Radno mjesto govnojednih blogera mora odisati kreativnim neredom gdje se nered očituje kako u miješanoj salati od jučer, tako i u pečenoj piletini od jučer, a kreativnost u trokurčanom neskladu odbačenih stvari u prostoru, na plohi i u vremenu koje je često zamka za usisavače i krpe jer oni jednostavno istrunu, a da ne odrade ni osminu radnog vijeka.
Nesklon redu, a sklon redaljci, rastresen poput oboljelog od Ajnchajmlerove (jezik mi se osušio od ispreplitanja), a pametan poput iskusnog starca koji je cijeli život proveo u bačvi jer je zamislio koga, što, nikada se nisam mogao othrvati kurcobolji oko reda na stolu, u stanu ili u sudoperu. Da sam slučajno krenuo putem čistunske pedanterije, a na uštrb slobodnog vremena koje koristim za umni rad drkajući često, nikada ne bih razvio mehanizam uočavanja detalja poput onog da brabonjci liče na kladiva i nikada ne bih bio sušta suprotnost doktoru Mengeleu u slučaju nekog novog svjetskog rata.
Oprostite mi Pape i vi otac Razinger, sveti, što ne odgovaram na komentare, ali prestao sam jesti radić i nemam dovoljno željeza da adekvatno odgovorim.
Eto, stigao novi izraz u Hrvatsku – cyberbulling, a za koji u rječniku Dr. Mesara piše: razbijanje šajbana bikujući. Što god da to značilo, djeco bojte se mojeg bloga jer ćete naučiti kako psovati kao kočijaš sijamski blizanac i kako biti cinik i ljude gledati preko tipkovničkog nišana.
Ave mamine kremšnite!
Post je objavljen 30.05.2006. u 18:22 sati.