smotani

subota, 10.10.2009.

Kad prije?

U ovo vrijeme, prije godinu dana, vođen nekim osobnim razlozima, željama, odlukama otvorio sam novi blog i... ostao do sada. Vjerujte, u tom trenutku ni sanjao nisam da ću ostati, uspjeti totalno promijeniti teme, a još manje sam se nadao da ću steći toliko dobrih, dragih virtualnih prijatelja. Iako je početak bio težak, jer ovo vrijeme nosi u meni neka posebna stanja, nekako sam, malo po malo, i uz Vašu veliku pomoć opustio se, malo po malo skrenuo misli – barem tu - i pokušao provoditi lijepe trenutke u ovoj svojoj novoj sobici koju sam dogradio bez građevinske dozvole. Ne, u početku nisam mislio ništa – jednostavno sam „bacao“ iz sebe sve ono što me gušilo, što me boljelo – a onda, dogodio se neki preokret – svaki trenutak koji sam ovdje provodio bilo je moje čarobno vrijeme u kojem sam, jednostavno rečeno, uživao. Pokušao sam s Vama podijeliti i lijepe ali i sjetne i tužne trenutke – ali, nekako mislim da je sada sve više onih opuštenijih, svakodnevnih; shvatio sam da se vratila doza onog humora zbog kojeg mi je majka ponekad znala reći „stvarno si vragu iz torbe ispao“ a, ja sav sretan zagrlio ju, poljubio i odgovorio „volim te vražice majko“. Kada sam pisao neke postove znao sam se smijati pored ekrana kao malo dijete, jer, kao da sam opet proživljavao te trenutke, kao da sam se vratio u neke druge, sretnije dane. Veliku podršku dali su mi i moji veliki prijatelji – listajuć dnevnik naišao sam na crticu izgovorenu iz Mladenovih usta „zaiskrio si i pokazao davno zaboravljeno lice“ – tada sam se malo uplašio.“u što se ja to pretvaram?“ njegov jednostavan odgovor odagnao je svaku sumnju „u starog Smotanog kakvog pamtim“. Nakon dugo, doista dugo vremena počeo sam opet slagati filmiće – doduše sa svojim „iskrivljenim“ prijevodom, ali, sa srcem i dušom – uživao sam slažući slike, tempirajući trenutak.... doista sam postajao stari ja – sve opušteniji, neposredniji, sa ponekim osmjehom... primijetile su i moje cure promjenu jer su je, od „spadala“ osjetile na svojoj koži – i upravo to stanje pomoglo mi je da prebrodim i prvu pravu krizu vezanu uz posao, moje stanje, promjene ali i moje cure koje su cijelo vrijeme, kada niko nije smio, ostale uz mene i po cijenu promjene svog statusa – kako je lijepo znati da imaš podršku kada ti je najpotrebnija – no, već sam rekao, mi smo kao pravi mušketiri. . i, zato Vas cure moje, neopisivo cijenim, poštujem i volim! ( i ne, neću Vam sada platiti kavu – ta recesija je ). „Mama“ tebi posbna hvala – a ti znaš i za što – no, neću ti zaboraviti skoro onaj zaušnjak iz Zadra. Ova mala oaza, ili, kako ja svoju zovem „moj mali dio svemira“, je nešto što, kao da me štiti i odvaja od svega što tlači, pritišće, prostor i vrijeme u kojem sam okruženi drugim mislima, smijehom, ponekad i suzama, ali okružen dragim ljudima. Neki od Vas, dragih mi prijatelja, posebno ste mi se uvukli pod kožu, postali dio mog krvotoka , moje svakodnevice, kod svih Vas uživam u vašim riječima, Vašoj toplini, iskrenosti.... i doista je lijepo biti dio ove cjeline. I da, opet sam u fazi u kojoj je malo teže buditi se jutrom, kada krivnja opet uzima svoje ja, ali, obećao sam dragim mi osobama da ću, ove godine, pokušat drugačije – i trudim se, jako se trudim - svaki novi korak za mene je veliki, a ovaj blog, listajuć ga malo unazad, dokazao mi je da ja to mogu.... .ma kako me noge bolile . Hvala Vam dragi prijatelji što ste me trpili godinu dana i što ste, svakom pojavom unijeli svjetlosti u moj dom, u moj mali dio svemira, koji je sada već, poprilično obasjan. A generalka – malo je zastala dok se ja „izležavam“ sa laganom temperaturicom..... pa mora se malo i odmoriti

- 13:33 - Komentari (72) - Isprintaj - #