godina naručene pjesme
da nijemi progovore
da otvore se vrata srca
neobično najavljeno putovanje
život naopačke
slike i sjećanja
srebrna soba
klapa pod prozorom
najdraža mi rekla je
i što onda misliti noću
ponistre i zvijezde
čiope ljeto
drhtaji duše
godina naručene pjesme

noćas zamislih zadatak

Napiši pjesmu u kojoj ćeš upotrijebiti
sedam riječi
može i priča, ništa dugačko
birao sam pjesmotvorce
svaki na svom postu
a dalje odredite vi nove riječi

a zadatak dobivaju


Valcer
Durica
sarahB
Cyrano
Annaboni
Demetra1
t.f.

slagali smo neke riječi
po ladicama skrivali
sami sa sobom radi sebe samih
rječotvorja čudna tvorili
i tako riječi u ljubavi sagorili
plamen baš nismo gasili
pustili smo gledali sagorijevaju
u polju modrine oblake crne šetali
zbogom i kraj izjavljivali
omiljene uzaludne riječi dozivali
pepelom se igrali prosipali
nismo znali da će one skrite
jednostavno iz početka na kraju krajeva
ljubav na prijestolje staviti
u srebru i plavetnilu u javi i snu
svanuću misao oteti
u tom besmislu našli smo sve i ništa
Ljubav je zaista pokucala na vrata
prikrala se tiho…


_______________________________by Boris3hr




kad se već igramo
sedam (7)motivacijskih riječi
za uzvrat nekoliko stihova ili nekoliko rečenica u kojima ćete upotrijebiti te riječi
u obliku koji vama odgovara

RIJEČI
DOZIVATI
IGRATI
JEDNOSTAVNO
PLAVETNILO
VRATA
LJUBAV

Pisala bi pismo.
Pogledala bi sebe onako kako misliš da vidiš.
Epistola i ništa više.
Volim te ostavila bi pokraj sjećanja.
Ti obično ladice zatvaraš pažljivo
Ni slučajno da se otvore
Opasnost za srce je prevelika
Mogla bi i ljubav da iskoči
Dramatičnost trenutka
Poginula zbog riječi banalnih
Iskrenih kažeš djetinjasto
U iskrenoj ljubavi takvih riječi nema
Nisu potrebne
Platforma ljubavi nikad nije programski određena
Tvoje ljubavi imaju predtekst potrebu
Tvoje ljubavi imaju predviđen kraj
Uvrijeđena odlaziš
Ne ne pitaš zapravo zašto
Tvoje ladice su zaključane uredno složene
U njima poznati kraj prije početka
Asimov veliš tako roman piše
Dakle sve znaš i sve ima svoj slijed
Paziš da kvotu pjesama ne premašiš
Paziš da osmijeh ne narušiš
I obranu imaš spremnu
Volela sam ga volela sam ga volela sam ga
Kad treći puta ponoviš okreni to
Volim ga kaži pusti snove
Ljubav se živi, a sanja se dok ne započne

SMS za vrijeme pisanja testa u srednjoj školi bivša učenica rujan 2007.

--- Julia. Zvonilo je! Mrtvi smo!
--- Julia Crni lug, begovo razdolje…?
---Julia. Profesore…Koje je pravilo za pisanje velikog slova u imenima gradova i mjesta kad su u imenu 2 riječi? HITNO!

i profa je reagirao hitno

znate li vi odgovore
Julija je znala - tražila je potvrdu

1. Kako, čemu, zašto ili na koji način ste se prvi puta
susreli s blogom i započeli taj čudesni put bloganja?

Pa ovako, počeo san 2006. Na nagovor mojih učenika
pisati blog i odmah sam postao blogerska nada,
admin mi je posvetio solidan tekst


2. Kakve blogove volite pratiti i koje teme su vam
najzanimljivije?

Pratm ih sve, pogledam, i komentiram prijateljima, ako je
koji zanimljivi politički tekst, komentiram.


3. Da li biste prihvatili ulogu urednika bloga i što biste
tada prvo napravili?

Da se prihvatim uloge urednika, pa napravio bih reda
ukinuo bih razloge trvenja od hladne do friške liste.
Sve ostalo može ostati.


4. Kako birate teme kojima se bavite i što vas sve
može inspirirati?

Teme ne biram ja nego trenutno moje raspoloženje ih diktira

5. Kada biste kuhali "večeru za blogere " što bi bilo na meniju?

Za predjelo nešto od sira, neki sirni namaz i pršuta, naravno,
bez filozofiranja. Glavno jelo bračke kobasice na metre (žar),
odresci na metre ala, Ribič) salatu od šampinjona.
Sve bismo zasladili Malakof tortom , londonerima
medenjacima(prije paprenjacima) iz Borisove kuhinje.


6. Jeste li na blogu doživjeli neke neuobičajene,
zanimljive trenutke, bilo pozitivne ili negativne?

Lijepo je hvaliti se, ali ne bih ni prijatno ni neprijatno sve spada
u privatnost


7. Znaju li vaši bližnji za vaš blog ili je on samo vaše mjesto?

Znaju svi a znaju i moji bivši učenici, koji s interesom prate
i komentiraju meni kad me vide.


8. Da na jedan dan možete biti neki drugi bloger kojeg biste
odabrali i zašto?

Ne, ja sam ja


9. koliko ste najduže izdržali bez bloga i da li ste pokušali prestati?

Nisam bolesnik mada me neki pokušavaju u to uvjeriti,
neću se oženiti blogom kao neki...


10. Ima li života bez bloga, te ima li bloga u svemiru?

Ima i treba biti, treba uzeti knjigu u ruke i čitati

Umrijeti. Krenuti na na posljednje putovanje. Zadnje sam proživljavao
pet godina. Od ljeta 2007. do jeseni 2012. Slušao sam zadnje dvije
godine o strahu od umiranja. Izokretao sam sve u šalu i vjerojatno zato
nisam time opterećen. Ali, jedan osmijeh pokrenuo me da napišem ovo.

Kad sam imao 6 godina s bakom sam često išao na igranje u šumicu –
Park Ribnjak. Bilo je tu njihaljki, pješčanika, i klupa na kojim bi sjedila
bakica i budno pratila moju igru. Bila je srčani bolesnik i postojala je
mogućnost zatajenja srca. Jednoga jutra krenusmo iz Gregorjančeve
put Ribnjaka.



Običaj je bio da se popnem na zidić i njime hodam, a bakica me drži za
ruku i tako dođosmo do ulaza. Preko puta je bio zdravljak i u njega smo
obično išli na čašu kavice bijele i toplo pecivo. To je bio ceremonijal.
Sjeli smo za stol. Bakica je pazila da ne prosipam naokolo i pričala
nešto smiješno. Ne mogu se sjetiti što. U jednom trenu nasmijala se i
ostala sa smješkom na usnama. Ja sam nešto pričao i gledao baku sa
blagim osmijehom. A ona nije odgovarala. Ona je otišla. Što je bilo dalje
ne znam. Nisu me vodili na sprovod. Ja sam bio kod nekih teta i čekao
mamu i ostale da se vrate. Nisam znao što je. Idućih dana smo otišli
u Veliku Horvatsku. Tek sam kasnije saznao da je nema više.

To, što je ona otišla spavati s anđelima, slušao sam u maminim pričama.

Kasnije sam se suretao u životu s umiranjem u porodici i osmijeha nisam
vidio više. Bio sam u zadnjim trenucima kod ujaka, djeda i supruge.. to je
već posebna, ne lijepa prića. Gledao sam gotovo zadnje njene trenutke
na aparatima. Poslali su me kući i u 22 sata saznah da je otišla u 2O,05.
Znao sam što se događa i bio sam spreman. Ipak, teško sam to podnio.
Trebalo mi je deset mjeseci da se trgnem iz letargije. Kad sam primio
jedno pismo upalila se baterijska svijeća na prozoru, koja nije gorjela
preko dva mjeseca. Treperila je cijelu noć i drugi dan do prvog SMS-a.
Ne znam, ali mislim, da je to bila neka poruka. Sreću mi je donijelo to
pismo, a koliko će trajati... ne ovisi samo o meni.



Možda me to pomalo i pritišće pa sam često u trenucima opterećenosti
u sukobima s dragim ljudima. Brige su ostavile trag u životu.
Život je pun iznenađenja i nadam se da će to putovanje kad naiđe
biti lijepo i sa osmijehom.

Nek oči ti iskre kao bakin san
Etidu najljepšu imaj svaki dan
Visoko gore plavo neka bude
Ergelu konja bijelih nek ti nude
Nije li lijepo živjeti dalje tako
I uz baku onda sve je lako




U stvari, to je pjesma tebi, brižna, bako!
Zato pljesnimo svi dlan o dlan!!!!

Probudih se to jutro, da li je bilo jutro? Da li sam se probudio? Sanjam li?
Kakva su to zujanja oko mene.. Ekran s nekim brojkama. Sjenke neke.
Gdje sam. Jesam li budan? Ma napisat ću... ne mičem se. O, ljudi što
se događa?. Vidim li ja to anđele? Brojke neumitno vrte svoj ples. Tko
sam ja? Jesam li? Sjetio sam se. Plavi tramvaj. Ja na pruzi. Kako.
Zašto? Sirena i svjetla u noći. Povezati treba zbivanja. Kojim redom.
Otišla si iz moga života? Tko se to šali. Tko piše komentare preko
brojki. Zraka mi treba. Da svirali smo večeras. Danas? Čekaj. Kad je
to bilo? Padala je kiša. Nogomet u susjedstvu. Probiti se treba zapravo.
Kakvo je to kuckanje. Umirem li ja to? Vidim anđele? Dobro neću
danas. Je li me ljubila noćas? Zna li itko.
Ništa. Mrak. Mrak...