smotani

nedjelja, 25.10.2009.

Na kraju tjedna

Vikend je protekao bolje od očekivanog. Zapravo, nisam ništa previše očekivao – samo malo opuštanja, malo fizičkih aktivnosti, možda šaku smijeha..... a dobio sam puno, puno više. Dobro, opuštanje se odvijalo kroz pojačane fizičke aktivnosti, kroz pojačanu dozu smijeha kojoj je, kao što je bilo i za očekivati, kumovala najviše mala kumica. Vrijeme je baš i moglo biti bolje, makar toplije jer, potrošili su mi sva ispiljena drva uživajuć u pucketanju koje se čulo iz peći..... vjerujem da su se miševi poveselili ( ukoliko su se uselili) kako ću im ostaviti malo ugrijanu kuću i nešto papice po podovima. I jesam, ostavio sam im puuuunoooo špekića – dakako, zalijepljenog na papir kako mi ne bi raznosili po kući – da, na žalost, morao sam ostaviti male zamke kao mjere opreza i preventivnog uklanjanja eventualnih štetočina. Dosta mi je za njima čistiti – kao da sam ne napravim dovoljno nereda a još kad se udružim sa kumicom...... No, bez obzira na vrijeme, uspio sam, dakako uz svekoliku odmoć mog prijatelja Mladena i kuma, pripremiti zemlju za zimski san. Pobrao sam još pokoji patlidžan, papriku, počupao sve tikvice, paradajze i ostale biljke kojima je vrijeme rasta već odavno prošlo ali su se, u inat godišnjem dobu, borili sa svojim mališanima iliti plodovima, razbacao kompost kojeg spremam tijekom godine i ostavio zemlju da spava zimski san. Malo sam zaštitio cvijeće, neke mlade biljke – poput smokve, lovora.... i, veliki radovi, do frezanja, uglavnom su gotovi. Bit će još sporadičnog piljenja drva, ponekog kirurškog zahvata na voćkama, ali, stiže sezona kada malo rjeđe boravim na viksi, a više se posvećujem nekim zaostacima u svojim željama – poput čitanja, pisanja.... jesen doista stiže sve brže..... No, kumica mi je došla ko melem na ranu – pored te male doista ne mogu i ne smijem biti niti bezvoljan, niti pospan a još manje nespreman na igru. Morali smo zaigrati i tenis i nogomet ali i čovječe ne ljuti se na kojem obavezno dobijem njezinu „jezikovu juhu“ – pa samo je učim da je život okrutan i da uvijek mora biti na oprezu a još se k tome i igramo..... kako se samo razljutila kako sam je već enti put „pojeo“ – pogledala me onim svojim velikim okecama, sva crvena od bijesa, i tiho rekla „ e sad ćeš vidjet...“ – nakon ove „prijetnje“ shvatio sam da moram malo popustiti – kako me samo slatko pobijedila.... Malo sam i škrinju napunio domaćim picekima od susjeda, a ljubimica je odabrala „svoje paketiće“ – samo čekam dan kad će od pijukanja početi kokodakati koliko voli piletinu..... Vikend je bio učinkovit za moju natečenu glavu od misli i svega što mi se skupilo ovih dana. Naravno, bez svojih vjernih prijatelja, bez njihovog ramena, ruke – teško bi to mogao sam...ali, kažu da, između ostalog, i zato služe prijatelji. Slijedeći tjedni mogli bi nositi gungulu na poslu – od razrade nekih novih planova do temelja za, ali i samo uvođenje nekih novih programa – mislim da će biti veselo i radno, ali, ne dam se smesti - polako, dan po dan. Ipak je organizacija najbitnija, a sada, kada sam neke stvari prebrodio na kakav takav način, sada će biti vremena i za moje gušte.... I da ne zaboravim.. .dragi moji, Ivana i Mladen, sretna Vam 7 godišnjica braka..... i želim vam ih još...... puno, jako puno, ovako lijepih, sretnih i veselih! ( i ne viči, znam da je sutra, al i tak buš tek sutra čital )

- 18:25 - Komentari (23) - Isprintaj - #