Marketing
Sedam dugih godina...
Opet.. opet dan koji boli, dan koji mi je, kako sam do sada mislio, srušio sav moj svijet.......
Obećao sam Tebi, obećao sam Punici i Juncu – ali i sebi – potrudit ću se drugačije... plače, plače srce, suze same nalaze svoj put, a ja se smješkam – gledam slike sa zadnjeg putovanja, čak sam i sve kazete pregledao – prvi puta.... tada nismo stigli, a poslije nisam htio – ne bez Tebe. Iskreno, bilo je lijepo s Tobom opet prošetati Kopenhagenom, visiti nad liticom negdje u Norveškim šumama, piti šumsku pivu i mrštiti se suncu koje me škakljalo po licu.... sjetio sam se cijelog putovanja, proživio sam svaku sekundu – sam...
Teško je, teško je nositi taj teret na sebi a opet, željeti i htjeti naprijed... no, nekako, kao da me naši razgovori posljednje vrijeme smiruju, daju mi snagu, ali i podršku... ne, nisam se riješio krivnje i nikada neću – jer to je ono što osjećam i to niko nikada neće moći promijeniti .. .ali....( taj ali zbog kojeg me je draga osoba prozvala Alija ) život ponekad donese preokret – nakon toliko vremena jedino sam shvatio da te više, ovdje, neću imati – ali, pokušao bih proživjeti još na ovom svijetu, nekako – barem malo uživajući još u njemu.... ne, nikada Te ne mogu ali i ne želim zaboraviti, nikada Te neću moći prestati voljeti – samo, ta je ljubav sada drugačija – ona je dio mene i kao da me nekim čudnim, malim koracima vodi naprijed u svaki novi dan. Ponekad Te čujem kako se smiješ mojim strahovima – onim istim koji su me nekad pratili kada sam se polako ali sigurno zaljubljivao u Tebe i sada, sada vidiš da mi nije bilo lako. . . uz taj Tvoj osmijeh, uz tu Tvoju podršku pokušavam prelomiti te moje strahove, tu nesigurnost i, kako mi je nedugo rekla moja draga prijateljica koja je primijetila da se sa mnom nešto događa, da se u meni nešto budi.... „kako bi bilo lijepo pružiti ruke i uživati u nekoj novoj jeseni.....pokušaj , smotani....nemoj predugo čekati.....ti jesi snažan, i bilo bi lijepo kad bi joj mogao pokloniti tu novu ljubav u sebi.....“ . Izgleda da i Ti, moji dragi prijatelji vidite nešto što ja tek, kao malu bebu, povijam i previjam.... ali, ( opet taj Alija) jedno sam siguran – nešto se događa, nekako mirnije, no ne bez bola, prilazim ovome danu....danu koji svake godine, iznova, donese uz bol i neka nova iznenađenja, podvale ili kako bi već to nazvao, jedne, Tebi nekad drage osobe... ali, draga, ne – ne i ove godine... poslušao sam Tvoj šapat i neću danas doći Tebi – bit ću s Tobom u mislima, bit ćeš sa mnom... ali, u srcu kao i do sada – samo Ti i ja dijelit ćemo te misli na jedan poseban način – sada kao neki prijatelji koji razmjenjuju misli – no, iako ću poželiti Tvoj pogled, dodir Tvoje ruke, znam da će to ostati kao jedno divno vrijeme, kao lijepi dio mog, našeg života.
Vrijeme prolazi, neke rane nikada neće zacijeliti no, kao da su prestale krvariti, kao da ih Tvoja ruka noćima previja, cijeli da zacijele za neka nova jutra ..... za novu ljubav, za nove snove......
Hvala Ti draga Sanja na predivnih sedam godina zajedničkog života, hvala Ti što si i ovih sedam, na jedan poseban, neprimjetan način pazila na mene, vodila me i hrabrila me..... Rekao sam da ću pokušati drugačije.... a, htio sam Ti i dokazati.... htio bi da se zajedno, na ovaj, virtualni način prisjetimo posljednjeg putovanja.... sa istim onim divljenjem, osmjehom, uzdasima koje je ljepota prirode uvijek mamila iz nas... . znam, znam da me pratiš, gledaš i da se sada smješkaš – osjećamo to... ali (evo ga opet) nemoj očekivati od mene da se sutra probudim drugačiji.... no, trudim se... trudim se draga jer osjećam da me, zajedno sa mojom majkom, guraš... i oduvijek sam se divio Vašoj snazi, snazi žene uopće... a sada, izgleda da moj otpor polako popušta... znam, osjećam to... i osjećao sam to kada sam prolazio ovaj put – sam.....
Volim Te – zauvijek ću Te voljeti na jedan poseban način nikome objašnjiv ali samo meni shvatljiv – jer, Ti si jedan predivan dio mog života.... i, nadam se i vjerujem da će neko tu „posebnu ljubav“ i razumjeti ....
Post je objavljen 22.10.2009. u 00:00 sati.