vezu, kako ste pratili razvoj događaja koji je trajao, trajao i trajao.... i, kada ste već svi digli ruke od mene ........ dogodilo se ... ne mogu a ne sjetiti se onog tvog zagrljaja tada, Ivaninog poljupca.... tu iskrenost, toplinu, ljubav može dati samo pravi prijatelj, ali, vjeruj mi, samo ih pravi prijatelj može i osjetiti – a ja, ja sam osjetio...
Nizale su se lijepe godine, kupili smo stan, uređivali, jedan drugome pomagali u svim radovima, sastavljanjima namještaja, izvedenicama ideja naših draga koje, ne da su ih bile pune, nego i danas se pitam kako su im samo padale na pamet... vrijeme je letilo... nekako u isto vrijeme smo se i zaručili... i danas se pitam koliko smo to povezani kada smo i to nekako „uskladili“.... .jedno smo vrijeme čak razmišljali i o zajedničkoj svadbi, ali, kako smo trebali biti međusobni kumovi, odustali smo od te ideje ... onda.. onda je meni umrla majka.. naravno da smo od naše svadbe odustali na neko vrijeme, ali, nisam odustao od kumstva... nisam samo siguran kakva bi ta svadba bila da sam ti ja bio kum, ali, kako sam ti i obećao.... bila bi onakva kakvu ju zaslužuješ...
A sada, ovaj dio prijatelju pažljivo, vrlo pažljivo pročitaj i znaj da ovo dolazi iz mog srca.....
Znam da te muči tvoja momačka večer, znam da se nikako ne možeš osloboditi dijela krivice jer, ti si bio taj koji mi je dao prvu čašu – prijatelju, zapamti – jednom zauvijek..... ti nisi ništa kriv, baš ništa! Ja sam se opustio, ja sam taj koji se ujutro nije probudio, ja sam taj koji je ostao spavati....... ali, sudbina, zvijezde..... tako je prijatelju kako je... tako je negdje, u našim životnim knjigama bilo zapisano.... iako nisam bio na vašoj svadbi koja to i nije bila ... jer, i vama nije bilo do nikakvog slavlja, znao sam da sreće i ljubavi u vašem životu neće nedostajati i, znao sam da mi nećeš zamjeriti što ti nisam mogao biti kum.. ali, ostao si moj najveći prijatelj i, ako Bog da, moj kum – kad tad!
Prijatelju, jednostavno ne znam kako ti reći hvala za sve – neću podsjećati na one dane kada ste bili 24 sata uz mene, neću – iako, o tome bi mogao cijeli roman napisati - samo ću spomenuti tvoju, vašu blizinu lani kad je sa starim bilo frke, kad je umro, kad sam pao u krizu zbog konačne slike o svom ocu, kada sam odlučio na hari kiri zahvat čime sam se htio samo malo maknuti, sakriti...., kada sam ove godine kljoknuo na placu.... reći ćeš, „svako bi to učinio“ – nadam se da bi, ali ti prijatelju nisi svako!
Dragi moj prijatelju, za sve ono što činiš za mene u mojim sporovima je nešto što bi malo ko imao živaca uz mene ovakvoga, totalno nezainteresiranog, pasivnog, tek ponekad probuđenog i razljučenog. Na koje se sve načine snalaziš samo da ne bi mene uznemirio, prijatelju – to je nešto što nikada niti jednom odvjetniku ne bi mogao platiti – jer ljubav, srce, duša - to nema cijenu... a to si ti – prijatelju moj... veliki čovjek sa srcem, dušom, bezgraničnom ljubavi.....
Znam da niko nikada naše prijateljstvo neće i ne može slomiti – pokušali su, ali, slomili su svoje zube.... ostali smo postojani, jednostavni i blentavi kakvi smo bili i daleke......... kada smo se upoznali u školskim klupama...... na pragu života..... života koji nosi i lijepe i tužne trenutke, ali, života kojeg, bez obzira na sve, trebamo cijeniti i voliti....

I, nemam pojma što sam htio reć – smoto si me – opet! Volim te prijatelju! A tebe Ivana – za tebe imam jednu posebnu ljubav..... prvenstveno zato što trpiš tog svog muža, zato što trpiš i mene kao njegovog priljepka, i zato što – jednostavno – jesi, zato što to zaslužuješ !

Volim Vas – oboje!

I, rekao sam, intenzivno razmišljam ovih dana o mnogim stvarima, o prijateljima, o nekim vremenima... i, baš ovih dana, kada je cijeli dan kišilo bio sam pomalo tužan.... zagledao sam se u nebo – i ono mi je imalo nešto za reć......


820


820


820




Lijepa je ova svjetlost koja, makar u svom zalasku, u spremanju na počinak, obasjava moje misli, obasjava moj život, obasjava sve meni znane i neznane ali drage i dobre ljude.... i kao da mi ta svjetlost želi nešto reći...... kao da mi Neko želi nešto reći.... a ja, ja se samo smješkam i mislim...... Život je lijep! sretan

Znam da si sinoć kasno stigao, ali probudi se više, idemo li mi na tu kavu ili ne? naughty


- 12:02 - Komentari (63) - Isprintaj - #

subota, 10.10.2009.

Kad prije?




U ovo vrijeme, prije godinu dana, vođen nekim osobnim razlozima, željama, odlukama otvorio sam novi blog i... ostao do sada. Vjerujte, u tom trenutku ni sanjao nisam da ću ostati, uspjeti totalno promijeniti teme, a još manje sam se nadao da ću steći toliko dobrih, dragih virtualnih prijatelja. Iako je početak bio težak, jer ovo vrijeme nosi u meni neka posebna stanja, nekako sam, malo po malo, i uz Vašu veliku pomoć opustio se, malo po malo skrenuo misli – barem tu - i pokušao provoditi lijepe trenutke u ovoj svojoj novoj sobici koju sam dogradio bez građevinske dozvole.

Ne, u početku nisam mislio ništa – jednostavno sam „bacao“ iz sebe sve ono što me gušilo, što me boljelo – a onda, dogodio se neki preokret – svaki trenutak koji sam ovdje provodio bilo je moje čarobno vrijeme u kojem sam, jednostavno rečeno, uživao. Pokušao sam s Vama podijeliti i lijepe ali i sjetne i tužne trenutke – ali, nekako mislim da je sada sve više onih opuštenijih, svakodnevnih; shvatio sam da se vratila doza onog humora zbog kojeg mi je majka ponekad znala reći „stvarno si vragu iz torbe ispao“ a, ja sav sretan zagrlio ju, poljubio i odgovorio „volim te vražice majko“. Kada sam pisao neke postove znao sam se smijati pored ekrana kao malo dijete, jer, kao da sam opet proživljavao te trenutke, kao da sam se vratio u neke druge, sretnije dane. Veliku podršku dali su mi i moji veliki prijatelji – listajuć dnevnik naišao sam na crticu izgovorenu iz Mladenovih usta „zaiskrio si i pokazao davno zaboravljeno lice“ – tada sam se malo uplašio.“u što se ja to pretvaram?“ njegov jednostavan odgovor odagnao je svaku sumnju „u starog Smotanog kakvog pamtim“.
Nakon dugo, doista dugo vremena počeo sam opet slagati filmiće – doduše sa svojim „iskrivljenim“ prijevodom, ali, sa srcem i dušom – uživao sam slažući slike, tempirajući trenutak.... doista sam postajao stari ja – sve opušteniji, neposredniji, sa ponekim osmjehom... primijetile su i moje cure promjenu jer su je, od „spadala“ osjetile na svojoj koži – i upravo to stanje pomoglo mi je da prebrodim i prvu pravu krizu vezanu uz posao, moje stanje, promjene ali i moje cure koje su cijelo vrijeme, kada niko nije smio, ostale uz mene i po cijenu promjene svog statusa – kako je lijepo znati da imaš podršku kada ti je najpotrebnija – no, već sam rekao, mi smo kao pravi mušketiri. . i, zato Vas cure moje, neopisivo cijenim, poštujem i volim! ( i ne, neću Vam sada platiti kavu – ta recesija je belj ). „Mama“ tebi posbna hvala – a ti znaš i za što – no, neću ti zaboraviti skoro onaj zaušnjak iz Zadra. mad

Ova mala oaza, ili, kako ja svoju zovem „moj mali dio svemira“, je nešto što, kao da me štiti i odvaja od svega što
tlači, pritišće, prostor i vrijeme u kojem sam okruženi drugim mislima, smijehom, ponekad i suzama, ali okružen dragim ljudima.
Neki od Vas, dragih mi prijatelja, posebno ste mi se uvukli pod kožu, postali dio mog krvotoka , moje svakodnevice, kod svih Vas uživam u vašim riječima, Vašoj toplini, iskrenosti.... i doista je lijepo biti dio ove cjeline. kiss

I da, opet sam u fazi u kojoj je malo teže buditi se jutrom, kada krivnja opet uzima svoje ja, ali, obećao sam dragim mi osobama da ću, ove godine, pokušat drugačije – i trudim se, jako se trudim - svaki novi korak za mene je veliki, a ovaj blog, listajuć ga malo unazad, dokazao mi je da ja to mogu.... .ma kako me noge bolile .thumbup





Hvala Vam dragi prijatelji što ste me trpili godinu dana i što ste, svakom pojavom unijeli svjetlosti u moj dom, u moj mali dio svemira, koji je sada već, poprilično obasjan. kiss







A generalka – malo je zastala dok se ja „izležavam“ sa laganom temperaturicom..... pa mora se malo i odmoriti




Image Hosted by ImageShack.us



- 13:33 - Komentari (72) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.10.2009.

Neradni dan...

Aham – konačno neuobičajeni dan. Zahvaljujem velikom Saboru što je na današnji dan donio veliku odluku, što sam, uči te odluke, na jučerašnji dan, torpedirao ko mali od palube kada su neki šištavci gađali Gornji grad – ponekad imam osjećaj da me i danas bole noge od te bježanije i da se i danas gušim samo od pogleda na taj dim – a nije, znam da je to od cigareta, alergija, od kostobolje, od povreda... pih...

Neuobičajeni dan sam počeo jutarnjom kavicom koju si već dugo nisam priuštio uz komp, malo šećući virtualom – prvo, dakako, dnevni tisak – zapravo, nikad mi nije jasno zašto sam sebe mučim sa tim stvarima. Kao da će se nešto promijeniti ako ja saznam neku vijest više ili manje, kao da će zbog mojih komentara nešto biti bolje, kao da će meni biti bolje? No, taj mazohistički ispad je dio mog rituala i ne mogu se od njega odvojiti. Kada su me podobro naljutile vijesti odlučio sam malo prošetati neobičnim vijestima i nasmijao se zbog hapšenja djevojke koja je prije deset godina posudila video kazetu a ne vrativši ju optužena je za krađu, bizarnost jednog gradonačelnika koji prosjači na ulici i time puni gradski proračun (na što sve vlast recesija neće primorati), izbor najljepših plastičnih grudi ( ja fakat ne vjerujem više kaj se sve više bira kao inn), jednu suludu potjeru pri čemu sam shvatio zašto se treba paziti policije na cesti hihihi





Nakon svakojakih vijesti kojima bi se ponekad i nasmijao da nisu za plakat, prošetao sam malo po blogosferi u koju već dugo nisam sa ovakvim mirom ušetao... nekako me vrijeme gazi i bježi mi iz ruku.. a ne, ja ne starim ! rofl
Kako kavica, kad se pije ovako opušteno, brzo hlapi krenuo sam u malo raščišćavanje nekih nagomilanih predmeta. Očekivao sam dostavu davno naručene magnetne podloge sa lavandinom aromaterapijom za moje jadikovke po kičmi, kukovima a i neurednim snom, čime sam, nadam se, prištedio pokoji izdatak državi za magnetne terapije bez kojih, uz ine, ne bi gackao na svoje dvije. Neradni je dan, ljudi su, konačno, doma i dostava je iskoristila taj trenutak.. i da, opet sam peglao svoju karticu – sada sa planiranim izdatkom ali ugrožen onim neplaniranim... i, znate, sad razumijem državu i našeg ministra – stalno nešto curi bez kontrole, stalno se krpaju neke rupe –ali, ja svoje pokrpam do kraja i ne vraćam se dragi ministre „dokrpavati“ kao, mi npr. ceste – krpa na krpi.... a plahte niotkuda ...

U maloj pauzi, zapalio sam jednu i naslonio se na balkon odmarajući oči u predivnim bojama koje, polako ali sigurno, donose jesen i u moj kvart


620

Koji raj za oči, odmor za dušu... no, iz razmišljanja me pecnula misao na nedugo srušen balkon u zgradi daleko novijoj od moje i brzinom munje sam se uvukao u stan, zavalio na trosjed i malo vrtio po TV programima...

I konačno je dostava stigla, divio sam se svom novom „podmetaču“ na kojem ću, nadam se i vjerujem ipak malo doprinijeti zastoju u kvarenju moje godine proizvodnje. Ipak sam se malo raspitao prije ove investicije – kažu stručnjaci „ škodit ne može, ali može pomoći“ – jer, na svojim nogama, doista nisam nikada štedio – od širokih tenesica koje jedino mogu navuć kad nateknu, preko sobnog bicikla ( jer pravi kažu ne smijem previše zbog kičme), dobrog madraca koji mi je donio i bolji san ali i puno manje bolove, raznih prostirki na kojima gotovo redovito vježbam.... eto i novog ljubimca .. .samo, kako lavanda miriši mislim da se do ponedjeljka neću budit hihi...aliiii i moljci više neće čeprkati po mojim vestama belj

620

U dilemi da li da se zavalim na novu podlogu ili, ipak, nastavim davno započetu generalku – odlučio sam – moram iskoristiti ove dane i završiti sa generalkom... – uf, uf... bang

- 15:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.10.2009.

A tjedna.....

Doista ludi tjedan....

Nakon pomalo bolesnog vikenda i muke sa iskrcanom vrećom novaca za popravak limenog ljubimca, koji uz sve to, još nije bio ispravan, tjedan je započeo vrlo burno. Od ponovnog odlaska na servis, ostajanja bez ljubimca na dva dana, dokapitalizacije vrijednosti istoga i neumornog peglanja već istrošene kartice, pa sve do spoznaje za putovanje koje je obavijeno nekom tajnovitosti. Nekada smo znali skupiti tim i krenuti izletom u nepoznato u skupljanje istrošene energije ili ispucavanje negativnog naboja.. .sada, sada nisam bio siguran što to putovanje znači. Nakon svih vratolomija na poslu proteklih godinu dana nisam shvatio što bi ja na takvom putovanju radio? No, nisam stigao misli trošiti na to jer bilo je puno posla za obaviti do polaska – gužva, neka stihija, na poslu, nervoza zbog ljubimca i svih izdvajanja dovela me pred zid kojem sam, kao onome u Jeruzalemu, rekao svoju želju – nakratko bi nestao dok se sve smiri .... ali, Smotani, pljucni u ruke i polako – jedno po jedno...
Ljubimac je konačno dobio zeleno svijetlo i kažu „sad ste nekoliko godina mirni“ – pitam se samo od čega? Možda sam se ipak trebao ohrabriti i krenuti u kupnju novoga? Sad nije niti bitno – moj škodilak ponosno jurca i pokazuje svoju pravu vrijednost. Taman prođe okupacija s njim a krene druga, redovna, na poslu – kraj mjeseca nosi svoj kaos i kao da sve više podliježemo njemu – no, nekako sam ovaj put u transu od drugih stvari preskočio onu kaotičnu stanicu i skočio do srijede kada je trebalo poć na put...put obavijen malom tajanstvenošću kako bi iznenađenje bilo veće.... osim što nismo cilj saznali do skoro pred sam dolazak u Zadar nismo ni znali što je sve «iskemijano» s njim. No, sukladno recesiji, put nije bio samo zabava već i odrađivanje nekih poslova – i, sretan sam na jedan poseban način što sam dugotrajne pregovore uspješno priveo kraju. Dok su neki u opuštenom razgovoru provodili ugodno večer, čak i zaplesali, ja sam sa važnom facom dovršavao zadnje zareze i upitnike iz ugovora – i, kada je tip oko četiri ujutro rekao – ajde, svrati ujutro do mene ( u Šibenik) po potpisane Ugovore niko nije vjerovao da će se malo nategnuta stvar konačno privesti kraju. I, dok su svi spavali, ja sam krenuo put Šibenika. Našli smo se u Solarisu gdje se održavao još jedan veliki međunarodni skup i, da bi izbjegli gužvu ali i stalno zaustavljanje znanaca, spustili smo se do Gusarskog broda


Image Hosted by ImageShack.us



Uživao sam ispijajuć kavicu s prekrasnim pogledom na pomalo valovito more, hrabre kupaće, ali i na Galije koje su, sada usidrene, čekale neku novu vožnju. Ne znam jesu li to one Galije kojima je prika Gavun nedugo plovio? Kako god, kavu sam brzinski ispio, pobrao potpisane Ugovore i jurnuo, natrag, do «baze». Prije dolaska sve sam ih, kako je i red, iznazivao fonom i požurio da siđu na kratku kavu, jer, ja sam imao daljnjih obveza. Niko se čudom nije mogao načuditi a još su mi manje vjerovali gdje sam već bio – sve dok nisam pokazao potpisane papire...... Osim luđaka, magarca i ostalih milih imenica dobio sam i jedan «zaušnjak» od mame jer je «procijenila» da sam brzo vozio – pih....

Cure su malo prošetale po Zadru a guzda i ja smo išli odraditi neke posliće. Polako sam bio umoran ali i nekako ....a ne znam kakav... očito sam se previše zavarao da na putu neće biti «službenog» dijela. No, kako bilo, sretan obavljenim poslom pobrao sam cure i krenuli smo doma – malo sam žurio – doduše ne znam kuda – ali, htio sam što prije doći doma... jer, kao da sam slutio što me čeka....

Image Hosted by ImageShack.us



Ugledavši aparate i ploče po kvartu već sam pomislio da imam prikeljenu čestitku parking kontrolora – ali, na sreću, nije je bilo. Uz svu pompoznu najavu našeg Gradonačelnika mislim da je prevladao onaj njegov smijeh – no, kako sam i rekao, ja poštujem zakone i odluke i pohitao sam još malo popeglati karticu ( kojoj se više ni boja ne vidi).... ima tata parking kartu za... sitnih 480,00 Kn – nema popusta na godišnju.....ali, iskreno, ne da mi se svaki mjesec po nju...

Jedino, Gradonačelniče, niste li nešto zaboravili????? Mjesta za invalide? Kako sam i rekao, imam pravo na to mjesto, ali, neću ga koristiti iz istog principa kao i uvijek – ima onih kojima je potrebnije, samo, na žalost, ni oni ga nemaju!

I dok sam imao nešto za gunđati cure su, da bi me malo nasmijale, poslale mi prijedlog novog grba Grada kao i proširenje parkirnih zona – e pa, nasmijao bi se ja na to – ali, pomalo mi zvuči tragično, istinito, a nadasve i moguće u ovom belom gradu......

Image Hosted by ImageShack.us


Jednostavno sam morao pobjeć od svega i pojurio sam na viksu.... vikend je bio predivan, prekrasno vrijeme koje sam iskoristio za paljenje granja, pobiranje plodova koji neumorno rastu i malog uživanja u predivnoj prirodi koja polako naslućuje dolazak jeseni.......

Image Hosted by ImageShack.us


I dok sam se lani borio sa pokušajem rasta gnjezda stršljena sada su mala leteća stvorenja pripremila građevinski materijal za svoje utočište

Image Hosted by ImageShack.us


A susjedovi stršljenovi obilato su, bez građevinske dozvole, dogradili svoju hacijendu – i sad nek budem imun na susjeda?

Image Hosted by ImageShack.us


Navečer je mjesec, nekim tajanstvenim korakom, koraknuo u dvorište, osvijetlio svaku travku – igrao sam se malo skrivača i zamicao za bor, brezu.... .

Image Hosted by ImageShack.us



Ali, on se nije dao smesti......


Danas, sav trom i totalno bezvoljno, spremio sam se doma – najrađe bi ostao neko vrijeme i spavao, sanjario, ne razmišljao.... ali, sutra je novi dan..... radni dan... a ja, ja sam ponosno parkirao popravljenog ljubimca na proširenoj zoni naplate - ima tata godišnju kartu wink burninmad headbang belj


Image Hosted by ImageShack.us



Došavši kući, upalio sam komp i zatekao predivnu vijest .......
„Malom“ Anti želim sretan i Blagoslovljen život okružen ljubavlju i pažnjom kojom je i sada obasipan... naravno, čestitke i sekama na malom braci ali i ponosnim roditeljima. party kiss




- 20:51 - Komentari (35) - Isprintaj - #

< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....