Marketing
Sram me je...
Nakupilo se...
Iako stalno govorim «neću politiku u svoju butigu» ne mogu a da se ne osvrnem, barem malo, na sve što nas posljednjih dana gađa...
Uz ludilo na poslu, koje je bilo očekivano i koje ne predstavlja nikakav stres osim malo pojačanih aktivnosti, malo dužeg izbivanja iz ugrijanog doma, osim malo više suhe hrane koje unosim u organizam, prisiljen sam, sa cijelom Lijepom našom, slušati katastrofe koje nas pogađaju. Iskreno ne znam kako bi top listu sastavio, po kojim kriterijima? Da li bi krenuo od gluposti, da li bi krenuo od apsurda, da li bi krenuo od..... ne znam ni koju bi riječ upotrijebio.
I sve sam nekako gutao, brundao u sebi kao, gotovo, svi mi, ali... okidač koji je u meni eksplodirao bila je informacija da je vrli nam Gradonačelnik donio odluku koja ide pred Skupštinu, o raspisivanju referenduma glede Dinamovog stadiona. Eksplodirao sam! Ljudi dragi – na sve čime nas naš mini Presidente časti zadnje vrijeme još i ovo!! Još mi odzvanja njegov glas, smrknuto lice, ozbiljna tema... – «na žalost, u proračunu nemamo tri milijuna kuna za školske knjige...ali, pre(d)vidjet ćemo za iduću godinu..:» nemamo tri za knjige – ali, imamo četiri za raspisivanje referenduma za stadion!!??? Gradonačelniče, lijepo je da vodite brigu... o igrama – ali, cijela povijesna izreka je... «kruha i igara» .. .da bi kruh dali mladosti u ruke potrebno ih je školovati, da bi se školovali potrebno je neke ( barem mislim ili sam u krivu?) knjige pribaviti, kupiti, nabaviti... uz budžete kojim većina roditelja raspolaže kupnja knjiga znači mnogobrojna odricanja, uskraćivanja nekih stvari djeci – da, da Gradonačelniče vjerojatno su roditelji uskratili djeci i igre... odlaske na neke sportske aktivnosti, tečajeve, vjerojatno su djeca ostala uskraćena za po koju igračku, izdatak koji je trebao biti namijenjen za neke sitne ali bitne radosti – što je, priznat ćete, još jedino što uz ljubav djeci možemo pružiti... ali, stadion ima prednost.... Nakon svih silnih izdvajanja koja su «utučena» u njega sad još i ovaj samo da bi neko ispunio jedno predizborno obećanje koje me razljutilo čim se pojavilo. Ne, ne mogu se oteti dojmu da je to jedna od posljednjih akcija našeg Gradonačelnika... da li se i to ubraja u predizbornu kampanju o kojoj svi govore, koju svi vide....? Uz pet milijuna kuna koje je hitno potrebno nabaviti – jer nedostaju u «rezervnom fondu» (kako su ga novinari prozvali, molim lijepo, nisam ja) ovih četiri čine mi se kao pravo malo bogatstvo.... ali, to je samo kap u moru - moru izdataka koji nas oplahuju zadnje vrijeme... gubim snagu, strpljenje, volju... gledam svoju top listu i ne vjerujem... dok Brodogradilišta stepe nad svojom budućnosti, dok radnici Željezare štrajkom glađu žele skrenuti pažnju odgovornih na svoj problem ( koji, budimo realni, nije samo njihov – problem je to Države i svih nas a koji nije to smio nikada niti postati!), dok danima Podravka puni novinske stupce, dok se otkrivaju raznorazne afere u HEP-u, HAC-u, HŽ – mi, građani Metropole, mirno i dostojanstveno, sa karanfilom u reveru, uzdignute glave, izaći ćemo na referendum i odlučivati o Stadionu!!!! Nekada su za mene izbori, referendumi bila krucijalna pitanja i bila mi je čast sudjelovati u njima – vjerujte – od ovog referenduma mi se diže kosa na glavi!! I ne, ne želim u toj lakrdiji sudjelovati ako se i donese ta suluda odluka. Želim zadržati u sebi duh referenduma kao nečega važnoga, snažnoga, životno bitnoga.... u današnjim uvjetima življenja, barem meni, Stadion ne predstavlja nikakvu vitalnu stvar! Bilo bi mi draže kada bi, kad već dijelimo novce po Lijepoj našoj, tih četiri milijuna upotrijebili kao pomoć onima kojima je potrebna – onima koji mjesecima rade a ni kune za taj svoj rad nisu vidjeli... sram me je! Sram je sudjelovati u ovakvom rasipanju novaca dok moji prijatelji Brođani gledaju kako im se u bescjenje rasprodaje Gradska imovina! Sram me je sudjelovati u ovom rasipanju kada svakog jutra gledam ljude kako prekapaju po kontejnerima ... sram me je sudjelovati u tom rasipanju! Sram me je kada navečer uz vijesti grickam napolitanke i gledam kako radnici Željezare štrajkaju glađu – prisjedne mi sve... ostajem bez apetita, boli me... boli me jer sutra se to može dogoditi i meni, preksutra većini – jer način na koji rješavamo stvari samo tome pravcu vodi... Podravka – dokaz je uspješno vođene politike u jednoj brendiranoj firmi..... sram me je!
Da, ironičan sam pomalo jer jednostavno ne znam što i kako protiv toga. Zapravo, rješenja ima, ali kad slušam, sada sve žešće rasprave o novom Zakonu o radu, pitam se ko je ovdje lud? Radnici premalo rade? Previše su plaćeni za svoj rad? Precijenjeni su? Ja ne vjerujem što sve možemo izreći... ne vjerujem, sram me je! Nisam primijetio da je iko u tim svojim istupima rekao kako treba smanjiti broj članova Uprava ( eto, u najnovijim primjeru Podravke, mi ih i povećavamo) , broj administrativnog «osoblja» ( ne, ne mislim sada na državnu upravu) i njihove plaće koje i te kako opterećuju cijenu rada... Iako sam i sam «administrativno osoblje» ponekad me je sram kad dobim «dodatnu nagradu, bonus» na plaću – jer za rad sam plaćen! Ponekad možda rezultati budu bolji od očekivanog ali nije li cilj da rezultati budu bolji? Ne bi li to trebala biti želja svakog zaposlenog – duh pripadnosti... da, znam, lako je meni trkeljati kad imam redovitu plaću (iako sve kasnije) i ( za sada ) siguran posao.. .no, boli me kad takav bonus dobe oni koji , po meni, sami po sebi višak su na platnom spisku... to je sram od kojeg ne mogu pobjeći – jer zbog tih i takvih, koji više štete firmi nego sebi, onaj pravi radnik ne može dobiti ni veću, zasluženu plaću – a o bonusu može samo sanjati. . zbog takvih je cijena «prosječnog sata rada» upravo takva kakva je - kako me neće biti sram – ja svojim boljim rezultatima zaradim bonus ali zbog istoga drugi moraju potegnuti da bi ostvarili taj dio – ja dobim pohvalu, ponekad nagradu...a oni ... oni samo rad – obvezu da odrade... sram me je! Kada sam jednom prilikom ( dok me nisu smijenili ) , prilikom raspodjele bonusa, stimulativnog dijela, koji je dodijeljen meni, istoga se odrekao i podijelio na dvije cure koje su najveći dio tog posla odradile i dodao im onaj dio kojeg sam ja imao ovlasti dijeliti, svi su me prozvali luđakom! Kada sam ih upitao «kako molim?, zašto?» - odgovor je bio očekivan baš iz tih usta iz kojih je izrečen « ti si lud, pa kaj njima daješ svoj dio?» Ostavio sam odgovor za prvi slijedeći Kolegij na kojem sam, pod točkom «ostalo» zamolio prisutne da ubuduće ne komentiraju moje odluke o stimulacijama po hodnicima kao što niti ja ne komentiram njihove, da ne prosuđuju moju uravnoteženost sve dok se uspješno borim da mi ne uruče žutu knjižicu koju sam «osvojio « svojim životnim djelom – jer, kako kaže naše pravosuđe «nevin sam dok mi se ne dokaže krivnja» .. a da pri nagrađivanju uključe malo više morala, svijesti i savjesti, a naročito profesionalizma .. .trebam li vam reći da su ista usta prozborila...»totalni luđak..»
Nakupilo se jada u meni, nakupilo se bijesa... okidač – referendum – je opalio... nisam mogao zadržati dio razmišljanja...nisam....
Ko melem na ovu gorku ranu došla mi je vijest vezana uz Bile....
Pročitao sam kako Torcida želi izraziti svoje nezadovoljstvo igranjem omiljenog kluba... i oduševio sam se tim prijedlozima... volio bi, kada bi se moji prijatelji, BBB dali podršku i zajedno s njima bojkotirali utakmicu.... ali, još više mi se mota po glavi ideja o bojkotu referenduma..... da ili ne?
Post je objavljen 28.10.2009. u 12:00 sati.