18.05.2006., četvrtak

Par kratkih savjeta prije no što umrete ili tijekom ukopa

Mrtav i hladan. Sad me boli posmrtno ukočeni sivi kurac s koncentričnim mrtvačkim pjegama. Ne mogu se baš pohvaliti s onim što sam ostavio iza sebe, ali zaslužio sam grobno mjesto na redovnom gradskom groblju i orahov lijes s tekstilnom garniturom. Zaslužio sam i pozlaćena slova, a dobio plastična. No, je li bitno sada kakve će kvalitete biti moj vječni ležaj i hoće li po gradu biti izvješeno pet ili sto i pet osmrtnica? Ionako se o pokojniku, kao i o jebačini u gostima, brzo šire glasovi. Kada umreš najvažnije su pogrebne papuče. Kad već gaziš putom prema raskrižju onda neka to bude nečujno. Znaš, nije više vrijeme da se kurčiš i privlačiš pažnju bukom i drekom. Budi tiho, ponizno spusti glavu, po mogućnosti da se klati kao u pileta kojem su slomili vrat. Možda uspiješ prevariti tamo nekog tko vodi brigu o posmrtnoj karijeri pokojnika. Neka to budu obične, staračke, karirane papuče s tananom petom. Obavezno izbjegavati mucaste rubove. To je previše pederski, a oni po nekom drevnom zakonu vanvremenskog i vanprostornog kontinuuma imaju svijetlu budućnost – nešto nalik rasplamsanoj buktinji. Još za života ljudi se trebaju pobrinuti da ih nakon odapeća ne spale i pretvore u sirovinu za sapune. Uvijek postoji ona jedan naprama milijun mogućnost da ćete tijekom sprovoda zabubnjati po poklopcu kovčega jer ste se iz nekog razloga probudili iz kliničke smrti. U stvari, bolje da umrete onda kad vam se nudi. U protivnom, nakon slijedeće smrti, morat ćete u kratkom roku nadoknaditi svu namijenjenu muku koju ste kod prve smrti izbjegli. Dobro, ako vas već ur(i)niraju, neka vas pohrane u prostu posudu, a ne u ukrasnu urnu jer će vas nakon stanovitog vremena raspršiti na sve četiri strane svijeta plus onih dvanaest međustrana, a u urni držati kišobrane ili je koristiti kao vazu u kojoj će venuti, što ja znam, tulipani. Što se tiče odjela, preporučio bih azbestno ili neko drugo negoruće jer vrag bere šalu i od nje pravi ogrjev za jaganjce bezbožne. A ako vas vaša rodbina obuće u jeftino odijelo, nekad davno kupljeno u Mađarskoj, korišteno na nekoj svadbi ili sprovodu, preporučam smrt utapljanjem. Možda vas neće raskramati i izvaditi jetru i bubreg za hranu psima i možda će vam ostati nešto vode u trbuhu kako bi mogli ublažiti jezičke koji će vas vječno palucati. Barem dok se ne naviknete da ste čovjek u umaku od magme na leš(o). Prirodni cvjetni aranžmani su nepoželjan detalj pokopa. Ako vam vaš mrtvi nos usisa pelud i takvi dođete na strašan sud, izlažete se posmrtnoj opasnosti da je netko iz ministarstva strašnosuđa alergičan na pelud. Doduše, moguće je da će se na odijelo zakačiti i pelud ambrozije što ne možete spriječiti i čime se kasnije možete pravdati da niste imali sreće kao što to cijeli život niste imali. Možda dobijete koji bod na peh, a možda vam prikače još pokoji grijeh, tek tako, iz obijesti. Ionako ste tamo došli po zlu. Izbjegavajte nazočnost svećenika na ispraćaju. On naplaćuje kartu onima koji su iza vas ostali (živi), a vi se ionako vozite o strašnosudnom trošku. Barem do strašnosudnice. I ne nadajte se da će vas on spasiti ročišta. Uostalom, možda će vam biti cimer tamo gdje se užarenim žaračem čačkaju zubi, pa neka vam kao prijatelj u muci prizna da je u životu bio licemjer i prevarant, živio od ljudske gluposti i praznovjerja i zato sad od njega prave sapun od sala stvorenog od najfinijih probranih jela i pila. I za kraj nešto o grobnom znaku. Preporučam običan obostrano zašiljeni kolac. Na ostale znakove slijetat će ptice i zasrati vam grob. I upamtite jednom za svagda: ne pravite skupe grobnice jer za mrtvim se konjem ne diže prašina nego lopata.

- 22:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #