Umrijeti. Krenuti na na posljednje putovanje. Zadnje sam proživljavao
pet godina. Od ljeta 2007. do jeseni 2012. Slušao sam zadnje dvije
godine o strahu od umiranja. Izokretao sam sve u šalu i vjerojatno zato
nisam time opterećen. Ali, jedan osmijeh pokrenuo me da napišem ovo.

Kad sam imao 6 godina s bakom sam često išao na igranje u šumicu –
Park Ribnjak. Bilo je tu njihaljki, pješčanika, i klupa na kojim bi sjedila
bakica i budno pratila moju igru. Bila je srčani bolesnik i postojala je
mogućnost zatajenja srca. Jednoga jutra krenusmo iz Gregorjančeve
put Ribnjaka.



Običaj je bio da se popnem na zidić i njime hodam, a bakica me drži za
ruku i tako dođosmo do ulaza. Preko puta je bio zdravljak i u njega smo
obično išli na čašu kavice bijele i toplo pecivo. To je bio ceremonijal.
Sjeli smo za stol. Bakica je pazila da ne prosipam naokolo i pričala
nešto smiješno. Ne mogu se sjetiti što. U jednom trenu nasmijala se i
ostala sa smješkom na usnama. Ja sam nešto pričao i gledao baku sa
blagim osmijehom. A ona nije odgovarala. Ona je otišla. Što je bilo dalje
ne znam. Nisu me vodili na sprovod. Ja sam bio kod nekih teta i čekao
mamu i ostale da se vrate. Nisam znao što je. Idućih dana smo otišli
u Veliku Horvatsku. Tek sam kasnije saznao da je nema više.

To, što je ona otišla spavati s anđelima, slušao sam u maminim pričama.

Kasnije sam se suretao u životu s umiranjem u porodici i osmijeha nisam
vidio više. Bio sam u zadnjim trenucima kod ujaka, djeda i supruge.. to je
već posebna, ne lijepa prića. Gledao sam gotovo zadnje njene trenutke
na aparatima. Poslali su me kući i u 22 sata saznah da je otišla u 2O,05.
Znao sam što se događa i bio sam spreman. Ipak, teško sam to podnio.
Trebalo mi je deset mjeseci da se trgnem iz letargije. Kad sam primio
jedno pismo upalila se baterijska svijeća na prozoru, koja nije gorjela
preko dva mjeseca. Treperila je cijelu noć i drugi dan do prvog SMS-a.
Ne znam, ali mislim, da je to bila neka poruka. Sreću mi je donijelo to
pismo, a koliko će trajati... ne ovisi samo o meni.



Možda me to pomalo i pritišće pa sam često u trenucima opterećenosti
u sukobima s dragim ljudima. Brige su ostavile trag u životu.
Život je pun iznenađenja i nadam se da će to putovanje kad naiđe
biti lijepo i sa osmijehom.