smotani
četvrtak, 22.10.2009.
Sedam dugih godina...
  Opet.. opet dan koji boli, dan koji mi je, kako sam do sada mislio, srušio sav moj svijet....... Obećao sam Tebi, obećao sam Punici i Juncu – ali i sebi – potrudit ću se drugačije... plače, plače srce, suze same nalaze svoj put, a ja se smješkam – gledam slike sa zadnjeg putovanja, čak sam i sve kazete pregledao – prvi puta.... tada nismo stigli, a poslije nisam htio – ne bez Tebe. Iskreno, bilo je lijepo s Tobom opet prošetati Kopenhagenom, visiti nad liticom negdje u Norveškim šumama, piti šumsku pivu i mrštiti se suncu koje me škakljalo po licu.... sjetio sam se cijelog putovanja, proživio sam svaku sekundu – sam... Teško je, teško je nositi taj teret na sebi a opet, željeti i htjeti naprijed... no, nekako, kao da me naši razgovori posljednje vrijeme smiruju, daju mi snagu, ali i podršku... ne, nisam se riješio krivnje i nikada neću – jer to je ono što osjećam i to niko nikada neće moći promijeniti .. .ali....( taj ali zbog kojeg me je draga osoba prozvala Alija ) život ponekad donese preokret – nakon toliko vremena jedino sam shvatio da te više, ovdje, neću imati – ali, pokušao bih proživjeti još na ovom svijetu, nekako – barem malo uživajući još u njemu.... ne, nikada Te ne mogu ali i ne želim zaboraviti, nikada Te neću moći prestati voljeti – samo, ta je ljubav sada drugačija – ona je dio mene i kao da me nekim čudnim, malim koracima vodi naprijed u svaki novi dan. Ponekad Te čujem kako se smiješ mojim strahovima – onim istim koji su me nekad pratili kada sam se polako ali sigurno zaljubljivao u Tebe i sada, sada vidiš da mi nije bilo lako. . . uz taj Tvoj osmijeh, uz tu Tvoju podršku pokušavam prelomiti te moje strahove, tu nesigurnost i, kako mi je nedugo rekla moja draga prijateljica koja je primijetila da se sa mnom nešto događa, da se u meni nešto budi.... „kako bi bilo lijepo pružiti ruke i uživati u nekoj novoj jeseni.....pokušaj , smotani....nemoj predugo čekati.....ti jesi snažan, i bilo bi lijepo kad bi joj mogao pokloniti tu novu ljubav u sebi.....“ . Izgleda da i Ti, moji dragi prijatelji vidite nešto što ja tek, kao malu bebu, povijam i previjam.... ali, ( opet taj Alija) jedno sam siguran – nešto se događa, nekako mirnije, no ne bez bola, prilazim ovome danu....danu koji svake godine, iznova, donese uz bol i neka nova iznenađenja, podvale ili kako bi već to nazvao, jedne, Tebi nekad drage osobe... ali, draga, ne – ne i ove godine... poslušao sam Tvoj šapat i neću danas doći Tebi – bit ću s Tobom u mislima, bit ćeš sa mnom... ali, u srcu kao i do sada – samo Ti i ja dijelit ćemo te misli na jedan poseban način – sada kao neki prijatelji koji razmjenjuju misli – no, iako ću poželiti Tvoj pogled, dodir Tvoje ruke, znam da će to ostati kao jedno divno vrijeme, kao lijepi dio mog, našeg života. Vrijeme prolazi, neke rane nikada neće zacijeliti no, kao da su prestale krvariti, kao da ih Tvoja ruka noćima previja, cijeli da zacijele za neka nova jutra ..... za novu ljubav, za nove snove...... Hvala Ti draga Sanja na predivnih sedam godina zajedničkog života, hvala Ti što si i ovih sedam, na jedan poseban, neprimjetan način pazila na mene, vodila me i hrabrila me..... Rekao sam da ću pokušati drugačije.... a, htio sam Ti i dokazati.... htio bi da se zajedno, na ovaj, virtualni način prisjetimo posljednjeg putovanja.... sa istim onim divljenjem, osmjehom, uzdasima koje je ljepota prirode uvijek mamila iz nas... . znam, znam da me pratiš, gledaš i da se sada smješkaš – osjećamo to... ali (evo ga opet) nemoj očekivati od mene da se sutra probudim drugačiji.... no, trudim se... trudim se draga jer osjećam da me, zajedno sa mojom majkom, guraš... i oduvijek sam se divio Vašoj snazi, snazi žene uopće... a sada, izgleda da moj otpor polako popušta... znam, osjećam to... i osjećao sam to kada sam prolazio ovaj put – sam..... Volim Te – zauvijek ću Te voljeti na jedan poseban način nikome objašnjiv ali samo meni shvatljiv – jer, Ti si jedan predivan dio mog života.... i, nadam se i vjerujem da će neko tu „posebnu ljubav“ i razumjeti .... |
- 00:00 - Komentari (44) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||