Čudno, čitam o snovima. Sanjam li? Pa naravno.
Nisam ni razmišljao o događanjima i zbivanjima prije ili
poslije snova. Sanjao sam izlete koji će se dogoditi.
Kad sam znao i kad nisam. Ali dogodili su se. Zanimljivo,
sanjao sam rečenice koje bi netko izrekao. Možda je to
ono, entropija.
Sanjao sam prije diplome Krležine Zastave i profesor
Lasić mi ponudi snovito pitanje. Knjigu koja je tada
bila moj broj jedan. Tko je na koga utjecao ne znam.
Znam samo da za Hrvatsku književnost nisam bio spreman.
Nisam pročitao sve što je bilo propisano.
Pao sam na ispitu iz Srpske književnosti (žitja Sv.Save)
i drugi dan sam otišao na ispit iz Hrvatske i položio
( a planirao sam je za jesen). Uz Krležu pitanje je bilo
Silvije Strahimir Kranjević i moj je bio svijet. Na jesen
sam sredio Sv. Savu i Crnjanskog i moja je bila
diploma profesora.

Snovi su čudni i slikoviti rijetko, ali kad se dogode
onda se dogode!
Prošloga sam ljeta očajavao sam u kući i sanjao sam
nemirne i nejasne snove. Jedan je bio dovoljno slikovit
i sudbonosan. Nisam ni mislio o tome snu do danas.
a evo sjetih se.
Sanjao sam da sam s prijateljima u kombiju i da
putujemo prema Slavonskome Brodu. Nismo završili
tamo, nego u jednom nepoznatom gradu.
Izašli smo pred visokim neboderom u kojem je bio ples.
I zaplesali. Ja koji nisam baš neki plesač. Moš mislit.
Ne sjećam s kim sam plesao. Znam da je bila lijepa
s osmijehom. Dok smo plesali rekla je:" S tobom sam
od sada." Zaboravio sam taj san.
Dva dana, poslije toga stiže mi mail u kome piše:
"Razveselio si me. Tvoja pjesma mi usrećila dan."
Pjesma je bila... što da vam pričam.
Kroz 10 dana vidio sam je u neboderu u njenom gradu.
San traje i danas.