Zvao me sin. Možeš li sutra do Ljubljane. Umirovljenik pa da ne može.
Nema problema, kada? Sutra u 7 i 30.

Kao prvo, natankat će mi auto. I krećemo po osunčanome danu.
Da izađeš iz Hrvatske moraš dati 6 kuna, ja dajem 5, a čovjek se
smije: “ To je bilo pred dvije godine”.
Obično do Brežica idemo sporednom cestom jer nemamo vinjetu.
Vinjeta stoji 15 eura za 7 dana i ne isplati se plaćati za kratka
putovanja. Prolazimo Brežice, pa Krško i đarimo put Ljubljane.
Lijevo i desno pravi motivi koje bi Valcer-ica odmah potrošila,
moram je odvesti idući put.
U Ljubljani, kao obično, gužva i nered u prometu veći nego
Zagrebu.
Vjeran mora na sastanak, a ja u šetnju po Ljubljani. U potragu
za internet kafeom. Nađoh jedan sa neuključenim kompovima
i propalo komentriranje iz Dežele.
Po Ljubljanici prolaze brodice s turistima. Podsjetila me na Pariz
davnih dana. Sjeta me uhvatila. Sjedam u park i grickam pecivo.
Najednom oko mene jato vrabaca, a ja nemam fotić.Jedan mi je
došao na dohvat ruke i fiksira me. Kao nekad Tiha koja je lomila
odlučnost svome gazdi." Daj, molim te"! govorio je pogled.
Uzimam mrvice i bacam ih naokolo, a on ni makac.



Stavim mrvicu na dlan i spustim ruku, a on hop i pojede.
I ni makac. Gleda u mene i ne da se, hoće još. Tako sam jedno
5minuta bio u lijepoj zabavi. Kad je vidio da nema više mahnuo
je krilima i rekao: “Hvala, stari”! Odletio je negdje prema
glazbenoj školi gdje sam nekoć dolazio s unukom iz Zagreba
na natjecanja (uspješna).
I sad da pričamo o reinkarnaciji... kao da se znam, s tim
mališanom, odnekuda- Odakle zna on mene?
Kasnije uz loš sladoled nije bilo mališana, ali je bilo opet tema
za slikanje, a ja nažalost ... ništa od fotkanja.

Povratak je bio pravi. Opustošili smo Hofer i Eurospin. Baš smo
bili gladni. I opet bez fotića.
Katastrofa.