skolioza

home sweet home

Zadivljujućih par dana. Na opću radost dođoh doma, napatih se malo u putu, od oduševljenja što me puštaju iz bolnice to jutro se gotovo dva puta sruših, jednom čak kod Mr. Kovača dok mi je objašnjavao moj zahvat (sramote li). Predložiše da se do auta odvezem kolicima, što sam uz negodovanje svog ega ipak prihvatila obzirom na gornje opisana rušenja, a bilo je i vruće. Pripreme za ulazak u auto trajale su 30 minuta ako ne i više i završile su gotovo u pozivanju hitne, ali se srećom u blizini nađe ljubazna bolničarka koja se ponudila isprobati sve moguće manevre umjesto mene dok nismo našli onaj pravi. On je uključivao dvostruko dizanje moje zdjelice od strane mog oca i bolničarke i deus ex machina – sjela u auto. Srećom sam do tog trenutka već popila 3 litre vode, pa mi se vrtjelo u glavi više nije. Iz auta izađoh jednako magično kao što u njega uđoh.

I doma…..ah radosti. Ali ubrzo i razočarenje. Kad sam došla doma moj ego i ja smo zaključili da sam posve zdrava i da mogu SVE sve baš kao i prije, ali se brzo razuvjerišsmo. Još uvijek se moram paziti, još uvijek ne mogu onoliko hodati koliko bih htjela, još uvijek me bole leđa. Sinoć sam radila neke vježbe disanja (udahneš i digneš ruke gore, pa spuštajući ih izdahneš najviše što možeš) i odjednom nešto zaboli i kao da puče. Uslijedi petominutna panika zbog mogućeg puknuća kuke, pa je sve opet bilo ok. Kad mi se tako nešto desi, ego se povuče i shvatim da fkt jesam tek friško iz bolnice i da se moram paziti i polagano vježbati i hodati. Kovač je rekao da sve smijem raditi penzionerski. Trčanje za 3 mjeseca tek. Ali polagano. Umjereni seks. Heh. Odbojka, košarka, nogomet, čak rekreacijski tek za 2 godine. Možda 1ipo.
Doma me stalno tjeraju na ležanje, pa ludim. Želim se što prije oporaviti, a za to moram vježbati. Čak jedem sve jako poslušno. Trenutačno mi je najveća želja imati dobrog osobnog fizioterapeutaInju, samo za mene. Da mi objasni, da prati moje pogrešne pokrete. Teško mi se samoj nadzirati i disciplinirati.

Svaki dan zovem cure iz sobe 11. Drago mi je da se dobro oporavljaju i želim maloj (odnosno sad već velikoj – ma sigurno 1.80m) Matejici najbolji oporavak nakon što je 6 tjedana morala biti space cowboy. Jako ju volim i nju i ostale cure – ne znam bi li imale što protiv pisanja njihovih imena na blog, pa ih izostavljam, ali one znaju na koga mislim.

I pozdravljam tetu Ružicu i baku koja je pala s trešnje i stvarno se nadam da će se sve dobro riješiti. I pozdravljam dr. Kovača koji mi je dao kompliment i zgodnog dr. Franića. Ah, zaljubih se….

Kako se vi oporavljate? Čujem da se neki već na treninzima pojavljuju, ehm ehm, radite li Damirove vježbe i znate li možda nekog fizioterapeuta ili ženu fizioterapeutkinju koju se može pozvati doma recimo na sat/dva da malo pomaže u vježbanju? Neki kažu da to HZZO plaća?

Šaljem svima veliku pusu i zagrljaj i slike slijede uskoro.