30.05.2006., utorak
Gdje nastaje bog?
 Radno mjesto govnojednih blogera mora odisati kreativnim neredom gdje se nered očituje kako u miješanoj salati od jučer, tako i u pečenoj piletini od jučer, a kreativnost u trokurčanom neskladu odbačenih stvari u prostoru, na plohi i u vremenu koje je često zamka za usisavače i krpe jer oni jednostavno istrunu, a da ne odrade ni osminu radnog vijeka. Nesklon redu, a sklon redaljci, rastresen poput oboljelog od Ajnchajmlerove (jezik mi se osušio od ispreplitanja), a pametan poput iskusnog starca koji je cijeli život proveo u bačvi jer je zamislio koga, što, nikada se nisam mogao othrvati kurcobolji oko reda na stolu, u stanu ili u sudoperu. Da sam slučajno krenuo putem čistunske pedanterije, a na uštrb slobodnog vremena koje koristim za umni rad drkajući često, nikada ne bih razvio mehanizam uočavanja detalja poput onog da brabonjci liče na kladiva i nikada ne bih bio sušta suprotnost doktoru Mengeleu u slučaju nekog novog svjetskog rata. Oprostite mi Pape i vi otac Razinger, sveti, što ne odgovaram na komentare, ali prestao sam jesti radić i nemam dovoljno željeza da adekvatno odgovorim. Eto, stigao novi izraz u Hrvatsku – cyberbulling, a za koji u rječniku Dr. Mesara piše: razbijanje šajbana bikujući. Što god da to značilo, djeco bojte se mojeg bloga jer ćete naučiti kako psovati kao kočijaš sijamski blizanac i kako biti cinik i ljude gledati preko tipkovničkog nišana. Ave mamine kremšnite! |
- 18:22 - Komentari (11) - Isprintaj - #
29.05.2006., ponedjeljak
Program od kojeg me boli glava, nemam apetita i malo sam blentav, jučer, danas i vjerojatno pola sutra
|
Petak: Zlatni vrč u Medvedgradu, zelena supstanca u nečijem stanu, živo sranje u Route 66, dosadna ženska u društvu, glasna i iritantna, mislio sam joj osamnaest plus šezdeset i dva puta reći da začepi, ali s godinama čovjek nauči misliti kako će je vjerojatno celulit naborati pa će malo zauzlati jezik u mornarski čvor. Subota izjutra: put putuje zeleni Tico, dva prijatelja i jedan s mozgom od tikovine (ja). Vraćam se u svoje rodno mjesto gdje sam jebao često, a još češće nisam. Subota popodne: gorice, gemišt, rakija, ćevapi, piletina, mladi luk, zajebavanja mlade kujetine loptom dok stara kuja leži na leđima i misli kako su u današnje vrijeme štenci prilično glupa populacija. Subota navečer: gemišt, koncert, upad, ljudi, koncert, pivo, rakija, Keli Mejkl, pivo, vino, rakija, Cinkuši, urlikanje, deranje, pivo, vino, bambus, rakija, plesanje, padanje, podizanje, dim, dvije kutije cigareta (vele Cinkuši da je Đurđevac za njih kao što je Liverpool bio za Beatlese i zato su par dana prije koncerta lokali po bilogorskim kletima), selidba, pivo, Jack Daniels, Jack Daniels, pivo, Jack Daniels… i onda je netko izvadio baterije i dalje ništa više nisam snimio. I zato sad ne vidim razlog zašto da i dalje pišem i mučim se kad me u peči čeka pola pileta i mladi krumpir. Napunio sam ga češnjakom i obložio slaninom, a prije toga, još dok je bilo živo, stavio sam kurac mu u ždrijelo misleći da je pecivo za hot-dog. |
- 18:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #
25.05.2006., četvrtak
Mijenjam ženu
|
Za ovaj projekt koristili smo dvije žene, omamljene gledanjem superzabavnih emisija na RTL-u, televiziji za debile. Ženi pod kodnim imenom A odrezali smo lijevu nogu, a ženi pod kodnim imenom B odrezali smo desnu ruku. Lijevu nogu žene A prišili smo na mjesto desne ruke žene B, a desnu ruku žene B bacili smo svinjama, a u šupljine prerezanih vena ugurali male plastične vjetrenjače. Na žalost svekolikog gledateljstva iznimno plodne televizije za porast retardacije u Hrvata, obje su žene umrle, ali nam je zato dobro došao kadar iz Zabranjene ljubavi pa smo unajmili neobično iritirajuću glumicu Maju Nekić da nas svakog trenutka podsjeti za koju televiziju radimo sve ove zabavne projekte. Budući da se ne živi od propalih projekata i mrtvih A i B žena, pozvali smo Tatjanu Jurić da nam u šupak gura eksploziv kako bi usporedili je li jači trinitrotoluol ili metan prdežni. Od prve eksplozije Tatjani se ispeglala kosa pa nam je bilo žao da se ovaj kovrčavi cvijetak od sada može uspoređivati samo s visibabom. Otprativši je do izlaza za nuždu, krenuli smo se popišati u dvorište i shvativši da je proljeće, a trava prilično narasla, ugrabili smo zatečenu Renatu Sopek koja je upravo motorikom usana i lica dočaravala zadnje dvije tri riječi izgovorene još prije šest minuta, i podsjetivši je da je zaboravila priopćiti preksutrašnju prognozu, njome pokosili travu. Nakon što je travnjak poprimio englesko obilježe odložili smo Renatu u šupu neka se druži s Tomo Vinković motokultivatorom. Da svako zlo ne bude za zlo, već da ga smatramo srećom, pobrinula se Sanja-blogerica sa svojim gostima, poznatim blogerima. Ono, svi smo skužili da je blog super, da su blogeri super, da nas je Sanja pozdravila, da je neki tamo šupak postao slavni bloger zato što je bio prilično bahat na račun poreznika, pa i mene, a onda je u kadar uletio Boris Mirković i svojim, za gluhonijeme, nimalo iritantnim glasom izjavio da je sve ovo sranje koje se širi eterom GENIJALNO. Tu se umiješala Aleksandra Mindoljević i izjavila kako je razlika između psihijatra i psihologa u broju semestara. I nešto smiješno još je bilo $%&/ Gledajući ovaj spektakl, zaboravili smo na projekt kojim će nas RTL katapultirati u zvijezde pa smo se guranjem FAP-ovog klipa u šupak morali vraćati u surovu realnost masprodukcije zabavnog programa i pozvali Antoniju Blaće da na naše oči smršavi dok joj Saša Tkalčević, poznati bajker i jedan od heroja Big Brothera svira gitaru na vojnički remen. Tu smo ispizdili na mozak, a… Lijeva noga žene A još se trza, iako je žena A odavno mrtva, pa ćemo je iskoristiti za uređivanje RTL-ovih vijesti ili kao alatku u Prijateljima na kvadrat. Možda sam i zaboravio koju inspirativnu emisiju ove megadegenirčne TV-kuće, ali nemojte mi zamjeriti, od trostrukog repetiranja superatmnoturboiznimnosmiješnih serija u popodnevnom terminu te Cobre 11, zaboravio sam što sam htio projektirati i zašto uopće ovo pišem kad se zbog para ljudi odriču svojih stavova ne bi li si priuštili vibrator s Duracell baterijama. |
- 20:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #
23.05.2006., utorak
Posthumni sladoled
 Vodu u sredini uzburkati, poprskati i, ovisno o tvrdoći, istući. Deblje valove izrezati tako da se mogu ispuniti ribanim mjehurićima. Dizenteriju narezati sitno pa popirjati na koleri koju ste prethodno dobro natopili tifusom. Kada dizenterija poprimi žućkastu boju, položiti vodu, malo politi vodom i pirjati cca…oko… koje su vam izbili vodom pod tlakom od sedam bara i dvije grabe do pola napunjene kišnicom, a od pola na dolje utopljenim babama bez izlaza. Za to vrijeme valovi će poprimiti katastrofalne oblike nalik lokomotivi koja jede zaostale traktorske prikolice na nezaštićenom pružnom prijelazu, i gutati će surfere kao što ista ona usporedbena lokomotiva jede košare s grožđem i zaspale babe sa zatečene, iznenađenjem nimalo oduševljene, prikolice (RIP). Nakon što su valovi progutali daske, luftmadrace, podmornicu (ne začinjavajte vodu podmornicama ukoliko niste sto posto sigurni da one žive u tresetištima i rudnicima lignita) i konja koji je uobrazio da je brodska kobilica, izvaditi iz lonca dva pijana ronioca, odebljala od algi, koralja i moruzgvi, uvaljati ih u hiperbaričku komoru i baciti vijenac u sinje more. Aranžirajte stol i prostor oko njega, kako dolje tako i gore, lijevo, desno, JI, SZ, SI i radikalno desno, jednom buktinjom rodne kuće, pomoću koje će se pirjani valovi pretvoriti u paru, a sve one gore spomenute krutine ostati u zgarištu (možete ih glodati). Šakom natežite čeličnu oprugu u smjeru suprotnom od sebe, a zatim je naglo ispustite kako bi mogli izvesti samoubojstvo šakom u vlastiti obraz. Kad vam duša napusti tijelo koje će se mimogredice skotrljati niz padinu i upasti u zgarišnu raku, poletjet će prema nebu gdje će svojim paperjastim krilima skupljati molekule pirjane pare. Nakon što ste skupili dovoljno pare, uđite u sredinu područja niskog tlaka, sastružite kondenzat s krila i pođite u gornje slojeve atmosfere. Tamo će se nakupljeni destilat zalediti, a rezultat čega je, željen od samog početka ove male čudovišne kulinarke, vodeni sladoled. Ližite ga dok promatrate kako Sv. Petar kugla, a Ilija Gromovnik baca munje od 301 na niže, double out ili ga grickajte dok Sv. Florijan s Torom igra brzopotezni curling s vatrenim loptama. Ili ga ugurajte u šupak da vam se hemoroidi s onoga svijeta zamrznu kako bi ih mogli špahtlom odstraniti. Dobar tek. |
- 20:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #
20.05.2006., subota
Apokalipsa
 Fiću sam kupio za 1100 maraka. Mogao sam kupiti stojadin ili peglicu, ali Fićo je ušao u desnu pretklijetku i oplodio je. Ljubav na prvi karburator. Ja i Fićo, Samson i njegova kosa koju je samo policijska patrola mogla ošišati, jurili smo ravnom cestom prestižući bicikliste, nestrpljive stopere i vlakove koji staju. Letjeli smo brzinom govora Ivice Račana, bilogorskim gudurama berući između kestena potočnice i visibabe. Brujali smo poput teških bombardera koji su nosili pismo-bombu narodu gdje sunce zalazi. Pretvarali se u predatora, nemilosrdnog lovca na lake pičke, jebavši ih u duetu – ja u pičku, Fićo svojim mjenjačem u dupe. Svaki njihov strasni vrisak davao je struju, svaka kap iz venerinog gejzira uljila je klipove. Izvodili smo grandiozne piruete pod ručnom, na snijegu, pravi vrtuljak kojem je susjeda isključila struju zbog buke i neprestanog «Dva rade, dva se hlade! Tko uhvati Lepu Brenu, nagradna vožnja! Kiki-riki, rumba-samba! Još samo danas…još samo danas… (i tako danima)» U prometnoj babilonskoj kuli mi smo govorili jezik slaloma. Parkirali na nogostupe u međunožje A-bandera, brzali jednosmjernom u našem smjeru, gonili kokoši znajući da će jednog dana baš one ubijati ljude, Fićo i ja smo to znali još dok su se mornari borili sa skorbutom, a Boccaccio s kugom. A onda je jednog dana zamračilo. Sve se zbilo u momentu koji bi jednoj kornjači bio prilično izvjesna vječnost. Rano, izjutra, kad se krave spremaju na orgazam, a pijevci uvježbavaju partiture, kada Martin i Ignac počinju svoj alkoholni derbi, a Ilija preusmjerava zadnji vlak u noćnoj smjeni, Fićo je zaorao svoju posljednju brazdu na nevinom travnjaku milozvučnih decibela. Zadnji smo put pobijedili Štefovog wartburga ometani metrom istočnonjemačkog lima i pet metara ugljičnomonoksidnog dima, ostavljajući iza sebe podli trag ulja ne bi li Štef pokucao na ulična vrata direktora Sloge, lopova i vlasnika desetaka apartmana u zoni gdje su Mleci nekoć davno, spasivši se od strašnih neretljanskih gusara pili more i jeli priljepke. Bilo je to jutro kada je Lola svojim tužnim zavijanjem rastužila ionako tužne sove učinivši im počinak dnevnom morom što je uzrokovalo «dođe maca na vratanca» i «sve se vraća, sve se plaća» pa je, gle ironije, zloslutni huk smrti bio uvertira u operu «Sova s onoga svijeta». Jutro koje će osvanuti u lokalnoj crnoj kronici, između oglasa za prodaju odojaka, šest jutara njive, kuće i okućnice i članka o izboru za sportaša godine našeg kraja u kojem je laureat ponio Marijan Šegrt, kuglaš s 685 oborenih čunjeva u finalu radničko-sportskih igara četiriju općina i desetak mjesnih zajednica. Da je Nostradamus predvidio kob koja će zadesiti čovječanstvo tog toliko kobnog jutra da ne postoji kobniji početak dana u povijesti Zemlje, Mjeseca i svekolike planetarne zajednice, ne bi se ljudi klanjali muci jednog optimiste u zabludi, već njemu, a Dan bi Brown Bibliju zamijenio za Proročanstva. Ništa se strašnije nije dogodilo čak ni u sazviježđu G5-Century Fox MGM Jadran film, a razina strave i užasa u području crne rupe koja je netom usisala osam galaksija poznatih po isključivo malodobnom stanovništvu, u usporedbi s ovim armagedonom, samo je plahi prdac vilinog konjica. I sam bi Shakespeare, da je znao što će slijediti pet stoljeća kasnije, napisao: «Ne biti il' ne biti, nije u pitanju, od zvukova svih, samo tišina vječna jest…», a Galileo Galileji, umjesto da baci pijesak u oči onovremenoj crkvenoj sviti i omogući inkviziciji još nekoliko mjeseci radnog staža do mirovine, prešutio bi da se Zemlja ipak kreće i zakopao po nosnicama ne bi li shvatio da je jedenje smole posljedica nedostataka nekih vitamina. Eh, da su primati, Sumerani, Filistejci, Juda Iškariot i Erazmo Roterdamski znali što će se jednog naoko uobičajenog jutra , 14. ožujka, druge polovice dvadesetog stoljeća, dogoditi, oblim bi kamenom rezali žile, a ovčjim mijehom kopali si oči. Ma ne bi bilo kasno ni da su vidioci Majke Božje Međugorske, umjesto Bogorodice vidjeli Fiću i razmilili se svijetom obznanjujući proročanstvo i konačan obračun kod «što nas bre zavadi na svetskoj bazi» korala. I tada bi se lakše disalo, ne bi porasla stopa samoubojstava zbog 2K problema, a ljudi bi se širom šorom uhvatili za ruke i stvorili lanac posljednjeg sveljudskog sjedinjenja u kojem je popu pop, a bobu bob, Sir Oliveru Bing, a oko oku, zubu zub. Ne, ne bi bilo nikako kasno. NIKAKO. Ne. U krivu su oni koji misle suprotno. Žive u zabludi. Neznanju, a neznanje je majka zbijanja u stada. A stado je podložno klanju. Pa bilo to i klanje praznovjerjem. |
- 12:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #
18.05.2006., četvrtak
Par kratkih savjeta prije no što umrete ili tijekom ukopa
 Mrtav i hladan. Sad me boli posmrtno ukočeni sivi kurac s koncentričnim mrtvačkim pjegama. Ne mogu se baš pohvaliti s onim što sam ostavio iza sebe, ali zaslužio sam grobno mjesto na redovnom gradskom groblju i orahov lijes s tekstilnom garniturom. Zaslužio sam i pozlaćena slova, a dobio plastična. No, je li bitno sada kakve će kvalitete biti moj vječni ležaj i hoće li po gradu biti izvješeno pet ili sto i pet osmrtnica? Ionako se o pokojniku, kao i o jebačini u gostima, brzo šire glasovi. Kada umreš najvažnije su pogrebne papuče. Kad već gaziš putom prema raskrižju onda neka to bude nečujno. Znaš, nije više vrijeme da se kurčiš i privlačiš pažnju bukom i drekom. Budi tiho, ponizno spusti glavu, po mogućnosti da se klati kao u pileta kojem su slomili vrat. Možda uspiješ prevariti tamo nekog tko vodi brigu o posmrtnoj karijeri pokojnika. Neka to budu obične, staračke, karirane papuče s tananom petom. Obavezno izbjegavati mucaste rubove. To je previše pederski, a oni po nekom drevnom zakonu vanvremenskog i vanprostornog kontinuuma imaju svijetlu budućnost – nešto nalik rasplamsanoj buktinji. Još za života ljudi se trebaju pobrinuti da ih nakon odapeća ne spale i pretvore u sirovinu za sapune. Uvijek postoji ona jedan naprama milijun mogućnost da ćete tijekom sprovoda zabubnjati po poklopcu kovčega jer ste se iz nekog razloga probudili iz kliničke smrti. U stvari, bolje da umrete onda kad vam se nudi. U protivnom, nakon slijedeće smrti, morat ćete u kratkom roku nadoknaditi svu namijenjenu muku koju ste kod prve smrti izbjegli. Dobro, ako vas već ur(i)niraju, neka vas pohrane u prostu posudu, a ne u ukrasnu urnu jer će vas nakon stanovitog vremena raspršiti na sve četiri strane svijeta plus onih dvanaest međustrana, a u urni držati kišobrane ili je koristiti kao vazu u kojoj će venuti, što ja znam, tulipani. Što se tiče odjela, preporučio bih azbestno ili neko drugo negoruće jer vrag bere šalu i od nje pravi ogrjev za jaganjce bezbožne. A ako vas vaša rodbina obuće u jeftino odijelo, nekad davno kupljeno u Mađarskoj, korišteno na nekoj svadbi ili sprovodu, preporučam smrt utapljanjem. Možda vas neće raskramati i izvaditi jetru i bubreg za hranu psima i možda će vam ostati nešto vode u trbuhu kako bi mogli ublažiti jezičke koji će vas vječno palucati. Barem dok se ne naviknete da ste čovjek u umaku od magme na leš(o). Prirodni cvjetni aranžmani su nepoželjan detalj pokopa. Ako vam vaš mrtvi nos usisa pelud i takvi dođete na strašan sud, izlažete se posmrtnoj opasnosti da je netko iz ministarstva strašnosuđa alergičan na pelud. Doduše, moguće je da će se na odijelo zakačiti i pelud ambrozije što ne možete spriječiti i čime se kasnije možete pravdati da niste imali sreće kao što to cijeli život niste imali. Možda dobijete koji bod na peh, a možda vam prikače još pokoji grijeh, tek tako, iz obijesti. Ionako ste tamo došli po zlu. Izbjegavajte nazočnost svećenika na ispraćaju. On naplaćuje kartu onima koji su iza vas ostali (živi), a vi se ionako vozite o strašnosudnom trošku. Barem do strašnosudnice. I ne nadajte se da će vas on spasiti ročišta. Uostalom, možda će vam biti cimer tamo gdje se užarenim žaračem čačkaju zubi, pa neka vam kao prijatelj u muci prizna da je u životu bio licemjer i prevarant, živio od ljudske gluposti i praznovjerja i zato sad od njega prave sapun od sala stvorenog od najfinijih probranih jela i pila. I za kraj nešto o grobnom znaku. Preporučam običan obostrano zašiljeni kolac. Na ostale znakove slijetat će ptice i zasrati vam grob. I upamtite jednom za svagda: ne pravite skupe grobnice jer za mrtvim se konjem ne diže prašina nego lopata. |
- 22:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #
14.05.2006., nedjelja
David nema praćku
|
U jutarnju gužvu, u red. Tamo se stoji i kreće pa stoji, a netko se odvaži i krene drugim putem i sjedne bez karte na zadnje sjedište i čeka da se otpuste kočnice, a motor zabruji, krećemo tamo gdje kolone trube i ubrzo stanemo i uđe debelo i masno, sjedne do mene pa se drndamo, gledamo svaki svoju točku, ugodno pirka kroz otvoreni prozor, a onda ustane debelo masno, rukom preko moje glave zatvara prozor, ispod znojnog izvora izvija se dim i ulazi mi u nosnice. O bože kako znoj masno zaudara. Debelo i masno sjeda, u zagušljivom ambijentu gnijezdi se i mislim da će roditi nešto užasno i stravično. Brojim sekunde do početka amnezije. I ja vjerojatno smrdim već. Petnaest, četrnaest, trinaest…Kontrola. Autobus gmiže u koloni. Pokušavam se izmigoljiti kroz tanani prolaz i izaći brže bolje na slijedećoj stanici, ali debelo masno ustupa svoj teritorij samo uz uvjet da vozite dizalicu. Debelo masno čvrsto je zategnulo svoj lipidni škripac i ne pušta. Zapeo sam u vlasulji mutirane moruzgve koja će me nesvjesno izručiti kanibalističkim strujama ZET-a koji švercere jedu za marendu. Još jednom pokušavam probiti mastan obruč koji se steže sa svih strana dok se neprijatelj poput vojske crvenih mrava gomila. Borba Davida koji nema čak ni praćku protiv Golijata kojeg ne bi uništila ni cijela baterija VBR-ova. Satrala me okrutna spoznaja da sam paraliziran i nemoćan pred debelokožnom sudbinom i potpisujem bezuvjetnu predaju. Uzmite mi podatke i razapnite me na brisače autobusa. Odjednom, pet koraka do smrti, autobus polako usporava i debelo masno ustaje i gomila se prema izlazu. Na stražnjim vratima ono, na prednjim vratima kontrola. Na izmučenom sjedalu gdje je nekad sjedila goropadna skupina masnih stanica, ostavljena karta tjera me da se zgadim sam sebi i da povraćam zbog svoje neljudskosti i bezobzirnosti prema jadnoj i bespomoćnoj svetici koja mi je na kraju pružila spas. Debeli i masni, dragi ste mi. Priče i pričice za kurac ste kao i ovo bezosjećajno retardirano čudovište koje vas tako glupe smišlja. |
- 14:43 - Komentari (12) - Isprintaj - #
13.05.2006., subota
uživo, život u živo, kurac u dupe, uživo iz ITD-a
 Ne mogu vam opisati koliko mi je žao što na sinoćnji koncert No neck blues banda nisam ponio digitalac jer takav se spektakl mora ovjekovječiti barem jednom fotografijom, makar u rezoluciji od deset puta deset piksela. Mislim, sjediš u fotelji, pijuckaš pivo i slušaš psihodelično-kaotični džem uz spontani i nevjerojatno uklapajući (mamuran sam i ne mogu naći pogodniju riječ) performans gdje se lupa drvom o drvo, glavom o pod, bacaju naranče u publiku, gmiže u vreći i pada s pozornice (kao, nije ga se uopće ticalo što se razbio ko pička i zato pet minuta nije ustao), sviraju dajguze, dajdupe, gurčmari, jedemsmegme i dronfulje, taj… ma u kurac i u pičku majčinu, bilo je super. I čestitke skidanju junfera (prvom koncertu) zagrebačke grupe Azot. Kad sam bila mala, A za to ti majko hvala Jer da me nisi rodila Još bih testisima brodila, Voljela sam jesti napoj I slušati kanarinaca poj… Joj! Ne u guzu, To boli I čuješ li ovaj čudan zvuk Kao da izvlačiš čizmu Iz masnog gliba Gledaj to kroz drugu prizmu Curi kurac triba Al tamo di se glavićem Dodiruje tiba (trbuh). Jebomupasmateriondasetozovezoofilija |
- 13:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #
11.05.2006., četvrtak
Samoubojstvo
|
Odlučivši napustiti surovu zbilju svoje sumorne sobe koja ga je neprestano podsjećala na vrijeme kada je uspio upropastiti dugogodišnju ljubavnu idilu, napisao je oproštajno pismo i skočio kroz prozor. Letio je utoliko koliko se slobodni pad može nazvati letom, a onda je neočekivano brzo prizemljio. Nije imao vremena razmotati životni film od onog trenutka kada je prvi puta stvarno prepoznao ono što je ugledao pa sve do sudbonosne odluke da skonča svoj mizeran život. Njegova prva prava praizvedba koju je, iako bez ikakvog filmskog iskustva osim onog u kojem je glumac u stvari stvaran lik, a radnja potpuno realističan prikaz života, režirao, prekinuta je još tamo kada je za kravu rekao da je krava, a za okrugle komade izmeta, da je roda donijela tele u raspadu. Taj jedini zadatak koji mu je u životu preostao i kojeg je nestrpljivo iščekivao, dokinut je u osmoj desetinki sekunde. Dva metra ispod prozora sobe žuti sunovrati čekali su da sunce zađe kako bi mogli spokojno zaspati. Dva metra ispod prozora njegove sobe stajao je fino uređen vrt. Ustao je i odlučio sačekati neko bremenitije vrijeme. |
- 20:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #
10.05.2006., srijeda
kill the perzijski cat
|
Kao što nije bitno koji je glavni grad Ingošetije, tako nije bitno ni što žutčim (i Azijati su bili robovi) ko mutava krizantema na grobu nepokopane babe i sve probleme rješavam sam budući da na poslu nemam stručno srodne duše. Imam svoju kancelariju i tamo skupljam hemoroide dok kažiprstom drkam po tipkovnici ne bi li među dvije tisuće fontova pronašao onaj pravi. Nakon osamstopedeset i tri zanimanja koja sam u prošlih petnaestak godina stekao, sad sam i grafičar i sretan sam zbog tog. Odmah prvi dan gazda me stavio na gol dok su grafike, jedna za drugom, pucale penale, i naravno, kroz noge primio zgoditak (zajebo sam). Rekoh mu, čuj, jebiga, ne ide to tako prvi dan, niti je krv voda niti je Turopolje Nagykanizsza. On me pogleda tužim pogledom, mislim si, sinoć mu se u kući posrao čuko, a kad ono bila je perzijska mačka, vidio sam je, još i sad joj se na dupetu komad klati. I još sam mu rekao sebi u bradu da je za plaću od tri tisuće dobio vrhunskog stručnjaka i da se prvi mačići plus ona njegova zasrana bijela bacaju u vodu. Ovaj put izabrali smo stravičan potok iz kojeg se širom ravnice širi ubitačni miris kanalizacije. A ako je ne želi baciti, jednom kad se to usrano klupko bude protezalo na štoku, zatvoriti ću vrata i oči će joj se izbečiti poput žabljeg podbratka, a struk stanjiti kao i pitonu iz Malog princa kad mu je onomad kroz šupak pobjegao slon. Eto, ja sam sretan što radim i što mi je posao kreativan, a nesretan sam što malo jadno perzijskog mače ne odapne. No, neće ona još dugo. Danas samo joj u osam navrata nabio petardu u šupak. Devetu, onu najjaču, čuvam za Dan državnosti. |
- 20:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #
09.05.2006., utorak
Gdje će ova divlja svinja?
|
Eto, osipaju se dobri ljudi s blogova, prerastaju u samostalne kovače svoje sreće pisanja (koja poetično-retardirana rečenica), ne treba im više netko da im poput kosti baca smajliće i šarene funkcije, i postaju spisateljske institucije (što god to značilo, zvuči važno). A što ću ja sa svojim blogom? Pisat ću ga još neko vrijeme. Srat ću koliko se u ovoj ozbiljnoj konkurenciji srati može, bit ću djetinjast, glup, bezobziran i mudrozboran, a kad jednog dana shvatim da sa mnom više nitko ne želi jesti male čokoladne bonbončiće, prestat ću pisati blog i počet ću pisati ozbiljan roman. A o čemu ću pisati? O prošlim usranim i jadnim vezama. O okrutnoj ljubavi koja se igrala sa mnom kao što se krvožedni pitbul igra s malim zekom. O stečenoj ljubavnoj mudrosti koja je nekoć bila prilično uvjerljiva, a sada je pod velikim upitnikom i sumnjom. A možda ću pisati o tome kako sam ukrao Bajaderu i bio uhvaćen, kako sam prodavačici rekao lažno ime, ime njenog sina i bio razapet ispred kupaca, prodavača i roditelja. Mali mučenik na trgovačkom križu s Bajaderom kao trnovitom krunom na glavi i kiki-rikijem kojeg ni nakon sramotnog uskrsnuća nisu pronašli u mojoj torbi. Ili ću pisati o konju... Propinjaš se mrcino Kad te želim jahat Od kad kola nemam Postao si bahat Konju jedan Use, podase, al' nikako nase Čini mi se da ćeš Skoro u kobase |
- 19:32 - Komentari (20) - Isprintaj - #
08.05.2006., ponedjeljak
Alkoholne padaline iz prošlosti
|
Moja promiskuitetna mladost puna je alkoholnih padalina. Padao sam, pijan, bez srama i grižnje savjesti, svud gdje Zemlja to dozvoljava. I pritom sam pravio grimase kao da je maslina govno, kao da je moruzgvu u šupak izjebao rak. I sramim se. Sramim se poput kobile koja je izvrnula kola sa sijenom pa sad bezbrižno brsti to isto sijeno i striže ušima. A da sam pijani astronaut poljubio bih strop U gomili pivom napojeno tijelo ljuljalo se kao što se na vrhovima valova truli galeb ljulja usnama izvrnutim prema ždrijelu izgovorih svoje ime i pobjegoh pred panterom kroz prozor usranog zahoda jurio je mrak ja i moj srebrni bicikl, iako predviđeni da se krećemo poljubili smo asfalt. Goran Bare u jučerašnjoj emisiji Epicentar na Novoj TV o svojim počecima drogiranja: "U vrijeme kad sam ja počinjao to je bilo kao, kako bih rekao, Tarzan i Đejn" |
- 19:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #
...
|
Josip Bozanić: "...opasnost koja stiže iz tiska, s televizije i interneta, koje nazivamo masovnim medijima ne samo zato što izvješćuju mase nego i zato što ih oblikuju, omasovljuju, a često ne primjećujemo kako se prepuštamo slijepo mnogim načinima manipulacije i lažnog uvjeravanja”. |
- 07:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #
06.05.2006., subota
Jebalo ih shvaćanje umjetnosti na njihov način
 I kad bih bio bogat, toliko bogat da bih mogao držati noge na stolu za vrijeme ručka kod ženinih roditelja, nikada ne bih za neku stvar koja bi mi stvarala ugodu oku i uhu izdvojio više od dvadeset tisuća eura. Čak ni za Piccasovu sliku ili Stradivarijevu violinu. Zašto? Zato. Zato jer umjetnost, kao ni ostale ljudske djelatnosti koje služe za produhovljenje, zabavu, estetiku života ili što drugo što nam hrani dušu, ne zaslužuju da se na njih troše astronomske pare. Zaslužuju daleko više no što zaslužuju nogometne i slične sportske zvijezde, ali uzmemo li u obzir da bi te veličine trebale dobivati plaću kao što dobiva jedan prosječan građanin, dvadeset tisuća eura je nebo, granica koju bi samo izuzetni umjetnici trebali i mogli doseći. Evo uzmimo za primjer ovotjednu Sotheby'sovu aukciju impresionističke i moderne umjetnosti. 207.564.800 dolara utrošeno je u jednoj predstavi obezvređivanja ljudskog rada i muke. Možda ću zvučati poput retardirane misice, ali znate li vi koliko je to novaca uzmete li u obzir pojedine afričke zemlje u kojima je godišnji BNP oko petstotinjak dolara po stanovniku, ili na primjer, Indijce koji godinama rade kako bi mogli uštedjeti kojih tisuću dolara i platiti vjenčanje? U čemu je finta Picassove slike «Dječak s lulom» koja je prije dvije godine prodana za 104 milijuna dolara? Jesam li samo ja retardiran pa ne shvaćam zašto svaki njegov potez kista vrijedi milijun dolara, ili nas ima još. Što čovjek treba u životu napraviti kako bi mu jedan pokret ruke vrijedio kao deset tisuća mjesečnih plaća u Burkina Faso? Ništa. Slikati i čekati da se spletom okolnosti njegovo djelo pojavi na Sotheby'sovoj ili Christie'sovoj aukciji. Za obezvređivanje ljudskog rada i općenito humanosti pobrinut će se multimilijarderski snobovi koji će djelo nekog slikara držati u sefu i povremeno masturbirati na nj dok će u Indoneziji neki prokleti jadnik 18 sati na dan šivati jebene majice i dobiti dva dolara kako bi ono đubre koje mu daje posao moglo kupovati umjetnine. A ni tu nije kraj neljudskosti i nesrazmjeru bogatstva. Van Goghov Portret dr. Gacheta prodan je za 82,5 milijuna dolara, stotine slika poznatih slikara prodane su u vrijednosti od 10 milijuna dolara na više, uključujući i one zajebancije Andya Warhola, Stradivarijeva violina prodana je za 2,03 milijuna dolara, klavir na kojem je svirao John Lennon prodan je za 2 milijuna dolara, mislim koga boli k. što je na jednom klaviru svirao John Lennon, konzervirano govno o kojem sam nekoć davno pisao prodavano je za 35 tisuća dolara. Idem slušati Tool u Močvaru. |
- 21:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #
jabadabakibibamtomtom
|
Mlade Finkinje vole gledati profesora Baltazara, pisati svojem susjedu Djedu Mrazu pisma, drkati Laponcima jer je to kao in i pjevati vesele pjesmice uz japansku animaciju. Ako poslušate do kraja ovu zaraznu i iritirajuću melodiju u jednom trenutku čut ćete «Gurni ga u dupe». Je li to prikrivena sugestija, tako da se sve mlade Finkinje odluče na analac ili slavenizacija ugrofinskog jezika, znaju samo oni koji govore finski i koji su ga, slušajući ovu pjesmicu, dobili u dupe. Primite ga u dupe na ovaj link: http://www.yawa-clan.tk/ |
- 13:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #
04.05.2006., četvrtak
arbajt maht fraj
|
Na žalost, od sutra više nisam samojebaonik koji kuka nad svojom sudbinom dok malim nožnim prstom poteže flaks ne bi li se na udicu zakačio posao s plaćom od deset tisuća kuna. Od sutra sam dio hrvatskog radnog stroja koji se može svrstati u one čija su primanja ispod hrvatskog prosjeka od četiri tisuće i par stotina kuna (iako mogu na prste jedne ruke radnika pilane nabrojati ljude koje znadem, a koji su iznad tog prosjeka). To naravno ne znači da kroz neko vrijeme neću ponovno zavezati onaj isti flaks, ali ovaj puta za kurac, tako da će me poslovi s plaćom ispod prosjeka moći lagano, a onda sve brže vuči za ud tako da mogu izdrkati na njih. Živio rad i njegovi plodovi. |
- 22:56 - Komentari (21) - Isprintaj - #
03.05.2006., srijeda
Bugatti Veyron 16.4 - milijun eura
 Brrrrrrm-bmbm-brrrrrm-bm!U ovom bih se automobilu vozio s otvorenim prozorima i razbio vjetrobransko staklo (hihihi naziv), samo da čujem kako mašina radi dok jurim po naseljenom mjestu, dozvoljenih pedeset na sat. Naravno, okretao bih se pod ručnom na parkiralištu i to polukružno, kočnica, rikverc, polulijevo ili desno, prva, i okret je tu. A onda bih turirao do pet tisuća okretaja u minuti i startao poput najbolje hrvatske lokomotive i ostavljao tragove blata s guma. Na semaforu bih onako nonšalantno stao, pogledao svijetli li zeleno, a ako ne bi svijetlilo onda bih brojao sekunde dok se žuto ne upali, stavio u prvu i na zeleno, usprkos otporu zraka, krenuo u avanturu. Noću bi vožnja bila još smionija. Upalio bih sva četiri žmigavca i sva moguća svijetla i onda jedno po jedno gasio dok ne bih našao kratko. Bio bih stvarno opaki najt rajder. Kad bi išli u gorice, makadamom, vozio bih u drugoj do triesetipet i trubio ko ludi dostavljač sladoleda na poni expressu, a već sam i sam lud, sve bi srne digle glavu ili ne bi, a onda barem zec da to uradi, makar zbog rutinske provjere. Kad bih parkirao bočno, između dva vozila, nazvao bih tamo nekog iz Arahnoprometa da barem jednog odnesu, ako ne mogu dva. E, s ovakvim autom bio bih lud ko Mićo Dušanović. Ili nešto slično. |
- 14:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #
02.05.2006., utorak
In memoriam: Leonardo da Vinci
 Na današnji dan, godine, što ja znam koje, umro je Leonardo da Vinci. U spomen na ovog izuzetnog lika ponovit ću priču koju mi je ispričao Rocco SifrediOsmijeh Atelje druga Leonarda da Vincija. Po podu leže razbacani ćelavi kistovi. Drške su im izgrižene zbog nedostatka svježe noktovine. Na sredini zida stoji slika pionira Michelangela Buonarotija koji na glavi nosi francusku kapu na kojoj je majčinom rukom izvezena ogromna petokraka. Leonardo stoji pokraj prozora, kopa nos i promatra djecu kako se mlate. - Smrt Fašizmu – u prostoriju ulazi drugarica Maria, mlada skojevka i nosilac spomenice. Drug Leonardo se naglo okrene. Već neko vrijeme pun je pozitivne energije. Nedavno je uvalio neke nacrte za padobran pa je pun para. - Sloboda narodu, drugarice…? - Maria, Maria Empatreze – kaže ona otvarajući usta tek toliko da proizvede glas. - Drago mi je drugarice Maria. – Leonardo joj uhvati ruku i muški je protrese. Drugarica Maria odasla tup izraz lica. - Opustite se drugarice Maria, pa ne držite govor pred partijskim rukovodstvom. Ako vam je nešto smiješno ili bi si dali oduška zbog koječega, slobodno opružite osmijeh. Zdravo je smijati se. Moj prijatelj, Erazmo Roterdamski, dobio je čir od smijanja iako mu je kuga pobila cijeli razred. Ali zašto vas ja opterećujem sa svojim prijateljima? Sjednite na ovu stolicu. Maria lagano pruži osmijeh ne otvarajući usta. - Drugarice Maria, ja ne slikam tužne portrete. Ajde, nasmijte se barem malo. Plizzz. Maria razvuče osmijeh skoro od uha do uha, ali još uvijek drži usta zatvorena. - Hm... – zamišljeno će Leonardo – ovaj, možete li me povući za mali prst. Od slikanja dobivam grčeve i zato se trebam dobro razgibati. Drugarica Maria oprezno uhvati Leonardov prst i lagano povuče. - Prrrrrrrr! – prostorijom odjekne snažna turbulencija metana. Leonardo je bez imalo srama i bez ikakva upozorenja ispustio neman. Maria odjednom otvori usta i raširi osmijeh kao da će zagristi cijelu tablu oblatnih s čokoladom. Po cijeloj se prostoriji raširi mračna zraka crnila njenih zubi. Jedinica karijesom satrana do pola, dvojke nema, a ostalo je nalik naplavljenom groblju. Drug Leonardo ukočen stane. Izraz njegova lica nalik je kravljem dreku u koji je slučajno ugazio odbjegli cirkuski slon. Umjetnička duša, ne vidjevši nikada ovako karijesom razoreno zubalo, nemalo se iznenadi. - U ime oca i sina… - stane se križati, mlateći pritom rukama kao da u ruci drži magnet pozitivnog naboja dok mu je glava magnet, također pozitivnog naboja, a onda shvati da su neka druga vremena. Drugarica se Maria stane sve jače i glasnije rebetati. Njezin smijeh varira od magarećeg revanja, preko rodinog klepetanja, pa sve do konjskog njištanja. Leonardo ne može više slušati to luđačko kreveljenje. To ludilo izjeda mu moždanu ovojnicu. Drži se objema rukama za glavu i s nevjericom hoda po prostoriju. Maria se objema rukama drži za trbuh i plače od smijeha. Leonardo odjednom grabi štafelaj i udara je po potiljku. Drugarica Maria sruši se na pod i stane trzati objema nogama. Nakon nekoliko trenutaka propne se, proizvede vjetar i izdahne. Mrtva je. Kad je drugi dan u atelje ušla Mona Lisa, Leonardo ju je mrzovoljno poslao u kurac, ali je zbog straha prema Francescu Giocondi, njenom mužu i predsjedniku okružnog komiteta Firence, naslikao njezin portret. Za razliku od Marije, Mona Lizi je neki kurac od početka bio smiješan. - Da bog da ti se isto tako na sprovodu smijali – ponavljao je u sebi Leonardo. |
- 16:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #
01.05.2006., ponedjeljak
Bruce Lee i spolne disfunkcije
 Kako bi doktor Sis Bradson zaključio ciklus spolne izobrazbe morao je posegnuti u jednu od svojih tridesetak knjiga pomoću kojih prodaje pamet čitateljima bloga, iako bi mu bilo pametnije da gleda «U zmajevom gnijezdu». Bruce Lee je jebeno kuuul lik. Rođen u San Franciscu, gradu pedera, 7. studenog 1940. godine, godine Zmaja, a po naški u znaku škorpiona baš kao i autor ovih redaka. Doživio godina koliko i Isus, odnosno koliko ima i autor ovih redaka koji ipak još nije spreman otegnuti papke. Pravo ime mu je Lee Juen Kam. Kao mali bio je žgoljav, slab, nejak i mjesečar. Do svoje osamnaeste godine iza sebe ima dvadesetak snimljenih filmova u kojima obično glumi uličnog lutalicu spremnog na drečavi fajt. Upisuje školu kung fua Wing Chuan, često završava u zatvoru, bude kreten i razbijač. A onda se brodom vraća u grad pedera gdje (na brodu) zarađuje novac davajući turistima instrukcije iz cha-cha-cha koji inače spretno kombinira s borilačkim vještinama i tako nastaje Jeet Kune Do. U SAD-u diplomira filozofiju na sveučilištu u Washingtonu, ali koga boli kurac za to kad se dobro bije. 1964. ženi se s Lindom Emery, studenticom kung fua i naziv svoje osnovne vještine, kung fu, mijenja u kun(ilingus) fuk. A onda će jednog dana kolabrirati do smrti, što od reakcije na tablete za glavu, što od droge, što od raznih legendi o njegovom ubojstvu zbog kojekakvog ponašanja. I onda će proći još četiri mjeseca i rodit će se doktor Sis Bradson koji vam u slijedećim redovima iznosi neke muške i ženske disfunkcije (poremećaji koji dovode do nezadovoljavajućeg seksualnog odnosa) Ženski poremećaji: - anorgazmija – nepostizanje orgazma koje nastaje blokadom i izostajanjem orgazmičkog dijela spolnog odnosa, a da uzrok nije prestanak stimulacije. - vaginizam – bolni stisak mišića rodnice koji onemogućuje penetraciju penisa - dispareunija – pojava boli prilikom spolnog odnosa - anafrodizija – nedostatak spolne želje i izostanak stimulacije općenito. Muški poremećaji: - impotencija – nemogućnost postizanja erekcije ili ejakulacije ili i jednog i drugog - prerana ejakulacija – rijetko ima tjelesni uzrok i obično je povezan s tjeskobom pri spolnoj aktivnosti, pretjeranim očekivanjima ili emocionalnim poremećajima - prijapizam – trajna bolna erekcija često nepovezana sa spolnom aktivnošću. - dispareunija – pojava boli tijekom seksualnog odnosa ili kratko nakon njega - anafrodizija – nedostatak spolne želje (libida) - zakrivljenost penisa – rezultat prirođenih ili stečenih poremećaja koji zakrivljuju penis prema gore, dolje, lijevo ili desno. - Peyornieva bolest - otvrdnuće penisa zbog bujanja vezivnog tkiva čija posljedica može, ali ne mora biti zakrivljenje penisa i ne zaboravite: Noćna erekcija penisa (NPT – nocturnal penis tumescence) traje u prosjeku 100 minuta tijekom noći. |
- 23:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
